Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2576/18 (D. S. iz Petrova)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2576/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2576/18, rješavajući apelaciju Dušana Sarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Sarića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Tesliću br. 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine i 87 0 K 025856 18 Kpp od 19. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Sarić iz Petrova (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Veselinka Popović, advokat iz Teslića, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine i 87 0 K 025856 18 Kpp od 19. aprila 2018. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu odmah.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 18. i 21 maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Osnovni sud (sudija za prethodni postupak) Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kpp od 19. aprila 2018. godine apelantu i osumnjičenim T. M. i A. S. odredio je pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže do 18. maja 2018. godine.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 2 a u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete zasnovan na službenim zabilješkama koje sadrže transkripte presretnutih razgovora i poruka koje su apelant i ostali osumnjičeni razmjenjivali s drugim licima, te s prikrivenim istražiocima. Osnovni sud je istakao da iz sadržaja razgovora i poruka proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni međusobno dogovaraju kako nabavku tako i prodaju spornih materija i oružja, te je interpretiran i sadržaj pojedinih razgovora odnosno poruka. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ocijenjena je i fotodokumentacija sa simulovanog otkupa na kojoj je, kako je navedeno, jasno vidljivo oružje koje je kupljeno od apelanta i ostalih osumnjičenih od prikrivenog istražioca. Najzad, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ocijenjeni su i izvještaji prikrivenih istražioca koji su detaljno obrazlagali kontakte i dogovore s apelantom i ostalim osumnjičenim, a koji su ocijenjeni u vezi sa dijelovima razgovora iz službenih zabilješki.
9. Neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi. U vezi s tim je ukazano da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni nude na prodaju zabranjene materije i oružje pa postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija za koje se terete. Nadalje, ukazano je da je navedeno djelo propisno članom 361 KZRS koji u stavu 1 propisuje osnovni oblik za koji se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a u stavu 2 kvalifikovani oblik za koji se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina po proizlazi da su posebne istražne radnje određene u vezi s krivičnim djelom za čiji osnovni a i kvalifikovani oblik se može izreći kazna zatvora preko tri godine. Najzad, ukazano je da ne postoje svjedoci, a da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni bili veoma oprezni.
10. Osnovni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pored objektivnog uslova, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine, Osnovni sud je ocijenio i izvode iz kazne evidencije iz kojih proizlazi da su apelant i osumnjičeni D. S. do sada više puta kažnjavani za različita krivična djela. Nadalje, ocjenjujući službene zabilješke sa presretnutim razgovorima, zaključeno je da apelant i ostali osumnjičeni imaju raširenu mrežu lica sa kojim sarađuju, da su inkriminisane radnje preduzimali ne samo u „saradnji“ sa prikrivenim istražiocima nego i drugim licima, da nabavljaju raznovrsnu „robu“ i vrše njenu distribuciju duži vremenski period.
11. Najzad, Osnovni sud je zaključio da se određivanjem mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje je mjera pritvora određena, odnosno da one zbog pobrojanih razloga ne bi spriječile apelanta i ostale osumnjičene da ponovo izvrše krivično djelo koje im se stavlja na teret.
12. Osnovni sud (vijeće) Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine odbio je kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih protiv rješenja sudije za prethodni postupak.
13. Osnovni sud je zaključio da iz do sada prikupljenih dokaza koji su detaljno pobrojani u prvostepenom rješenju i koji su ocijenjeni u uzajamnoj vezi proizlazi da je pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete. Nadalje, ukazano je da su u prilog ovom zaključku dati razlozi i obrazloženja koja u potpunosti prihvata i vijeće Osnovnog suda. Takođe, Osnovni sud se saglasio sa stavom iz prvostepenog rješenja da su dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji pribavljeni na zakonit način.
14. Nadalje, pravilnim je ocijenjen i zaključak da su se stekli i posebni uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
15. Pored naročitih okolnosti na koje je ukazano i u prvostepenom rješenju, Osnovni sud je, pored ostalog, istakao da iz zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih osumnjičenih proizlazi da su svi slabog imovnog stanja, bez zaposlenja i bez redovnih izvora prihoda; da se poznaju i prije vremena kada su preduzete posebne istražne radnje; da su tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji međusobno komunicirali u vezi sa nabavkom i prodajom oružja i eksplozivnih materija, što govori u prilog zaključku da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi nastavili vršiti radnje koje su u više navrata ponavljali i za vrijeme sprovođenja posebnih istražnih radnji, odnosno do trenutka kada su lišeni slobode.
16. Najzad, Osnovni sud je zaključio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom jedino može da se obezbijedi uspješno i nesmetano vođenje krivičnog postupka, te preduprijediti ponavljanje izvršenja inkriminisanih radnji.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d), f), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine te iz čl. 5, 6, 8 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da u njegovom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za određivanje mjere pritvora. U vezi s tim, najprije smatra da redovni sudovi nisu mogli zaključiti ni da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo pa shodno tome ni da će djelo ponoviti. Nadalje, apelant osporava i zaključak redovnog suda da je ispunjen i posebni uslov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi propustili prethodno detaljno i savjesno razmotriti mogućnost i efekat izricanja blažih mjera od pritvora. Prema njegovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih rješenja izostali su razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka da blaže mjere ne bi ostvarile svoj cilj. Apelant tvrdi i da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi. U vezi s tim je istakao da se posebne istražne radnje nisu mogle odrediti za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s obzirom na minimum zaprijećene kazne. Stoga smatra da su redovni sudovi preširoko tumačili član 235 tačka g) ZKPRS. U prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima ističe i da je naredba o sprovođenju istrage donesena 19. aprila 2018. godine, tj. nakon što su naredbom suda određene posebne istražne radnje, iako je jedan od uslova za njihovo određivanje postojanje osnova sumnje. Najzad, ističe i da, u smislu člana 237 ZKPRS, nije obaviješten da su prestale posebne istražne radnje, kao i da njegovom braniocu, kao ni njemu, nije data mogućnost da razmatraju i pregledaju spis radi pripremanja odbrane, a zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na pristup sudu iz člana 6 Evropske konvencije. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da određivanjem mjere pritvora, „zbog povrede prava na slobodu“ trpi nenadoknadivu štetu, pa je predložio da se njegov zahtjev usvoji i naloži redovnom sudu da odmah bude pušten na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da tokom krivičnog postupka vođenog u predmetu ovog suda broj 87 0 K 025856 18 Kv, nije bilo povrede zakona, ni kršenja apelantovih ustavnih prava, niti prava propisanih Evropskom konvencijom. Osnovni sud je sproveo postupak poštujući norme procesnog prava, te je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava iz kojih razloga predlažemo da se apelacija protiv rješenja ovog suda odbije kao neosnovana.
19. Okružno tužilaštvo je istaklo da su svi navodi apelacije neosnovani. U tom kontekstu je, između ostalog, ukazano da je podnošenjem prijedloga za određivanje pritvora apelantu Tužilaštvo na jasan i nedvosmislen način istaklo svoj stav da u konkretnom slučaju nema mjesta mjerama blažim od pritvora (u suprotnom bio bi podnesen prijedlog za određivanje neke druge mjere). Osim toga, prigovor da prijedlog za određivanje pritvora ne sadrži razloge za određivanje posebnih istražnih radnji u potpunosti je bespredmetan, imajući u vidu da se posebne istražne radnje određuju na prijedlog tužilaštva u drugom postupku, a ne u postupku o odlučivanju o pritvoru. Tužilaštvo je u ranijem periodu podnijelo prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji nadležnom sudu i o tom prijedlogu sud je odlučio, tako da u ovoj fazi krivičnog postupka – fazi odlučivanja o pritvoru, tužilaštvo nije moralo ponovo obrazlagati uslove za posebne istražne radnje. Osim toga, naglašeno je da sve aktivnosti tužioca i ovlašćenih službenih lica preduzete u skladu sa odredbama ZKPRS predstavljaju istragu. Okružni sud je u osporavanim odlukama dao sasvim jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, odnosno obrazloženja osporavanih odluka sadrže argumentovane i jasne razloge zbog kojih je sud našao da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora apelantu kako opšteg uslova – postojanje osnovane sumnje tako i posebnog uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Konačno, istaknuto je da je protiv apelanta u konkretnom slučaju podignuta optužnica broj TI 5 0 KT 0025965 18 od 11. maja 2018. godine, te da je potvrđena Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kps od 14. maja 2018. godine.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:
Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 361. st. (1) i (2) (1) Ko neovlašteno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti, ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u grupi, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:
Vrste mjera Član 181. st. (1) i (2) (1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.
(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 20. april 2018. godina, i datum podnošenja apelacije, 6. maj 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d), 3) f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8 i 13 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
28. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
29. Apelant u suštini smatra da je mjera pritvora nezakonita jer ne postoji osnovana sumnja. Slijedom navedenog smatra i da nije bilo moguće zaključiti da postoji opasnost od ponovnog izvršenja krivičnog djela, kao i da samo činjenica da je ranije osuđivan ne može uputiti na takav zaključak. Najzad, apelant smatra da su redovni sudovi propustili ispitati i dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta određivanju mjera zabrane.
30. U vezi s apelantovom tvrdnjom da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti, Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“ u smislu člana 5 ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6 Evropske konvencije. Stoga se trebaju imati u vidu klasifikacija „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težina zaprijećene kazne (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o licu koje je sklono vršenju kažnjivih djela nije dozvoljeno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102; Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40; M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89; Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).
31. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 2 (ako je predmet djela iz stava 1 ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti, ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u grupi) u vezi sa stavom 1 (ko neovlašćeno (…) drži, proda, nabavi, vrši razmjenu (…) vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno) KZRS za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina odnosno od šest mjeseci do pet godina. Nadalje, redovni sudovi su zaključali da su apelant i ostali osumnjičeni nudili zabranjene materije i oružje na prodaju. Takav zaključak zasnovan je na sprovedenim dokazima-sadržaju presretnih razgovora između apelanta i ostalih osumnjičenih odnosno njihovih razgovora s trećim licima, te s prikrivenim istražiocima iz kojih proizlazi da međusobno dogovaraju kako nabavku tako i prodaju spornih materija i oružja, te fotodokumentaciji sačinjenoj pri simulovanom otkupu na kojoj se jasno vidi oružje koje je kupljeno od apelanta i ostalih osumnjičenih od prikrivenog istražioca. Stoga su, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge koji kod objektivnog promatrača stvaraju uvjerenje da je moguće da je apelant počinio navedeno krivično djelo određeno KZRS za koje se osnovno sumnjiči.
32. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitim dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud najprije zapaža da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije ne znači da u ovoj fazi mora biti ustanovljena krivica osumnjičenog jer svrha istrage upravo i jeste da se dokažu stvarnost i priroda djela koje se stavlja na teret osumnjičenom (vidi Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, serija A, br. 300-A, p. 27, stav 55). Naime, član 5 stav 1. tačka c) Evropske konvencije čak i ne pretpostavlja da policija kako u trenutku lišavanja slobode tako i u vrijeme boravka osumnjičenog u pritvoru treba imati obezbijeđeno dovoljno dokaza za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI, p. 2314, stav 51). Najzad, svako lišavanje slobode mora biti u skladu s materijalnim i proceduralnim zahtjevima domaćeg prava, te u skladu sa samom svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. da zaštiti pojedinca od proizvoljnog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1864, stav 118).
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju mjera pritvora apelantu određena na osnovu obrazloženog prijedloga tužioca. Nadalje, osporena rješenja donijeta su od nadležnog suda koji je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti a na osnovu dokaza koji su pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji. Iz sadržaja ovako pribavljenih dokaza koji su interpretirani u osporenim rješenjima proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni međusobno dogovaraju kako nabavku tako i prodaju spornih materija i oružja. Stoga, rukovodeći se navedenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud ne smatra da je postojanje osnovane sumnje otklonjeno apelantovom tvrdnjom da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi i da dovode u pitanje zakonitost mjere pritvora određene apelantu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Talat Tepe protiv Turske, presuda od 21. decembra 2004. godine, stav 61).
34. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za određivanje mjere pritvora iz člana 196 stav 1 tačka v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).
35. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84 in fine, 26. juli 2001. godine).
36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je pored ispunjenosti objektivnog uslova (da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna), postoje i naročite okolnosti: apelantova ranija osuđivanost za različita krivična djela, slabo imovno stanje i nezaposlenost odnosno nedostatak redovnih prihoda iako se radi o radno sposobnom licu koje ima porodicu, da su u dužem vremenskom periodu apelant i ostali osumnjičeni, koji se međusobno poznaju, ne samo u vezi s prikrivenim istražiocima već i sa drugim licima, preduzimali radnje nabavljanja i distribuiranja, te prodaje oružja i eksplozivnih materija, da je od apelanta prilikom pretresa njegove kuće privremeno oduzeta označena količina municije za pištolj. Ocjenjujući navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, redovni sudovi su zaključili da postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju da budu pušteni na slobodu, nastavili sa istim ponašanjem imajući u vidu da su inkriminisane radnje ponavljali više puta i u toku trajanja posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da se apelant sumnjiči za krivično djelo koje se svrstava u grupu krivičnih djela kojim je objekat zaštite javni red i mir, proizlazi da nesporno postoji i javni interes koji nadjačava pravilo o poštovanju slobode pojedinca. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantove navode u ovom dijelu.
37. Nadalje, apelant tvrdi i da su sudovi propustili da ispitaju i obrazlože zbog čega u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju blažih mjera od pritvora.
38. Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5 stav 3 Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može obezbijediti prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da iz razloga koji su opredijelili redovne sudove da odrede pritvor apelantu nema mjesta izricanju blažih mjera, odnosno da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su redovni sudovi propustili da ispitaju i mogućnost određivanja blažih mjera od pritvora, te ponude razloge i obrazloženja zbog čega se one ne mogu primijeniti prema apelantu.
39. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Apelant tvrdi i da su mu prekršena prava iz člana II/3e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine te iz čl. 6, 8 i 13 Evropske konvencije. Međutim, te tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih prava, osim nezadovoljstva odlukama o određivanju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije tih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na povredu navedenih prava, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati i razmatranje tih navoda.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada je mjera pritvora apelantu određena na osnovu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo, te ispunjenosti zakonom propisanog uslova, s čim u vezi su dati valjani razlozi i obrazloženja, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da sud preispita zakonitost određivanja mjere pritvora.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević