Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-768/16 (V.T. iz Bijeljine i RTV BN d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u privatni život
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Sloboda izražavanja
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-768/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 768/16, rješavajući apelaciju V. T. i RTVBN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija V.T. i RTVBN d.o.o. Bijeljina.
Utvrđuje se povreda člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055980 15 Gž od 7. decembra 2015. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V.T . iz Bijeljine i RTVBN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, a zajedno apelanti), koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 055980 15 Gž od 7. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljeni (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 055980 14 P od 24. aprila 2015. godine. Punomoćnik apelanata je podneskom od 7. aprila 2016. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženog Milorada Dodika (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu 12 do 14. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 0 55980 14 P od 24. aprila 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud zbog klevete iznesene u programu OSM televizije 27. novembra 2013. godine i na predizbornom skupu SNSD-a u Bijeljini 21. septembra 2014. godine obaveže tuženog na isplatu naknade štete u simboličnom iznosu od po 1,00 KM, te da tuženi o svom trošku objavi presudu u dnevnim novinama NN „Glas Srpske“, „Blic“ i „Dnevni avaz“, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio, a što među parničnim strankama nije bilo sporno, da je tuženi, gostujući 27. novembra 2013. godine kao predsjednik Republike Srpske u emisiji „Lice nacije“ na OSM televiziji, između ostalog, izjavio: „Zna se da su Amerikanci donijeli i Trišiću dali 800.000 dolara da napravi ovu hajku i propagandu koju čini ovih dana protiv Milorada Dodika kriminalizirajući ga i tvrdeći ovo i ono“, zatim da među strankama nije bilo sporno da je tuženi tom prilikom mislio upravo na apelante, te da je istog dana na istoj TV rekao i da on „nije plaćenik kao što je to televizija BN“. Tokom postupka takođe nije bilo sporno, niti je to tuženi poricao, da je na predizbornom skupu SNSD-a u Bijeljini 21. septembra 2014. godine izjavio: „Dobili su 800.000….Vlado Trišić je dobio 800.000 dolara u kešu od američkog ambasadora koji je ovdje bio kod njega, dao mu je kesu i otišao je…..“.
7. Osnovni sud je takođe naveo da tuženi nije demantovao sadržaj izražavanja, ali je tvrdio da izražavanje nije kleveta, već javno iznošenje mišljenja predsjednika Republike Srpske, koje je u suštini istinito, tvrdeći pri tome da apelanti takvim izražavanjem nisu pretrpjeli nikakvu štetu, „a da bez štete nema klevete“. Tuženi je takođe tvrdio da ono što je naveo na TV „OSM“ i na predizbornom skupu SNSD-a u Bijeljini predstavlja iznošenje mišljenja o nečemu što mu je lično poznato i što je saznao, a što je apelante uznemirilo i uvrijedilo.
8. S druge stane, apelanti su tokom postupka tvrdili da je predmet tužbe iznošenje tuženog o nečemu što je neistina i što predstavlja klevetu.
9. Tokom postupka Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem apelanata, zatim uvidom u zahtjev apelanata za ispravku koji su apelanti dostavili tuženom 2. decembra 2013. godine, kao i uvidom u snimke govora tuženog na OSM televiziji i na predizbornom skupu SNSD-a putem DVD-a.
10. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (čl. 1, 4, 5 i 6 tog zakona), koje je citirao navodeći definiciju klevete u smislu navedenog zakona. Zatim je Osnovni sud naveo da drugoapelant kao pravno lice nema svoju svijest i volju i ne može trpjeti duševne bolove, a time i neimovinsku štetu koju je tražio u ukupnom iznosu od 2 KM. Prema ocjeni Osnovnog suda, ako je kleveta iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog što je moglo dovesti do nastanka neke materijalne štete za drugoapelanta, drugoapelant je morao dokazati postojanje materijalne štete i njenu visinu, što nije učinio. Osnovni sud je doduše imao u vidu da je prvoapelant tokom postupka tvrdio da je trpio štetu jer su neki ugovori koji su trajali godinama raskidani bez objašnjenja, da je bilo odustanka od saradnje s apelantima, ali da te tvrdnje ničim nije potkrijepio, a šteta se mora dokazati u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer bez nastale štete usljed iznošenja nečeg neistinitog, prema ocjeni tog suda, nema klevete, u smislu čl. 4 i 5 Zakona o zaštiti od klevete.
11. Osnovni sud je još naveo da, budući da apelanti traže naknadu štete u simboličkom iznosu, i to po 1 KM za oba sporna izražavanja, odnosno ukupno po 2 KM, uslov za štetu je „da je šteta nastala i da se ne radi o neznatnoj vrijednosti štete jer sudovi ne odlučuju o neznatnoj ili simboličnoj vrijednosti štete“.
12. Zatim je Osnovni sud sadržajno analizirao sporno izražavanje tuženog koje je on iznio na OSMTV, koje je taj sud doveo u kontekst okolnosti ranijeg saopštenja o tuženom kod drugoapelanta, tako da je taj sud zaključio da je izražavanje tuženog zapravo reakcija na to, te je još naveo da se iz spornog izražavanja može uočiti i to da je tuženi uvjeren u istinitost svojih navoda, pa sve navedeno upućuje na zaključak da se ne može govoriti o iznošenju klevete jer je za klevetu bitna namjera i krajnja nepažnja, pri čemu je navedeno da je tuženi sporno izražavanje iznio s ciljem objašnjenja koncepcije apelanta, odnosno Amerikanaca prema apelantu, pa se stoga tu ne može govoriti o namjeri ili krajnjoj nepažnji, već se radi o izražavanju mišljenja, i to političkog mišljenja tuženog kao predsjednika RS i predsjednika stranke, a iznošenje mišljenja je osnov za oslobađanje od odgovornosti shodno Zakonu o zaštiti od klevete (član 6 stav 1 tačka a)). Upravo iz tog razloga, budući da je utvrđeno da se radi o iznošenju mišljenja, odnosno političkom mišljenju koje nije potrebno dokazivati, Osnovni sud je odbio provođenje dokaza finansijskog vještačenja koje je predložio tuženi kako bi dokazao istinitost svojih navoda tražeći da se sprovede vještačenje izvora finansiranja drugoapelanta od osnivanja, i to pregledom poslovnih knjiga, blagajničkog poslovanja i sl. jer tuženi nije precizirao, niti odredio predmet i obim vještačenja, kako je to tuženi bio dužan da učini shodno članu 150 ZPP. Uz to, Osnovni sud je ocijenio da je takav dokaz nepodesan kao sredstvo dokazivanja „suštinske istinitosti“ jer ako je neko nekome dao novac u „kesi“ takav novac ne mora biti evidentiran u finansijskoj dokumentaciji drugoapelanta, pa bi vještačenje bilo bespredmetno.
13. Zatim je Osnovni sud analizirao i gotovo identične navode koje je tuženi iznio na predizbornom skupu SNSD-a, zaključivši da se i u tom slučaju radi o iznošenju mišljenja u predizbornoj kampanji kao rezultat neslaganja s nekim ranijim izražavanjem prvoapelanta kao urednika ili lica koje je na neki drugi način moglo efikasno kontrolisati sadržaj izražavanja drugoapelanta kao pravnog lica koje je objavilo neki sadržaj koji tuženom nije odgovarao jer malo ko i može povjeravati da je američki ambasador donio novac u kešu prvoapelantu, odnosno da mu je dao „kesu i otišao“. Prema stavu Osnovnog suda, to je „tipičan rječnik predizbornih kampanja, odnosno tipično iznošenje činjenica i političkog izražavanja mišljenja“, čiju istinitost ne treba dokazivati.
14. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 055980 15 Gž od 7. decembra 2015. godine žalbu djelimično uvažio u dijelu troškova postupka tako da je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
15. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su tačne tvrdnje apelanata da navodi tuženog u konkretnom slučaju predstavljaju činjenične tvrdnje, ali se te tvrdnje, prema ocjeni tog suda, moraju posmatrati u širem kontekstu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o iznesenim činjenicama čiju je istinitost ili neistinitost gotovo nemoguće dokazati ili bi dokazivanje zahtijevalo dugotrajan postupak uz angažovanje većeg broja stručnih lica. Prema ocjeni Okružnog suda, riječi „zna se da su Amerikanci donijeli i Trišiću dali 800.000 dolara“ se u pravilu koriste upravo onda kada je nešto nemoguće dokazati da bi se stvorio privid njihove tačnosti, a takvo izražavanje se često koristi u javnim i političkim govorima. Zatim je Okružni sud naveo da je tuženi u svom govoru u emisiji „Lice nacije“, pored te tvrdnje, iznio i neke slične nepovjerljive tvrdnje, pa se takav način izražavanja tuženog u javnosti često ponavlja i kao takav je postao prepoznatljiv za tuženog i za objektivnog, prosječnog posmatrača sasvim neuvjerljiv, pa takve tvrdnje, ma kako izgledale šokantne po standardu objektivnog suda prosječnog posmatrača, nisu mogle dovesti do povrede ugleda apelanata jer one nemaju težinu ni značaj realnih činjeničnih tvrdnji, pa se u tom smislu može zaključiti da takve tvrdnje zapravo predstavljaju mišljenje tuženog. Stoga je pravilan stav prvostepenog suda da se radi o, za ovo područje, tipičnom političkom govoru. Okružni sud je takođe naveo da može prihvatiti da je istupanje tuženog moglo izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanata, ali da s obzirom na zanimanje apelanata „javni servis“ oni moraju trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. S druge strane, priroda njihovog posla apelantima je omogućila da se adekvatno osvrnu na navode tuženog i demantuju ih.
16. Iz dopune apelacije proizlazi da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) Rješenjem broj 80 0m P 055980 16 Rev od 15. marta 2016. godine odbacio reviziju apelanata kao nedozvoljenu u smislu odredbe člana 237 stav (2) ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi potpuno pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, a drugostepeni sud je pogrešno primijenio relevantne odredbe ZPP koje se odnose na postupanje drugostepenog suda povodom žalbe, pa se u tom pravcu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka od strane drugostepenog suda jer je obrazloženje drugostepenog suda kontradiktorno. Nadalje, apelanti tvrde da je drugostepeni sud svojom odlukom zapravo legitimisao napad visokorangiranog funkcionera na apelante, odnosno na medije, pa je na taj način došlo do ozbiljnog ugrožavanja prava na slobodu medija, koje predstavlja ključan i neizostavan segment demokratskog društva i vladavine prava. Apelanti naglašavaju da se izražavanje tuženog ne može podvesti pod vrijednosni sud, već ono predstavlja činjenične tvrdnje, što ni drugostepeni sud nije osporio. Iako tokom postupka nije proveden niti jedan dokaz kako bi se ispitala istinitost takvih tvrdnji, drugostepeni sud zaključuje da iznesene činjenične tvrdnje nisu mogle dovesti do povrede ugleda apelanata. U Zakonu o zaštiti od klevete nigdje ne piše da tipičan politički govor ne predstavlja klevetu jer, prema ocjeni apelanata, upravo suprotno ako se ima u vidu da se radi o političkom govoru visokog političkog funkcionera koji bi morao imati dodatnu dozu opreza prilikom optuživanja medija. Razlog koji je naveo drugostepeni sud nije propisan u Zakonu o zaštiti od klevete jer kada neko iznese činjenične tvrdnje, kako je to u konkretnom slučaju priznao i drugostepeni sud, onda one mogu biti samo istinite ili neistinite i podložne su dokazivanju.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje i dalje pri stavu iznesenom u osporenoj odluci jer je taj sud dao detaljne i jasne razloge za svoju odluku, a na Ustavnom sudu je da ocijeni osnovanost apelacije.
19. Prema ocjeni Osnovnog suda, prvostepeni postupak je sproveden bez povrede procesnog zakona, bez ikakvog pritiska od bilo koga, iako je tuženi predsjednik Republike Srpske, a na bazi činjenica utvrđenih tokom postupka uz primjenu materijalnog prava, a konačnu odluku će donijeti Ustavni sud koji će konačno razriješiti pitanje da li je povrijeđeno neko pravo apelanata.
20. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, pri čemu je posebno naglasio da je izneseno izražavanje, u suštini, istinito i da stoga nema klevete. Osim toga, sporno saopštenje, i da nije istinito, ni na koji način ne kriminalizuje apelante. Prema ocjeni tuženog, svrha Zakona o zaštiti od klevete jeste ohrabrivanje, a ne ograničavanje slobode izražavanja. S obzirom na to da je prvoapelant vlasnik drugoapelanta kao elektronskog medija, kojim je sloboda izražavanja conditio sine qua non za obavljanje osnovne djelatnosti, čiji je značajan dio informativne, a ne samo komercijalne prirode, čini se vjerojatnim da apelanti ovakvom tužbom „sijeku granu na kojoj sjede“ jer ako apelanti u svojim programima bez mjere napadaju tuženog, tuženi je očigledno imao pravo da im uzvrati.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade, u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10.(2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praskom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preuzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navedenim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav (1) (1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda 80 0 P 055980 15 Gž od 7. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom revizija apelanata je odbačena kao nedozvoljena). Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koja im je, prema njihovim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjima tuženog. Shodno tome, kako se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantima tražene satisfakcije u vezi sa spornim izražavanjem tuženog (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
30. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih
31. Budući da je drugoapelant pravno lice Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije.
32. Međutim, Ustavni sud u vezi s tim ima potrebu istaći da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj dosadašnjoj praksi, između ostalog, tvrdio: „Činjenica da je tužilac u domaćem postupku bila velika multinacionalna kompanija ne znači da bi joj zbog toga trebalo uskratiti pravo na odbranu od klevetničkih navoda, niti dovesti do toga da od podnosioca ne treba zahtijevati da dokaže istinitost navoda. Istina je da su postupci velikih kompanija neizostavno i svjesno izloženi pažljivom nadzoru i da su granice prihvatljive kritike šire u slučaju takvih kompanija. Međutim, uz javni interes za otvorenom raspravom o njenom poslovanju, postoji i suprotan interes u zaštiti komercijalnog uspjeha i opstojnosti kompanije u korist dioničara i zaposlenika, ali i zbog šire ekonomske dobrobiti. Država je stoga uživala slobodu procjene u odnosu na sredstva koja je primijenila u skladu s domaćim pravom kako bi omogućila kompaniji da utvrdi istinu, ograniči štetu od navoda za koje je postojala mogućnost da će ugroziti njenu reputaciju“ (vidi, Evropski sud, Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. februara 2005. godine). Evropski sud je, pozivajući se na citiranu odluku, iznio sličan stav u nizu drugih predmeta. Tako je Evropski sud u predmetu Magyar Tartalomszolgaltatok Egyesulete i Indeks.hu protiv Mađarske (vidi Evropski sud, presuda od 2. februara 2016. godine) naveo da postoji razlika između komercijalnih reputacijskih interesa firme i ugleda pojedinca u vezi s njegovim ili njenim društvenim statusom. Interesi komercijalnog ugleda su lišeni moralne dimenzije, ali postoji interes za zaštitu komercijalnog uspjeha i održivosti preduzeća u korist zaposlenika i dioničara, ali i šire. Međutim, u ovom predmetu nije potrebno odlučiti da li se tužiteljica (firma u postupku pred nacionalnim sudovima) može opravdano osloniti na svoje pravo na ugled iz perspektive člana 8 Evropske konvencije. Dovoljno je primijetiti da su domaći sudovi utvrdili da sporni komentari predstavljaju kršenja prava ličnosti. Uistinu, ne može se isključiti da su osporeni komentari štetni i za fizičko lice i za firmu i da su u tom slučaju domaći sudovi imali za cilj zaštitu ugleda firme od klevetničkih izjava, pa je Evropski sud u citiranom predmetu, prihvatajući stav nacionalnih sudova ispitao da li su prilikom odlučenja domaći sudovi napravili pravilnu ravnotežu između prava podnosioca predstavke iz člana 10 Evropske konvencije i prava tužioca (firme) na reputacijski ugled u smislu člana 8 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud je imao potrebu da ukaže na navedeni stav Evropskog suda kako bi ohrabrio, prije svega, redovne sudove da prilikom odlučenja o tužbama za zaštitu prava na ugled pravnih lica imaju u vidu izneseni stav u kontekstu zaštite pravnih lica u odnosu na njihov komercijalni, odnosno reputacijski ugled od eventualnih klevetničkih izjava.
34. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se drugoapelant tokom postupka nije pozivao na zaštitu svog komercijalnog ugleda, a niti to čini u apelaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, nije problematizovao pravo drugoapelanta da u postupku pokuša zaštititi svoj reputacijski ugled (osim što je prvostepeni sud tvrdio da drugoapelant, kao pravno lice, nema pravo na naknadu nematerijalne štete, o čemu će se Ustavni sud izjasniti u okviru prava na pravično suđenje). U takvim okolnostima, budući da predmetna apelacija upravo pokreće pitanje prava na zaštitu ugleda prvoapelanta, ali i komercijalnog ugleda drugoapelanta Ustavni sud ne vidi razlog da u okolnostima konkretnog slučaja ne ispita predmetnu apelaciju i u odnosu na drugoapelanta kao privatnu medijsku kuću, u smislu člana 8 Evropske konvencije. Navedeno posebno što se u okolnostima konkretnog slučaja radi o nešto drugačijim okolnostima od uobičajenih. Naime, u konkretnom slučaju s jedne strane pojavljuju se prvoapelant, kao vlasnik i direktor drugoapelanta, koji tvrde da su oklevetani spornim izjavama tuženog u njegovim javnim istupima, pri čemu je tuženi visokopozicionirani političar. Dakle, u konkretnom slučaju suprotstavljaju se dva prava iste važnosti, i to pravo apelanata na zaštitu ugleda prvoapelanta, odnosno reputacijskog ugleda drugoapelanta, kao predstavnika medija, i pravo tuženog, kao visokopozicioniranog političara, na slobodu izražavanja.
35. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i prava apelanata na zaštitu njihovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012) Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.
36. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na proizvoljnost redovnih sudova prilikom odlučenja koji im nisu pružili zaštitu od paušalnih i neosnovanih napada tuženog, iznoseći činjenične tvrdnje čija istinitost tokom postupka nije dokazana niti dokazivana, tvrdeći da se ovakvim postupanjem sudova ohrabruju politički akteri da napadaju medije bez ikakvih posljedica, dok tuženi, s druge strane, tvrdi da je izneseno izražavanje u suštini istinito i da apelantima stoga nije pričinjena nikakva šteta, niti su je tokom postupka dokazali.
37. Dovodeći navedene kriterijume u vezu s konkretnim slučajem, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa izjava tuženog debati od javnog interesa. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da se redovni sudovi tim pitanjem uopšte nisu bavili, osim što su tvrdili da apelanti, kao javni servis, moraju trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. Ustavni sud podsjeća da drugoapelant nije javni servis, već je privatna medijska kuća. Pri tome, Ustavni sud zapaža kako je tuženi istakao da je izražavanje tuženog uslijedilo nakon što je drugoapelant o tuženom u svojim emisijama „govorio ovo i ono“. Za Ustavni sud se čini da navedeno predstavlja svojevrstan pritisak na medij, a za redovne sudove je to zapravo opravdanje za tuženog za izjave koje je iznio u javnosti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na član 1 tačka v) Zakona o zaštiti od klevete koji propisuje da sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.
38. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, zapravo prihvatio žalbeni navod apelanata da sporno izražavanje tuženog kako su: „Amerikanci donijeli i Trišiću dali 800.000 dolara da napravi ovu hajku i propagandu koju čini ovih dana protiv Milorada Dodika, kriminalizirajući ga i tvrdeći ovo i ono“ koje je dao na OSMTV, odnosno da su apelanti „dobili 800.000 dolara u kešu od američkog ambasadora … dao mu kesu i otišao je“, koje je izneseno na predizbornom skupu SNSD-a, zapravo činjenične tvrdnje, ali da te činjenične tvrdnje nije moguće dokazati, odnosno da ih je teško dokazati. Okružni sud je takođe naveo da se u javnim i političkim govorima često koriste riječi „zna se“ onda kada je nešto nemoguće dokazati da bi se stvorio privid njihove tačnosti, kao što je tuženi učinio u konkretnom slučaju, pri čemu je taj sud uzeo u obzir i način istupanja tuženog u javnosti koji je za njega svojstven i karakterističan i, prema ocjeni Okružnog suda, prilično neuvjerljiv, te da samim tim iznesene tvrdnje nemaju značaj realnih činjeničnih tvrdnji i da stoga nisu mogle dovesti do povrede ugleda apelanata, prihvativši stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o „tipičnom političkom govoru“, koji zapravo predstavlja samo mišljenje tuženog.
39. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
40. Shodno navedenom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Okružni sud sporna izražavanja sagledao u cjelini ne praveći nikakvu razliku između izražavanja koje je izneseno na OSMTV i na predizbornom skupu SNSD-a (vidi tačku 36 ove odluke). Shodno navedenom, obrazloženje koje je Okružni sud dao može se prihvatiti u dijelu izražavanja koji se odnosi na predizborni skup SNSD-a „….dobili 800.000 dolara u kešu od američkog ambasadora … dao mu kesu i otišao je“. Zaista se, i prema ocjeni Ustavnog suda, ovdje može govoriti o činjeničnoj tvrdnji koju je teško dokazati i u koju se teško može povjerovati s obzirom na način na koji je iznesena, ali je nesporno da to nije vrijednosni sud. Međutim, Ustavni sud isto obrazloženje teško može prihvatiti za izražavanje koje je tuženi iznio na OSMTV, koje se nikako ne može svesti na vrijednosni sud odnosno mišljenje tuženog, kako je zaključio drugostepeni sud. Za Ustavni sud je neprihvatljivo obrazloženje Okružnog suda da se činjenična tvrdnja tuženog, koju je tuženi iznio na OSMTV, da su Amerikanci prvoapelantu dali 800.000 dolara da piše protiv tuženog ne može dokazati. S druge strane, Okružni sud izražavanje tuženog kao visokopozicioniranog političara minimizira i cijeni neuvjerljivim, podvodeći te tvrdnje kao „tipičan politički govor“ u kojem je dozvoljeno iznositi činjenične tvrdnje koje nije moguće dokazati kako bi se stvorio privid njihove istinitosti, samo treba naglasiti „zna se“. Navedeno upravo iz razloga što se javnom istupu visokopozicioniranih funkcionera daje značaj i poklanja pažnja, pa je stoga odgovornost za iznesena izražavanja visokopozicioniranih političara znatno veća i u slučaju „tipičnog političkog govora“. Navedeno posebno kada je izražavanje usmjereno prema mediju koji „kriminalizira tuženog i o njemu govori ovo i ono“. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj aspekat redovni sudovi uopšte nisu analizirali.
41. Ustavni sud zapaža da tokom postupka nije sproveden niti jedan dokaz kako bi se utvrdila istinitost činjeničnih tvrdnji tuženog iznesenih na OSMTV, osim što je tuženi tvrdio da se radi o, u suštini, istinitom izražavanju, što tuženi tvrdi i u apelaciji. Osim toga, i kada bi se moglo prihvatiti obrazloženje Okružnog suda da su činjenične tvrdnje tuženog, uzme li se u obzir da se radi o tuženom i njegovim karakterističnim istupima u javnosti, zapravo samo njegovo mišljenje, kojem prosječni posmatrač ne može vjerovati, što je samo po sebi kontradiktorno, Ustavni sud podsjeća da i iznošenje mišljenja može biti pretjerano kada nema podlogu u činjeničnim osnovima. U vezi s tim, Ustavni sud ne zapaža nikakav činjenični osnov u provedenim dokazima koji bi opravdao „političko mišljenje tuženog“ koje je izneseno na OSMTV.
42. S druge strane, Ustavni sud smatra da predmet zaslužuje posebnu pažnju budući da je javno napadnut medij kao reakcija na izražavanja upravo tog medija o tuženom kojim tuženi, kao političar na visokoj funkciji, očito nije zadovoljan. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud upravo tu okolnost iskoristio da opravda izražavanje tuženog o apelantima kao američkim plaćenicima, koji su dobili novac da o tuženom govore „ovo i ono“, što je vrlo problematično uzme li se u obzir da se redovni sudovi uopšte nisu bavili navodima apelanata o tuženom („ovo i ono“) koji su putem drugoapelanta, prema tvrdnjama tuženog, prezentovani javnosti.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu izbalansirali pravo apelanata na zaštitu njihovog ugleda odnosno reputacijskog ugleda u smislu člana 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući prednost tuženom kao visokopozicioniranom političaru na slobodu izražavanja da u mediju iznosi činjenične tvrdnje s ciljem diskreditovanja apelanata, čija istinitost tokom postupka nije ničim dokazana, odnosno za šta ne postoji ni činjenični osnov koji bi izneseno opravdao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi prilikom odlučenja nisu bavili pitanjem doprinosa spornog izražavanja javnom interesu, niti u čemu se on ogleda.
44. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
45. II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
46. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
47. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode jer su apelanti tražili isplatu naknade štete, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati i da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
50. Imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud prilikom odlučenja iznio niz nepreciznosti koje Okružni sud, koji je donio konačnu odluku, uopšte nije uočio, niti je dao osvrt na njih, što ukazuje da ih Okružni sud ne smatra proizvoljnim.
51. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naveo da drugoapelant, kao pravno lice, nema pravo na naknadu nematerijalne štete, zatim da sudovi ne odlučuju o „simboličnoj naknadi štete“, da „bez štete nema ni klevete“ i da se šteta iz osnova zaštite prava na ugled mora dokazati.
52. Ustavni sud ukazuje da se pravo na naknadu nematerijalne štete uzrokovane povredom prava ličnosti odnosi i na pravno lice jer i ono može imati određena prava osobnosti, kao što je pravo na firmu, poslovni, reputacijski ugled i sl., o čemu se Ustavni sud prethodno iscrpnije izjasnio. Zatim, Ustavni sud zapaža da je pravo na naknadu nematerijalne štete pravnom licu Evropski sud razmatrao u predmetu Sedingoll S. A. protiv Portugala (vidi Evropski sud, presuda od 6. aprila 1997. godine, aplikacija broj 35382/97). Razmatrajući to pitanje u citiranom predmetu Evropski sud je, pozivajući se na sopstvenu praksu, zaključio da se pravnom licu može dosuditi naknada nematerijalne štete, ali da se uvijek moraju cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja. Tako je u predmetu Vereinigung demokratisher Soldaten Osterreichs i Gubi protiv Austrije Evropski sud prihvatio da je podnosilac zahtjeva, udruženje, pretrpio nematerijalnu štetu zbog povrede čl. 10 i 13 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, presuda od 19. decembra 1994. godine, serija A, br. 302). Evropski sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir praksu država članica Savjeta Evrope u takvim slučajevima koja ukazuje da se ne može isključiti mogućnost da se pravnom licu dodijeli naknada za nematerijalnu štetu. Evropski sud je u citiranom predmetu, razmotrivši sve okolnosti konkretnog slučaja, podnosiocu zahtjeva, firmi, zbog kršenja prava zajemčenih Evropskom konvencijom dosudio naknadu nematerijalne štete. Slijedeći praksu Evropskog suda i Ustavni sud je u svojoj praksi, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, dodjeljivao naknadu nematerijalne štete pravnim licima zbog kršenja njihovih ustavom zajemčenih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4449/16 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra proizvoljnim obrazloženje Osnovnog suda da se pravnom licu u okolnostima koje to opravdavaju ne može dodijeliti nematerijalna šteta.
54. Ustavni sud smatra svrsishodnim, radi korigovanja buduće prakse Osnovnog suda, ukazati i na proizvoljnost obrazloženja prvostepenog suda da se šteta u predmetima koji pokreću pitanje zaštite prava na ugled mora dokazivati posebnim dokaznim sredstvima. Naime, u takvim slučajevima potrebno je sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja, te odlučiti da li je stranka pretrpjela nematerijalnu štetu. U tom pravcu Ustavni sud ima potrebu da ukaže na svoj stav u pogledu dokazivanja nematerijalne štete kod klevete (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37 i AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem: „Lice koje traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužno da na okolnost pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uslov koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih bolova', jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta 'njegovom ugledu', odnosno da 'ne postoji 'lista dokaza' na osnovu koje bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete.“ Stoga, Ustavni sud naglašava da stav Osnovnog suda, koji Okružni sud nije korigovao, prema kojem apelanti nisu dokazali visinu nematerijalne štete u konkretnom slučaju ne korespondira s navedenom praksom Ustavnog suda, odnosno praksom i standardima prava na pravično suđenje.
55. Ustavni sud, takođe, ne može prihvatiti obrazloženje Osnovnog suda da sud ne odlučuje o neznatnoj ili simboličnoj vrijednosti štete jer je, kako tvrdi taj sud, potrebno da je šteta nastala i da se ne radi o neznatnoj vrijednosti štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 199 ZOO koja govori o popravljanju nematerijalne štete uzrokovane povredom prava ličnosti koje se vrši u vidu tzv. nenovčane ili nematerijalne satisfakcije putem „objavljivanja presude odnosno objavljivanja javne ispravke ili preduzimanjem drugih radnji kojima se može, prema postojećim okolnostima slučaja i prirode same štetne radnje, ostvariti ona svrha koja se inače postiže naknadom. Dakle, kod ovog vida satisfakcije zbog povrede ugleda radi se o subjektivnoj zadovoljštini kojom se ispravlja, odnosno briše ona ljaga koja je oštećenom nanesena iznošenjem klevetničkih navoda kako bi se uspostavilo ono stanje koje je postojalo prije učinjene povrede. Stoga je proizvoljno obrazloženje prvostepenog suda koje je dato u ovom pravcu jer se nematerijalna šteta, nužno, ne mora otkloniti novčanom satisfakcijom, kako je to već navedeno, a to u stvari potvrđuje i sam tužbeni zahtjev apelanata koji zahtijevaju po 1,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.
56. Imajući u vidu iznesene navode prvostepenog suda koje Okružni sud nije komentarisao jer ih očito nije smatrao problematičnim, Ustavni sud, shodno svemu navedenom, zaključuje da je došlo i do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da izražavanja tuženog razmotre u svjetlu kriterijuma koje je bilo neophodno razmotriti s ciljem postizanju balansa između zaštite prava na ugled odnosno reputacijski ugled apelanata, kao predstavnika medija, i prava na slobodu izražavanja tuženog, kao visokopozicioniranog političara.
58. Ustavni sud, takođe, zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je iz obrazloženja prvostepenog suda proizašlo niz nepreciznosti koje su suprotne praksi Ustavnog suda i standardima prava na pravično suđenje, a koje Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, nije percipirao kao proizvoljne, što ukazuje da ih podržava.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević