Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2159/18 (M. Š. i M. Š.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2159/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2159/18, rješavajući apelaciju Mirsada Šenderovića i Mirzeta Šenderovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsad Šenderović i Mirzet Šenderović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 016095 16 Gž od 5. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Šenderović i Mirzet Šenderović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjević Polja, koje zastupa Ibrahim Omerović advokat iz Kalesije, podnijeli su 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 016095 16 Gž od 5. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženog Š.Š., pa je preinačena presuda Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0P 016095 15 P od 1. jula 2016. godine tako što je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Predmetnim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se ukine pravo služnosti puta preko njihove parcele, kao poslužnog dobra, a u korist parcele tuženog, kao povlasnog dobra, jer je služnost puta izgubila razumnu svrhu, s obzirom da tuženi kao posjednik i vlasnik povlasnog dobra, ima prikladniji prilaz svojoj kući i garaži direktno sa regionalnog puta, odnosno najmanje jednako prikladan prilaz koji apelantima kao vlasnicima poslužnog zemljišta čini manje štete, kao i da se naloži brisanje prava služnosti puta u zemljišnim knjigama i uspostavi pređašnje zemljišnoknjižno stanje njihove parcele.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, najprije, naveo da u bitnom prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali nalazi da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke. Naime, Okružni sud je istakao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je sudskim poravnanjem zaključenim 2015. godine između apelanata i tuženog utvrđeno da tuženi ima pravo služnosti pristupnog puta preko parcele apelanata, uz obavezu da učestvuje u izgradnji, održavanju i uređenju tog pristupnog puta zajedno sa apelantima i naknadi im dosadašnje troškove izgradnje i održavanja pristupnog puta, ali da tuženi nije isplatio ništa na ime ove svoje obaveze, iako je to od njega traženo. Prema stavu Okružnog suda navedeno poravnanje utvrđuje da je tuženi imao pravo služnosti uz obavezu plaćanja naknada, a nikakvim ni širim tumačenjem poravnanja se neplaćanje ne može smatrati utvrđenim raskidnim uslovom koji bi za posljedicu imao prestanak prava služnosti, niti ima direktnu vezu sa zahtjevom za ukidanje služnosti u smislu člana 258. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (kojim je propisano da „ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ona ukine, te ako nije posebnim zakonom drugačije određeno odluku o ukidanju donijeće sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni osnov na kojem je ta služnost bila osnovana“). Prema stavu Okružnog suda, da bi se utvrdilo da je služnost izgubila razumnu svrhu, mora se posmatrati sa aspekta sadržine prava služnosti (što je u konkretnom slučaju pravo tuženog da se koristi zemljištem-putem apelanata radi prolaska pješice i kolski do svoje kuće i garaže), pa bi se moglo smatrati da je razumna svrha služnosti izgubljena jer tuženi ima drugi prikladniji ili jednako prikladan pravac prolaza na ovaj način preko svojih nekretnina. Međutim, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužba podnesena nešto više od mjesec dana od zaključenja poravnanja i za taj period se stanje lica mjesta nije promijenilo, (tj. i tada je bila mogućnost direktnog prilaza placu tuženog od regionalnog puta), što su apelanti morali znati. Osim toga, Okružni sud je istakao da ponuđenim dokazima nije dokazano da je, s obzirom na položaj kuće i garaže tuženog i dimenzije njegovog placa, moguće doći direktno sa regionalnog puta, a preko njegove parcele kolski (autom) do ovih njegovih objekata (što je svrha služnosti), odnosno nije dokazano da je to moguć prikladniji prilaz ili jednako prikladan, kako apelanti tvrde. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da se ne može se smatrati dokazanim da je pravo služnosti u konkretnom slučaju izgubilo svoju razumnu svrhu, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno odredaba člana

258. Zakona o stvarnim pravima. Naime, apelanti smatraju da su oni, suprotno zaključku Okružnog suda, dokazali svoju tvrdnju da tuženi ima drugu mogućnost prilaza svojim nekretninama, te da mu sporna služnost uopće nije potrebna. Apelanti, također, smatraju da su se stekli uslovi za ukidanje sporne služnosti, s obzirom da tuženi nije ispunio svoju obaveze iz poravnanja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prav na imovinu odnose isključivo na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, zaključio da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni zakonski uslovi za ukidanje predmetne služnosti, tj. da je pravo predmetne služnosti izgubilo svoju razumnu svrhu. Ustavni sud u ovakvom zaključku Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2159/18 (M. Š. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio