Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-946/16 („NIRD“ društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-946/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 946/16, rješavajući apelaciju „Nird“ Društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nird“ Društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 187658 15 Pžp 2 od 29. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 187658 14 Pr od 9. jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Nird“ Društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 187658 15 Pžp 2 od 29. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 187658 14 Pr od 9. jula 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Odjeljenja za inspekcijske poslove Gradske uprave Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za inspekcijske poslove) zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su odgovorili 9. a Odjeljenje za inspekcijske poslove 5. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 187658 14 Pr od 9. jula 2015. godine apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 3 u vezi sa članom 9 tačka b) Zakona o predmetima opšte upotrebe, kažnjivog prema članu 40 stav 1 tačka a) istog zakona, a u vezi sa članom 13 Zakona o prekršajima zbog toga što je inspekcijskim nadzorom izvršenim 12. februara 2014. godine od Odjeljenja za inspekcijske poslove (zdravstvenog inspektora) u PJ „Tempo“ Hipermarket Banja Luka, koja posluje u sastavu Privrednog društva „Delhaize BH“ iz Banje Luke, utvrđeno i zapisnički konstatovano da je u prodaji bila dječja igračka pod nazivom „Malena porculanski set“, koja nije bezbjedna jer je izrađena od nedozvoljenog materijala za izradu dječjih igračaka, tj. izrađena je od porculana, a koju je na tržište stavio i isporučio navedenom privrednom društvu apelant kao uvoznik i distributer predmetnih igračaka. Navedenim rješenjem apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj. Istim rješenjem apelant je obavezan na isplatu troškova prekršajnog postupka kako je precizirano u izreci rješenja.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na usmenom pretresu apelantova odbrana predložila da se sprovedu dokazi kako su pobrojani u obrazloženju rješenja. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokaze koje je predložila apelantova odbrana među kojima su zapisnici o izvršenom inspekcijskom pregledu, fiskalni računi, fotografije sa lica mjesta, rješenja Odjeljenja za inspekcijske poslove, uvjerenja o kvalitetu koja je izdao „Euroinspekt“ d.o.o., rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove i dr. Osnovni sud je dalje naveo da je ocijenio sve sprovedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je kao nesporno utvrđeno da je prilikom inspekcijske kontrole kod PJ ,,Tempo“ Hipermarket Banja Luka, utvrđeno i zapisnički konstatovano da je u prodaji bila dječja igračka pod nazivom „Malena porculanski set“, a koja nije bezbjedna, jer je bila izrađena od nedozvoljenog materijala „porculana". Dalje je utvrđeno da je predmetnu igračku na tržište stavio i pomenutom hipermarketu isporučio apelant, kao uvoznik i distributer predmetnih igračaka za Bosnu i Hercegovinu. Pošto je odredbom člana 40 stav 1 tačka a) Zakona o predmetima opšte upotrebe propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000 KM do 30.000 KM kazniti za prekršaj proizvođač ili distributer predmeta opšte upotrebe ako stavi na tržište predmet opšte upotrebe koji nije bezbjedan, Osnovni sud je utvrdio da prekršajna odgovornost apelanta (okrivljenog pravnog lica) za počinjeni predmetni prekršaj proizilazi upravo iz krivičnih odredaba Zakona o predmetima opšte upotrebe. Nadalje je u obrazloženju istaknuto da je Osnovni sud primijenio član 13 Zakona o prekršajima, odnosno apelantu je izrekao uslovnu osudu imajući u vidu olakšavajuće okolnosti, i to da apelant da sada nije kažnjavan, te je smatrao da će se samim utvrđivanjem kazne i bez njenog izvršenja ostvariti svrha kažnjavanja, te da apelant ubuduće neće činiti prekršaje te vrste.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 Pr 187658 15 Pžp 2 od 29. oktobra 2015. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant protiv prvostepenog rješenja posredstvom branioca blagovremeno izjavio žalbu zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da taj sud žalbu uvaži, preinači pobijano rješenje i obustavi prekršajni postupak protiv apelanta. Po ocjeni Okružnog suda, navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda kada je proglasio odgovornim apelanta za prekršaj iz člana 3 u vezi sa članom 9 tačka b) Zakona o predmetima opšte upotrebe. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud savjesno ocijenio sve sprovedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dao argumentovano obrazloženje u pogledu postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Ocjenjujući dokaze materijalne prirode (bliže navedene u obrazloženju pobijanog rješenja), a koje je izveo ovlašćeni organ-Odjeljenje za inspekcijske poslove, te dovodeći ih u vezu sa dokazima apelantove odbrane, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Dalje je navedeno da argumenti žalbe apelantovog branioca nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda da apelanta proglasi odgovornim za počinjeni predmetni prekršaj. Utvrđeno je da su svi žalbeni navodi bili izneseni i na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom i da su bili predmet detaljne analize čiji je rezultat pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica.
9. Pošto je teret dokazivanja da je apelant počinio predmetni prekršaj na ovlašćenom organu i pošto je sprovedenim dokazima ovlašćeni organ dokazao da je apelant počinio prekršaj koji mu se prekršajnim nalogom stavlja na teret, dok dokazi odbrane nisu doveli u sumnju navode iz prekršajnog naloga, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je radnje apelanta, kao pravnog lica, opisane u izreci pobijanog rješenja, pravilno ocijenio kao prekršaj iz člana 3 u vezi sa članom 9 tačka b) Zakona o predmetima opšte upotrebe.
10. S obzirom na to da je apelantov branilac podnio žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, shodno članu 322 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), u vezi sa članom 8 stav 2 Zakona o prekršajima, Okružni sud je razmatrao i odluku o sankciji, te ocijenio da je novčana kazna koja je izrečena apelantu u iznosu od 5.000,00 KM pravilno odmjerena u skladu sa članom 10 Zakona o prekršajima u vezi sa članom 13 istog zakona. Po ocjeni suda, ona predstavlja zakonski propisan iznos novčane kazne za predmetni prekršaj, a kako to nalaže odredba člana 40 stav 1 tačka a) Zakona o predmetima opšte upotrebe. Takođe je istaknuto da je u obrazloženju pobijanog rješenja prvostepeni sud naveo da je prilikom odlučivanja o visini sankcije ocijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, a to je da ranije nije prekršajno kažnjavan. Utvrđena olakšavajuća okolnost, prema mišljenju Okružnog suda, ne može biti osnov za blaže kažnjavanje, budući da je prvostepeni sud apelantu izrekao minimalnu novčanu kaznu koja je propisana za tu vrstu prekršaja, a potom ju je i uslovio. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da se može očekivati da će novčanom kaznom izrečenom pobijanim rješenjem biti ostvarena svrha kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi procesnih garancija, kao i u proizvoljnom tumačenju činjeničnog stanja. Apelant je istakao da je u konkretnom prekršajnom postupku zatražio sudsko odlučivanje u skladu sa članom 37 stav 1 Zakona o prekršajima. Međutim, apelant smatra da redovni sudovi nisu na isti način ocijenili dokaze koje su stranke ponudile, da su zanemarili dokaze apelantove odbrane zbog čega mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Takođe, smatra da sudovi nisu obrazložili svoje odluke u pogledu dokaza koje su izveli.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je apelant u pozivu za usmenu raspravu obaviješten o prekršaju koji mu se stavlja na teret, čime je postupljeno u skladu sa Zakonom o prekršajima, te da mu je u postupku pred tim sudom omogućeno da, kao i suprotna strana, predlaže i izvodi sve dokaze za koje je smatrao da mu idu u korist.
14. Odjeljenje za inspekcijske poslove je u odgovoru na apelaciju istaklo da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da je apelant obaviješten o nalazu inspektora i da mu je dato pravo da se izjasni o svim okolnostima u vezi sa predmetnim nadzorom a što je apelant učinio u svom izjašnjenju od 14. februara 2014. godine. Dalje je istaknuto da je apelant u izjašnjenju naveo da nema primjedaba na utvrđeno činjenično stanje i nadležnost zdravstvenog inspektora prilikom nadzora nad prometom predmetne dječje igračke.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o predmetima opšte upotrebe („Službeni glasnik RS“ broj 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Na tržište se mora staviti siguran predmet opšte upotrebe.
Član 9. stav 1. tačka b) Predmet opšte upotrebe smatra se da nije bezbjedan ako:
b) je po svojoj namjeni, sastavu, obliku ili načinu izrade i/ili obrade opasan po zdravlje kada se upotrebljava u svrhu za koju je namijenjen i na predviđen način, Član 40. stav 1. tačka a) (1)Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 KM do 30.000 KM kazniće se za prekršaj proizvođač ili distributer predmeta opšte upotrebe ako:
a) stavi na tržište predmet opšte upotrebe koji nije bezbjedan (član 3.),
16. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) relevantne odredbe glase:
Član 13. stav 1.
(1) Uslovnom osudom sud okrivljenom utvrđuje novčanu kaznu i/ili zaštitnu mjeru i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako okrivljeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od šest mjeseci ni duže od jedne godine (vrijeme provjeravanja), ne izvrši novi prekršaj, ili ispuni drugi uslov koji mu odredi sud.
Član 37.
(1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
a) da zatraži sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom; i
b) da se pojavi pred sudom na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres po prekršajnom nalogu, ili, ako datum nije naveden, onda na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.
(2) Kada okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje sankcije određene u prekršajnom nalogu će se smatrati ništavnim. Sud može izreći bilo koju sankciju koju zakon dozvoljava, uključujući i veću sankciju.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Pr 187658 15 Pžp 2 od 29. oktobra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 31. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 3 u vezi sa članom 9 stav 1 tačka b) Zakona o predmetima opšte upotrebe, zbog čega mu je izrečena novčana kazna od 5.000,00 KM koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, te uzimajući u obzir da se izrečena novčana kazna (shodno članu 82 Zakona o prekršajima) u konačnici može zamijeniti i zatvorskom kaznom, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21 i 22).
25. Apelant smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza, kao i pravo na obrazloženu odluku.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
29. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na dvije sudske instance, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Okružni sud ispitao i u osporenoj odluci dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo proglasiti apelanta krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret i da su se pri tome redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o predmetima opšte upotrebe i Zakona o prekršajima, a Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, smatra da je u osporenom rješenju prvostepenog suda detaljno i precizno prikazan proces izvođenja dokaza u postupku koji je vođen protiv apelanta, dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena, niti je apelant na bilo koji način doveo u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Pri tome Ustavni sud smatra da procjena dokaza od redovnih sudova ne djeluje proizvoljno. U pogledu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju odluka naveli jasne i razumljive razloge za svoj zaključak da su se u apelantovim radnjama stekli zakonski elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, te da se data obrazloženja ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274). Međutim, u konkretnom slučaju apelant kršenje navedenog principa obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao, te budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, a budući da u obrazloženjima osporenih odluka ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa „jednakosti oružja“, Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, odnosno kada su za svoje odlučenje u tom pogledu dali detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević