Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/16 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 237
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3081/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3081/16, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 036806 14 Rev od 12. aprila 2016.
godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 036806 12 Gž od 13. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 036806 14 Rev od 12. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 036806 12 Gž od 13. novembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Muniba Jusufovića – tuženog – protivtužitelja u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 4. do 10. maja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 036806 09 P od 24. januara 2012. godine (stav 1. izreke presude) odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se na osnovu presude dopusti upis „njegovog prava nosioca prava vlasništva“ na stanu u Tuzli pobliže opisanom u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Dalje, predmetnom presudom (stav 2. izreke) obavezan je tuženi da apelantu preda predmetni stan u posjed slobodan od lica i stvari, u roku od 30 dana od dana prijema prijepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da (stav 3. izreke presude) apelantu na ime naknade za bespravno korištenje predmetnog stana u preciziranom periodu isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Predmetnom presudom (stav 4. izreke presude) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženog koji glasi: „Utvrđuje se da [tuženi] ispunjava sve uvjete za otkup [predmetnog] stana na kojem postoji stanarsko pravo u korist [tuženog] [...]. Ukupna cijena predmetnog stana iznosi 17.924,60 KM, koju će [tuženi] isplatiti putem certifikata po osnovu potraživanja građana na jedinstveni matični broj registra prodavca predmetnog stana. Na temelju odluke ima se izvršiti otkup stana i ista zamjenjuje kupoprodajni ugovor, pa je [apelant] dužan priznati i trpjeti da se [tuženi] upiše kao vlasnik sa 1/1dijelom u knjizi položenih ugovora“. Pored toga, predmetnom presudom (stav 5. izreke presude) obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen višak njegovog zahtjeva za naknadu tih troškova preko dosuđenog iznosa.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatirao da je apelant kao pravni sljednik Općine Brčko, vlasnik predmetnog stana, a koju činjenicu ne osporava ni tuženi. Razmatrajući pitanje vlasništva na predmetnom stanu kao prethodno pitanje, Općinski sud je zaključio da apelant nema pravni interes za isticanje zahtjeva u ovom sporu u pogledu upisa njegovog prava vlasništva, zbog čega je odlučio kao u stavu 1. izreke presude, pozivajući se na odredbu člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Općinski sud je dalje utvrdio da iz podataka u spisu predmeta proizlazi, a to nije ni sporno među parničnim strankama, da su 3. februara 1999. godine Općina Brčko – Rahić i tuženi, tada načelnik Općine Brčko – Rahić, zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja kupovine predmetnog stana, kojim ugovorom se Općina Brčko – Rahić obavezala da će kao davalac stana na korištenje po predaji predmetnog stana u posjed i na raspolaganje od proizvođača stana stan ustupiti tuženom kao primaocu stana na trajno korištenje i da će mu izdati posebno rješenje o korištenju stana. Dalje, utvrdio je da je Rješenjem Sekretarijata za društvene djelatnosti i socijalnu zaštitu Općine Brčko broj 09/02-1067/99 od 19. oktobra 1999. godine, izdatom na osnovu navedenog ugovora o udruživanju sredstava radi kupovine stana od 3. februara 1999. godine, tuženom predmetni stan dat na trajno korištenje, te da je tuženi 11. novembra 1999. godine sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na osnovu navedenog rješenja o dodjeli stana od 19. oktobra 1999. godine i da je u novembru 1999. godine uselio u predmetni stan i da se još uvijek danas nalazi u posjedu predmetnog stana.
8. Općinski sud je konstatirao da je tuženi svoj protivtužbeni zahtjev, usmjeren na otkup stana, zasnovao na tvrdnji da kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ima pravo na kupovinu tog stana u smislu odredbi čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Također, konstatirao je da je tuženi istakao da je u skladu sa odredbom člana 7. navedenog zakona podnio zahtjev za otkup predmetnog stana i da je na osnovu tog zahtjeva s apelantovim pravnim prednikom zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 3. marta 2000. godine (koji je predložen i proveden kao dokaz tuženog na glavnoj raspravi). Pored toga, konstatirao je da je tuženi istakao da je taj ugovor u skladu s odredbom člana 29. Zakona o prodaji stanova, ovjerio ga je općinski pravobranilac pod brojem Su. 01/2000 od 6. marta 2000. godine, ali da nije ovjeren kod nadležnog suda, zbog toga što je međuvremenu odlukom Arbitražnog tribunala za spor o međuentitetskoj liniji razgraničenja u području Brčkog ukinut administrativni aranžman Općina Brka – Rahić, te da apelant kao pravni sljednik odbija zaključiti kupoprodajni ugovor. Općinski sud je zaključio da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se tuženi 13. februara 2009. godine obratio zahtjevom za izdavanje saglasnosti za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, koju Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH nije dalo, uz obrazloženje da je tuženi predmetni stan stekao izvršenjem krivičnog djela.
9. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao da se stanarsko pravo na stanu, u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stječe zakonitim useljenjem u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zaključio je da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi uselio u predmetni stan u novembru 1999. godine na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla, na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje. Međutim, konstatirao je da se zakonitost tuženikovog useljenja u sporni stan i stjecanja stanarskog prava ima ocijeniti ne samo s aspekta primjene odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima već i u vezi s pravosnažnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), precizirani broj od 5. marta 2004. godine, pri tome ukazujući da je u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno da je sud vezan činjeničnim opisom bića krivičnog djela utvrđenim pravosnažnom krivičnom presudom. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je spomenutom presudom Osnovnog suda (koja je preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji presudom Apelacionog suda Distrikta Brčko, precizirani broj od 2. jula 2004. godine) tuženi proglašen krivim za produženo krivično djelo – zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog Zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZDB), i to „što je radeći u Općini Brčko – Rahić u svojstvu načelnika općine [...], iako je znao da ne postoji opći akt iz stambene oblasti i da se dodjela stanova shodno članu 24. Zakona o stambenim odnosima ne može vršiti mimo odredbi općeg akta kojim se utvrđuju kriteriji, mjerila i način dodjele stanova bez utvrđene liste kadrovskih stanova, te znajući da budžetom općine za 1998. i 1999. godinu nisu bila predviđena sredstva za stambenu izgradnju i kupovinu stanova, […], bez znanja općinskog vijeća, iskorištavajući svoj službeni položaj i ovlaštenje radi kupovine i dodjele stana za sebe, dana 28. 09. 1998. godine u ime općine i u svoje lično ime sa preduzećem za građevinarstvo i inžinjering Tehnograd d.d. Tuzla potpisao ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta [...] po kojem ugovoru udružioci sredstava Općina Brčko Rahić i tuženi stječu pravo na kupovinu stana [...], da bi po završetku stana u stan uselio a potom naložio Enesu Šerifoviću, sekretaru Sekretarijata za društvene djelatnosti Općine, da sačini i potpiše rješenje o dodjeli stana na korištenje, što je ovaj i učinio, te donio Rješenje broj 09/02-1067/99 od 19. 10. 1999. godine kojim je tuženom dodijeljen navedeni stan na trajno korištenje na koji način je iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja sebi pribavio korist u vidu stjecanja stanarskog prava na navedenom stanu i mogućnosti da stan otkupi [...]“.
10. Općinski sud je, polazeći od sadržaja navedene presude Osnovnog suda, zaključio da se ne može smatrati da je tuženi zakonito uselio u sporni stan u situaciji kada je do njegovog useljenja u stan došlo slijedom radnji za koje je utvrđena njegova krivična odgovornost i proglašen je krivim. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da tuženi nije zakoniti posjednik predmetnog stana. Također, istakao je da ukoliko bi na osnovu protivzakonitog postupanja tuženog tuženom bilo omogućeno stjecanje stanarskog prava i time stjecanje prava na otkup stana, to bi derogiralo osnovno načelo da niko ne može iz svojih nezakonitih radnji ostvarivati korist za sebe. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da se tuženi ne može smatrati zakonitim nosiocem stanarskog prava, zbog čega mu i ne pripada pravo da od apelanta traži otkup stana u smislu odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova. Pri tome, istakao je da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari irelevantna okolnost da apelant nije tražio raskid, odnosno poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između tuženog i Javnog stambenog preduzeća Tuzla i okolnost da presudom krivičnog suda nije izvršeno oduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, odnosno da sud u krivičnom postupku svojom odlukom nije odredio oduzimanje stana tuženom, a na koju okolnost je tuženi putem punomoćnika ukazivao u odgovoru na tužbu. Općinski sud je ukazao da kod nesporne činjenice da je apelant vlasnik spornog stana, kao i činjenice da se stan nalazi u posjedu tuženog bez valjanog pravnog osnova, osnovan apelantov tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u st. 2. i 4. izreke presude. Osim toga, Općinski sud je, polazeći od sadržaja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ekonomske struke, odlučio kao u stavu 3. izreke presude pozivajući se na odredbe čl. 219. i 227. Zakona o obligacionim odnosima.
11. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 036806 12 Gž od 13. novembra 2013. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u st. 2, 3, 4. i 5. izreke tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog, te je obavezano apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da kod činjeničnog utvrđenja da je rješenjem apelantovog pravnog prednika od 19. oktobra 1999. godine tuženom dodijeljen na trajno korištenje predmetni stan i da je tuženi 11. novembra 1999. godine na osnovu navedenog rješenja o dodjeli stana zaključio sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla ugovor o korištenju stana i da je sa porodicom uselio u predmetni stan u novembru 1999. godine, te da se i danas nalazi u posjedu predmetnog stana, prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak da tuženi nije zakonito uselio u predmetni stan i da stoga nije stekao ni stanarsko pravo na tom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, ukazao je da utvrđenje nepravilnosti i nezakonitosti rješenja o dodjeli predmetnog stana tuženom nije ni bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. Istakao je da bi se o tome, inače, moglo raspravljati i odlučivati samo u skladu s propisima iz oblasti radnih odnosa (član
103. Zakona o radu) koji predviđaju način i rokove u kojima zainteresirana strana (apelant ili njegovi uposlenici) može tražiti da se u sudskom postupku utvrdi da je pojedinačnim aktom nadležnog organa povrijeđeno neko/nečije pravo, tj. da je taj akt nepravilan i nezakonit, a što u konkretnom slučaju niko nije učinio. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da valja imati u vidu da ni sam apelant rješenje o dodjeli stana tuženom, koje je donio njegov organ, nije stavio van snage, iako je to mogao učiniti ako je smatrao da je nezakonito odnosno da je doneseno protivno njegovim općim aktima i zakonu. Kantonalni sud je zaključio da kod ovakvog stanja stvari, kada rješenje o dodjeli predmetnog stana nije stavljeno van snage, a niti je od bilo koje zainteresirane osobe osporavano u sudskom postupku (u propisanim rokovima), slijedi da je to rješenje postalo konačno i pravosnažno. Shodno tome, tuženi je, prema ocjeni Kantonalnog suda, a suprotno pravnom shvatanju prvostepenog suda, temeljem navedenog rješenja kao punovažnog osnova za useljenje stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je konstatirao da je, shodno tome, na osnovu člana 7. Zakona o prodaji stanova tuženi stekao i pravo na otkup predmetnog stana. Istakao je da je takav stav izražen i u presudama Vrhovnog suda preciziranog broja i datuma. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da je u vezi s dodjelom predmetnog stana tuženom pravosnažnom presudom Osnovnog suda precizirani broj od 5. marta 2004. godine tuženi proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. KZDB. Međutim, konstatirao je da u situaciji kada predmet ove parnice nije bio apelantov zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja o dodjeli stana tuženom, na osnovu kojeg rješenja je tuženi uselio u predmetni stan, već je to bio zahtjev za iseljenje tuženog i predaju predmetnog stana, da prvostepeni sud nije mogao primjenom člana 12. stav 3. ZPP zasnovati svoj zaključak da je useljenje tuženog u predmetni stan nezakonito i da tuženi nije stekao stanarsko pravo na tom stanu, te da je zato dužan tužitelju kao vlasniku stana predati stan koji koristi bez punovažnog pravnog osnova. Pored toga, konstatirao je da je odluka prvostepenog suda, kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu za bespravno korištenje stana, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava – člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ta zakonska odredba odnosi na obavezu vraćanja stečenog bez osnova u vidu koristi od upotrebe tuđe stvari, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju jer tuženi predmetni stan koristi kao nosilac stanarskog prava na osnovu punovažnog osnova – konačnog i pravosnažnog rješenja nadležnog organa tužioca o dodjeli stana na korištenje.
13. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 32 0 P 036806 14 Rev od 12. aprila 2016. godine, a odbacio apelantov podnesak od 27. januara 2014. godine.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je revizija neosnovana. Konstatirao je da je, suprotno apelantovom prigovoru, drugostepeni sud odlučujući o žalbi tuženog ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i da je pri tome uvjerenje o osnovanosti žalbenih navoda i tvrdnje da provedeni dokazi nisu davali uporište o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a odbijanje protivtužbenog zahtjeva u skladu s odredbom člana 213. ZPP opravdao jasnim razlozima koje prihvata i taj sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Dalje, naveo je da je neprihvatljivo apelantovo pozivanje na odredbu člana 3. stav 2. ZPP, kojom je propisano da sud neće uvažiti raspolaganje stranaka koja su protivna prinudnim propisima, s tvrdnjom da protivtužbom tuženi nije mogao postaviti zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva, već jedino suvlasništva. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da tuženi protivtužbom nije tražio utvrđenje stjecanja prava vlasništva, kako to neosnovano tvrdi apelant, već da se utvrdi da ispunjava uvjete za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, te shodno tome, i pravo na upis prava vlasništva u knjizi položenih ugovora. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je osporena presuda zahvaćena povredom odredbe člana 12. stav 3. ZPP. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud nije postupio protivno navedenoj zakonskoj odredbi. Vrhovni sud je, također, ocijenio da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, konstatirajući da je useljenje tuženog u predmetni stan izvršeno u skladu s odredbama člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi stekao stanarsko pravo danom useljenja. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilo zaključio da je tuženi stekao i pravo na otkup stana. U vezi s tim, istakao je da je odredbama člana 7. st. 1, 3. i 4. Zakona o prodaji stanova propisano da svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavač), a prodavač ga je dužan prodati. Ako prodavač na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak, a presuda u cijelosti nadomješta ugovor. Vrhovni sud je naveo da kod ovakvog stanja stvari, kada rješenje o dodjeli predmetnog stana nije stavljeno van snage, a nije osporavano ni u sudskom postupku, te kada je tuženi na osnovu njega uselio u stan, stekao je stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa dosljedno tome na osnovu člana 7. Zakona o prodaji stanova i pravo na otkup stana, kakav pravilan stav je zauzeo drugostepeni sud. Pri tome, konstatirao je da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da zahtjev za otkup stana nije podnesen u roku, navodeći da iz izvedenih dokaza proizlazi da ne samo da je zahtjev za otkup podnesen u roku nego je zaključen i ugovor o kupoprodaji stana (ugovor od 3. marta 2000. godine), a koji nije proveden kroz knjigu položenih ugovora iz razloga što apelantov zakonski zastupnik naknadno za njega nije dao saglasnost. Vrhovni sud je obrazložio da je odbacio kao neblagovremen apelantov podnesak od 27. januara 2014. godine, dostavljen Općinskom sudu u Tuzli 3. februara 2014. godine, a tom sudu 11. februara 2014. godine, jer je podnesen izvan zakonskog roka od 30 dana propisanog u članu 237. stav 1. ZPP za podnošenje revizije, a koji je istekao 3. januara 2014. godine, s obzirom na to da je apelant drugostepenu presudu primio 2. decembra 2013. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede navedenih prava u predmetnom slučaju došlo uslijed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnih propisa u usporenim odlukama i zbog toga što obrazloženja tih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Pri tome, smatra da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjena odredba člana 12. stav 3. ZPP u vezi s odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima i da u tim odlukama nije dato obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u vezi sa zakonitosti stjecanja stanarskog prava i prava vlasništva tuženog na predmetnom stanu. Također, apelant ukazuje da tuženi nije ni podnio zahtjev za otkup stana u zakonom predviđenom roku. Pored toga, navodi da Vrhovni sud nije htio prihvatiti novi dokaz – rješenje apelantove apelacione komisije precizirani broj od 21. aprila 2014. godine kojim je poništeno rješenje o dodjeli stana tuženom, a da nije naveo pravilne razloge za odbacivanje tog dokaza, koji je dostavljen Vrhovnom sudu podneskom od 27. januara 2014. godine.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud tvrdi da je u obrazloženju osporene presude tog suda pravilno odgovoreno na sve revizione navode i da su izneseni razlozi kojima se taj sud rukovodio pri donošenju odluke da reviziju kao neosnovanu odbije. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da je činjenica da je tuženi u krivičnom postupku proglašen krivim, između ostalog, i zbog načina dodjele predmetnog stana, nije od utjecaja na prava tuženog na korištenje predmetnog stana jer navedenom presudom rješenje i ugovor o korištenju stana nisu poništeni niti stavljeni van snage, niti je to apelant tražio u konkretnom parničnom postupku, jer je apelant tek 21. januara 2014. godine donio rješenje o poništenju rješenja o dodjeli predmetnog stana (nakon što je primio drugostepenu presudu), a što znači da naknadno stavljanje van snage navedenih rješenja nije moglo biti od utjecaja na zakonitost drugostepene presude, pa je podnesak kojim je apelant obavijestio taj sud o naknadno donesenom rješenju o poništenju rješenja o dodjeli stana odbačen kao neblagovremen (jer je dostavljen nakon isteka roka za podnošenje revizije). Također, Vrhovni sud smatra da su paušalni i ničim dokazani navodi apelacije da je na apelantovu štetu povrijeđeno načelo pravičnog suđenja, da sudovi nisu dali pravilna obrazloženja svojih odluka i da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, s obzirom na to da je utvrđeno da je tuženi uselio u predmetni stan na osnovu rješenja nadležnog organa tužioca, da je za njega zaključio i ugovor o korištenju i uselio u stan, čime je stekao stanarsko pravo i sva druga prava koja mu kao nosiocu stanarskog prava pripadaju, a što znači i pravo na otkup stana i upis prava vlasništva. Shodno tome, smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbaci ili odbije.
17. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenoj presudi i da smatra da je presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Tuženi, između ostalog, tvrdi da apelant pogrešno interpretira odredbe člana 12. stav 3. ZPP i pogrešno razumije sadržaj ove odredbe. Tuženi navodi da je nesporno da je krivičnom presudom Osnovnog suda osuđen za počinjeno krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav 2. KZDB. Međutim, ističe da se u tom krivičnom postupku sud nije bavio pitanjem rješavanja apelantovog imovinskopravnog zahtjeva, već je ovom presudom apelant upućen na parnicu. Tuženi ističe da je u osporenim presudama jasno ukazano šta je to eventualno apelant mogao tražiti i da je u tim presudama konstatirano da pitanje utvrđenja nepravilnosti i nezakonitosti rješenja o dodjeli spornog stana tuženom nije bilo predmet tužbenog zahtjeva, a i u tom slučaju o tome bi se moglo raspravljati i odlučivati u skladu s propisima iz oblasti radnih odnosa, kojim je utvrđen način i rokovi u kojima zainteresirana strana može tražiti da se u sudskom postupku utvrdi da je pojedinačnim aktom nadležnog organa povrijeđeno nečije pravo. Tuženi ukazuje da se apelant u apelaciji pozvao na rješenje apelacione komisije Distrikta Brčko precizirani broj od 21. aprila 2014. godine. Međutim, ukazuje da je u vrijeme podnošenja apelacije apelantu bilo poznato da je to rješenje poništeno Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 077021 14 U od 25. juna 2015. godine, čime je taj postupak okončan jer apelant više nikada nije vodio ponovni upravni postupak.
19. Općinski sud je u suštini opisao hronologiju postupka pred tim sudom.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3. stav 2.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima.
Član 12. stav 3.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 237. stav 1.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude
21. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
22. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
23. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 036806 14 Rev od 12. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Osim toga, u vezi s dopustivošću apelacije Ustavni sud prvenstveno, u odnosu na apelanta – Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3890/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Evropske konvencije i Protokola broj 1, apelacione navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak vodio po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi, između ostalog, predaje u posjed predmetnog stana i protivtužbi tuženog radi utvrđenja da ispunjava sve uvjete za otkup predmetnog stana i upisa prava vlasništva na stanu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud osporenim presudama proizvoljno primijenili pozitivne propise, konkretno odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, član 12. stav 3. ZPP i član 7. Zakona o prodaji stanova, kada su preinačili prvostepenu presudu i usvojili tužbeni zahtjev tuženog, a odbili apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu obrazloženja tih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Također, smatra da Vrhovni sud nije dao pravilne razloge za odbacivanje njegovog podneska od 27. januara 2014. godine.
33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.
35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, st. 83 s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, O.I. 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.
36. Ustavni sud smatra potrebnim da prvo razmotri apelantove navode u vezi sa njegovim podneskom od 27. januara 2014. godine (dostavljen nakon revizije u revizionom postupku). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasno i logično obrazloženje zbog čega je odbacio taj podnesak kao neblagovremen, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 237. stav 1. ZPP, na koju se taj sud pozvao prilikom odlučivanja o podnesku.
37. Razmatrajući ostale apelacione navode, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana i odbio tužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje da ispunjava sve uvjete za otkup predmetnog stana i za upis prava vlasništva, zaključivši da se zakonitost useljenja tuženog u predmetni stan i stjecanje stanarskog prava u konkretnom slučaju mora ocijeniti dovodeći u vezu odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima sa odredbom člana 12. stav 3. ZPP, a time i sa preciziranom pravosnažnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko. Tom presudom Osnovnog suda tuženi je, kako proizlazi iz presuda koje su donesene u predmetnom postupku, proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZDB, i to što je, između ostalog, tuženi naložio Enesu Šerifoviću, sekretaru Sekretarijata za društvene djelatnosti Općine, da sačini i potpiše rješenje o dodjeli stana na korištenje, što je ovaj i učinio, te donio Rješenje broj 09/02-1067/99 od 19. oktobra 1999. godine kojim je tuženom dodijeljen navedeni stan na trajno korištenje na koji način je iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja sebi pribavio korist u vidu stjecanja stanarskog prava na navedenom stanu i mogućnosti da stan otkupi. Imajući u vidu navedeno i polazeći od sadržaja predmetne presude Osnovnog suda, Općinski sud je zaključio da se tuženi ne može smatrati zakonitim posjednikom predmetnog stana, odnosno zakonitim nosiocem stanarskog prava koji ima pravo na otkup stana u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova.
38. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proizlazi da su kod činjeničnog utvrđenja da je rješenjem apelantovog pravnog prednika od 19. oktobra 1999. godine tuženom dodijeljen na trajno korištenje predmetni stan i da je tuženi 11. novembra 1999. godine, na osnovu navedenog rješenja o dodjeli stana, zaključio sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla ugovor o korištenju stana i da je s porodicom uselio u predmetni stan u novembru 1999. godine, te da se i danas nalazi u posjedu predmetnog stana, a da to rješenje o dodjeli predmetnog stana nije stavljeno van snage, a nije osporavano ni u sudskom postupku, ti sudovi zaključili da je tuženi ispunio uvjete iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno da se ima smatrati zakonitim nosiocem stanarskog prava koji ima pravo na otkup stana u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u vezi sa zakonitosti useljenja tuženog u predmetni stan redovni sudovi u osporenim odlukama također ocijenili i postojanje pravosnažne presude Osnovnog suda precizirani broj kojom je tuženi proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. KZDB u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP. Međutim, redovni sudovi su u osporenim presudama obrazložili da u situaciji kada predmet ove parnice nije bio apelantov zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja o dodjeli stana tuženom, na osnovu kojeg rješenja je tuženi uselio u predmetni stan, već je to bio zahtjev za iseljenje tuženog i predaju predmetnog stana, prvostepeni sud nije mogao primjenom člana 12. stav 3. ZPP zasnovati svoj zaključak da je useljenje tuženog u predmetni stan nezakonito i da tuženi nije stekao stanarsko pravo na tom stanu, te da je zato dužan tužiocu kao vlasniku stana predati stan koji koristi bez punovažnog pravnog osnova.
39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 12. stav 3. ZPP propisano: „U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.“ Međutim, Ustavni sud ukazuje da je, iako se redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka nisu pozvali na odredbu člana 2. stav 1. ZPP, navedenom zakonskom odredbom propisano: „U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.” Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisano: „Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. […]“, a da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano: „Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.“ Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa sadržajem navedenih zakonskih odredbi i sa nespornom činjenicom da apelant u predmetnom parničnom postupku zaista nije tražio poništenje rješenja o dodjeli stana tuženom, već predaju u posjed stana u smislu odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovom mišljenju, dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoju odluku da preinače prvostepenu presudu i odbiju apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana i da usvoje protivtužbeni zahtjev tuženog, a u kojima Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i logično obrazloženje i za svoj zaključak da je neosnovana apelantova tvrdnja, kakvu apelant ponavlja u apelaciji, da zahtjev za otkup stana u konkretnom slučaju nije podnesen u roku predviđenom članom 7. Zakona o prodaji stanova, u kojem Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnost u primjeni navedene zakonske odredbe.
40. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
41. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava u suštini zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su u konkretnom slučaju Vrhovni sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke da preinače prvostepenu presudu i odbiju apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana i odbiju tužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje da ispunjava sve uvjete za otkup predmetnog stana, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa člana 7. Zakona o prodaji stanova u vezi s odredbama člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima i člana 12. stav 3. ZPP.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević