Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-742/16 (R. B.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Reformatio in peius
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-742/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 742/16, rješavajući apelaciju Rame Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rame Brkića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Brkića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine u odnosu na osuđujući dio presude koji se odnosi na apelanta, a koji je potvrđen Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008645 14 Kž 3 od 9. jula 2014.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ramo Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine kojom je apelanta (S. Š. i S. K.) proglasio krivim da je radnjama opisanim u tačkama 1, 2, 3. i 4. izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi s (radnjama opisanim pod tačkama od 2. do 4. izreke presude) krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), i u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZ, a radnjama opisanim u tački 1. izreke, u vezi s krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBIH; apelant radnjama opisanim u tački 5 (podtačke 5.1.-5.15) počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH; apelant radnjama opisanim u tački 6. izreke presude počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, pa ga je sud osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Također, primjenom relevantnih odredbi zakona od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, kao i predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Apelant je oslobođen optužbe za radnje iz podtačke 5.4. u vezi s preambulom iz tačke 5. precizirane optužnice, čime bi počinio krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH, a u odnosu na apelanta odbijena je optužnica za radnje opisane u tački 7. sa 10 podtačaka prvobitne optužnice, čime bi počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH.

6. Po žalbi apelanta i ostalih optuženih, kao i Tužilaštva, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 008645 14 Kž 3 od 9. jula 2014. godine odbilo kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelanta izjavljene u odnosu na tačku 5. osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude (kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine), dok je uvažavanjem žalbi apelanta i ostalih optuženih u tačkama 1, 2, 3, 4. i 6. izreke presude ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

7. Sud BiH, u vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine, kojom su optuženi apelant, S. Š. i S. K. proglašeni krivim da su na način detaljno naveden u presudi počinili – apelant (radnjama u tačkama 1, 2, 3. i 4. presude) krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ, u vezi s krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH (tačka 1. izreke presude) i u vezi s krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZ; radnjama opisanim u tački 5. izreke presude krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Sud BiH je osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Apelantu je, u skladu sa zakonskim odredbama, oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela i oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, ukidanje prvostepene presude u odnosu na tačke 1, 2, 3, 4. i 6. prvostepene presude i donošenje odluke o održavanju pretresa pred drugostepenim vijećem. Tako Sud BiH navodi da su pred vijećem Apelacionog odjeljenja prihvaćeni svi dokazi izvedeni u toku prvostepenog postupka, kako subjektivni tako i materijalni, izuzev dokaza Tužilaštva T-106 i T-140-nalazi i mišljenje FMUP od 10. decembra 2008. godine i od 30. jula 2010. godine, izrađeni po vještacima koji se odnose na hemijsko vještačenje tragova biljne materije, jer ovi vještaci nisu saslušani na pretresu pred prvostepenim sudom. Sud BiH je uvrstio u dokaznu građu, na prijedlog Tužilaštva, presude protiv A. M., E. O. i N. K., dok je odbio prijedlog apelanta i Tužilaštva da se izvrši reprodukcija dokaza iskaza svjedoka, navodeći da se radi o žalbenom postupku zbog čega nije nužno njihovo ponovno izvođenje.

9. Nadalje, Sud BiH od tačke 23. do 28. navodi da je vijeće izvršilo određene izmjene u činjeničnom dijelu optužnice, te daje završne riječi tužioca i odbrana optuženih. Imajući u vidu odredbe člana 3. ZKP, čl. 14. i 15. ZKP i član 281. st. 1. i 2, Sud BiH je dao svoj osvrt na ocjenu dokaza, navodeći da, iako je ocijenio sve dokaze, osvrt će dati samo na dokaze koji su od značaja za presudu. Sud BiH navodi da dokaznu građu u konkretnom predmetu čine u velikom dijelu iskazi svjedoka, te je ocjena njihovih iskaza i procjena za vijeće bila veliki izazov, posebno zbog činjenice da su ključni svjedoci u ovom predmetu lica koja su i sama na određeni način bila involvirana u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni krivični postupak, i to svjedok Z. K. kao lice koje je dobilo imunitet od krivičnog gonjenja, N. K., koji je činjeničnim opisom optužnice određen kao jedan od izvršilaca, ali je pored datih upozorenja odlučio i pristao svjedočiti u predmetu, te E. O., koji je svjedočio nakon što je s tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje za radnje opisane u tački 2. izreke presude, a čiji kredibilitet je odbrana optuženih osporavala tokom cijelog postupka. Sud BiH je citirao praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, te je našao da ne postoje smetnje da se navedeni iskazi koriste, ali da i ovi dokazi moraju biti podvrgnuti podrobnoj i svestranoj ocjeni, kako zasebno tako i u skladu s drugim dokazima, te polazeći od principa slobodne ocjene dokaza dovedeni u uzajamnu logičnu vezu kako bi mogli biti temelj osuđujuće presude. Rukovođeno upravo navedenim principima, vijeće je našlo da su iskazi navedenih svjedoka logični, uvjerljivi, međusobno saglasni u odlučnim činjenicama, a pri tome potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, te im se može pokloniti vjera.

10. Imajući u vidu djela koja su optuženima stavljena na teret, koja je Sud BiH naveo, Sud BiH je zaključio da su apelant i S. Š. organizirali grupu ljudi, djelujući kao čelni ljudi svaki sa svojom ulogom, organizirali neovlaštenu proizvodnju Cannabis sative, u koje aktivnosti je bio uključen S. K. kao član grupe i veći broj drugih lica koji su također bili članovi grupe. Sud BiH navodi da su odbrane optuženih osporavale počinjenje krivičnih djela, te su gradile tezu da se optuženi nisu međusobno poznavali i nisu bili u kontaktu. Sud BiH je odgovorio na ove navode ističući da za krivično djelo organizirani kriminal, odnosno postojanje grupe za organizirani kriminal kao njegovo bitno obilježje, nije ni nužno da se svi članovi grupe međusobno poznaju ili da poznaju organizatora. Također, nije nužno da svi budu u međusobnom kontaktu ili da između njih postoji eksplicitni dogovor o vršenju jednog ili više krivičnih djela. Nasuprot tome, za postojanje ovog krivičnog djela, nužno je utvrditi postojanje većeg broja članova (tri ili više), njihovu povezanost na način da lica u kriminalnom lancu poznaju i kontaktiraju lice koje se nalazi do njih, ali ne nužno i ostale članove grupe, kao i da svaki od tih članova posjeduje svijest da se zajednička djelatnost s istim ciljem odvija zahvaljujući njihovom pojedinačnom djelovanju, što je u konkretnom slučaju ocjenom izvedenih dokaza vijeće našlo dokazanim na nesumnjiv način. Tako su, prema ocjeni Suda BiH, a što proizlazi iz izvedenih dokaza, organiziranu mrežu lica pored apelanta i S. Š., koji su bili na čelu, činili N. K., koji je imao ulogu posrednika između apelanta i S. Š., Z. M., koji je imao ulogu u proizvodnji opojne droge Cannabis sativa, E. O., koji je najprije iznajmio halu za proizvodnju opojne droge Cannabis sativa, a potom se i sam aktivno uključio u njenu proizvodnju, S. K., koji je bio zadužen za prebacivanje biljaka i opreme iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, pripremanje hala za proizvodnju opojne droge, aktivnosti u samoj proizvodnji opojne droge u smislu sađenja biljaka, a kasnije i njihove pripreme za trgovinu, te u konačnici prenošenje opojne droge u Republiku Hrvatsku, P. K., koji je bio angažiran na instaliranju opreme prenesene iz Republike Hrvatske u hale za proizvodnju opojne droge u Bosni i Hercegovini, te izvjesni M. i B. J. iz Republike Slovenije kao kupci opojne droge. Sud BiH od tačke 82. do 94. navodi iskaze svjedoka, i to N. K., Z. M., E. O., A. T., koji su opisivali kako svoju tako i ulogu apelanta i S.Š. Sud BiH posebno navodi kao iskaz G. K., majke N. K., kojim su potkrijepljeni iskazi N. K. i Z. M., u kojem je ona navela da je apelanta informirala kada je saznala da se u prizemlju njene kuće nalazi laboratorija za proizvodnju opojne droge, ali da policija nije napravila pretres po njenoj prijavi. Kao potkrepljujući dokaz u pogledu prvenstveno apelantove uloge, ali i pouzdanosti svjedoka N. K., Sud BiH je ocijenio i iskaz A. LJ. Sud BiH je donio svoj zaključak o postojanju grupe za organizirani kriminal u kojoj su apelant i S. Š. bili organizatori. Također, Sud BiH je naveo da je radnje opisane u tačkama od 1. do 4. izreke presude posmatrao kao jednu cjelinu. Radnje opisane u tački 1. izreke, koje je kasnije sud obrazložio, predstavljale su preduvjet za otpočinjanje posla nedopuštene proizvodnje i prometa opojnom drogom, koju su organizirali optuženi R. B. i apelant, a koje aktivnosti su dalje vršene na način opisan u tačkama 2, 3. i 4. izreke presude. Nadalje, Sud BiH navodi da se i radnje izvršenja opisane u tačkama 2, 3. i 4. izreke moraju posmatrati cjelovito, te imati u vidu da je premještanje proizvodnje iz jedne u drugu halu vršeno upravo s ciljem da policija ne otkrije takvu proizvodnju, u čemu je odlučujuća bila uloga komesara policije – apelanta, koji je pravovremeno obavještavao S. Š. ili posredstvom svjedoka N. K. ostale članove grupe, o nužnosti izmještanja proizvodnje s jedne lokacije na drugu, opstruirajući na određeno vrijeme i rad policijskih snaga, kako bi ostalo dovoljno vremena za ubiranje biljaka i prenošenje preostalih sadnica i opreme na drugu u međuvremenu pronađenu lokaciju.

11. U odnosu na tačku 1. izreke presude, Sud BiH je naveo da je na nesumnjiv način, ocjenjujući sve izvedene dokaze, utvrdio da su apelant i S. Š. preduzeli radnje opisane u tački 1. izreke presude, kao i da navedene radnje ulaze u okvir djelovanja organizirane grupe, te da je apelant u okviru svojih službenih ovlaštenja preduzeo službenu radnju (suspenzija policajaca – za koje je apelant imao zakonske ovlasti jer je protiv policajaca bio u toku krivični postupak), ali za koju je primio novac od S. Š. (što je čini nedopuštenom) i koja je bila preduvjet da S. Š. premjesti proizvodnju opojnih droga u Bosnu i Hercegovinu, zbog čega je Sud BiH zaključio da su ispunjeni elementi krivičnog djela iz člana 380. stav 2. KZFBiH ( u odnosu na apelanta). U odnosu na tačku 1. izreke presude sud je ocijenio iskaze svjedoka N. K. i Z. M., kao i suspendiranih policajaca (koji su naveli da su putem operativnih saznanja došli do saznanja da je S. Š. dao novac apelantu, odnosno da je S. Š. dva dana prije nego što su dobili rješenje znao i najavio da će biti suspendirani). U tački 106. Sud BiH navodi da dokazi odbrane (da je apelant poštovao proceduru, da je MUP platio advokata policajcima) nisu doveli u sumnju zaključak o počinjenom krivičnom djelu, te je sud naveo da je apelant sve radio pod krinkom vršenja ovlaštenja policijskog komesara u skladu sa zakonom, a na taj način je išao za tim da dodatno prikrije motive postupanja, kao i novac primljen na ime dara.

12. Nadalje, Sud BiH navodi da su u tačkama 2, 3. i 4. izreke presude apelant i optuženi S. Š. kao organizatori i S. K. kao pripadnik grupe za organizirani kriminal proglašeni krivim za radnje neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, počinjene u okviru navedene organizirane grupe. Apelaciono vijeće navodi da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza u spisu, posebno fotodokumentacije sačinjene prilikom vršenja uviđaja u halama u mjestima Založje, Donja Slapnica i Mala Peć/Gata našlo na nesumnjiv način dokazanim da je u tim halama uzgajana Cannabis sativa L, indijska konoplja, kao biljka iz koje je moguće dobiti opojnu drogu, upravo s ciljem dobijanja te droge, a potom vršeno prebacivanje dobijene droge preko državne granice radi njenog neovlaštenog međunarodnog prometa. Prije nego što je dalo razloge za sama činjenična utvrđenja sadržana u ovim tačkama izreke presude, vijeće je našlo za potrebno osvrnuti se na prigovore odbrana optuženih koji su isticali da nema načina da se dokaže postojanje predmetnih krivičnih djela, a posljedično niti krivice optuženih, jer su nalazi vještaka hemijske struke izuzeti iz spisa predmeta. Tako Sud BiH navodi da je odbrana polazila od teze da bez utvrđenja o postojanju droge nema ni krivičnog djela jer korištenje blanketnog propisa predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, kao i da se do tog utvrđenja može doći samo na osnovu izvršenog vještačenja i utvrđivanja količine THC-a u biljnoj materiji za koju se sumnja da je opojna droga. Prema mišljenju Suda BiH, time su odbrane pokušale nametnuti određena dokazna pravila, pri tome zanemarujući princip slobodne ocjene dokaza. Upravo suprotno, Sud BiH je našao da ostali provedeni dokazi na nesumnjiv način potvrđuju da su aktivnosti optuženih bile usmjerene upravo na proizvodnju Cannabis sative L, čija su proizvodnja i promet zabranjeni. Sud BiH je ukazao da krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ, kao i neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH jesu djela blanketnog karaktera, a blanketni propisi vezani za ova krivična djela sadržani su u Zakonu o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga i podzakonskim aktima donesenim na osnovu tog zakona. Sud BiH dalje citira odredbe Zakona o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te navodi da je u popisu opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora sadržan popis biljaka iz kojih se može dobiti droga, te je navedena konoplja (biljka latinskog naziva Cannabis sativa L) i postoji opća zabrana uzgoja te biljke, osim u uvjetima (opet pripisanim zakonom) kada se može uzgajati u industrijske svrhe i kada sadržaj tetrahidrokanabinola (THC) u suhoj tvari ne premašuje 0,2%. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi, kako navodi Sud BiH, proizlazi da je konoplju Cannabis sativa L, kao biljku iz koje se može dobiti opojna droga, dopušteno uzgajati fizičkim i pravnim licima koja se tim uzgojem bave uz dozvolu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, i to samo u industrijske svrhe, radi proizvodnje vlakana, sjemena za preradu životinja, odnosno daljnjeg razmnožavanja i prerade sjemena, uz uvjet da sadržaj THC-a u suhoj tvari biljke ne prelazi 0,2%. Kako u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su proizvodnju konoplje Cannabis sativa L optuženi u ovom predmetu vršili s ciljem dobijanja opojne droge radi međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, to i nije bilo nužno vještačenjem utvrđivati količinu THC-a u biljkama koje su uzgajane u halama i čiji su ostaci pronađeni prilikom uviđaja. Da je pak vršen uzgoj Cannabis sative L, biljke iz koje se može dobiti opojna droga, koja se u žargonskom rječniku naziva trava ili marihuana, vijeće je utvrdilo na nesumnjiv način, na osnovu kako subjektivnih tako i materijalnih dokaza uloženih u predmetni spis, te suprotno tezi odbrane, za zaključak o navedenoj odlučnoj činjenici vještačenje ostataka pronađene biljne materije nije bilo nužno.

13. Nadalje, u odnosu na tačku 2. optužnice, Sud BiH, podsjećajući na već analizirano postojanje grupe za organizirani kriminal, navodi da nakon što je 2007. godine postignut dogovor između apelanta i S. Š., a posredstvom N. K. i uz učešće Z. M., o zajedničkom poslu neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, započelo se s prebacivanjem opreme za proizvodnju opojne droge iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. U ovom dijelu sud navodi izjave svjedoka N. K. koji je opisao proces prebacivanja opreme za proizvodnju opojne droge iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, da je prvobitno sve prebačeno u njegovu kuću, iznajmljivanje sale od E. O., ulogu apelanta i ostalih, način pregrađivanja hale, podjeli dobiti (od koje su najviše koristi imali apelant i S. Š.) i drugo. Ovaj svjedok je naveo da je S. Š. preko njega apelantu ponudio iznos od 20.000 eura od svake berbe, koliko mu je kasnije i plaćao, te opisuje da je jedne prilike S. Š. rekao: „Hajmo šefu odnijeti pare“, te je iz kasete u autu izvadio 20.000 eura koje je predao apelantu, a istu svotu mu je predao u još jednoj prilici. Sud BiH ističe da je navode svjedoka N. K. potvrdio svjedok Z. M. o uzgoju droge u hali E. O. U tački 127. Sud BiH pojašnjava određene razlike u iskazima svjedoka na koje je odbrana ukazivala, međutim, sud ih je ocijenio takvima da ne dovode u pitanje kredibilitet iskaza ovih svjedoka, koji su potvrđeni i iskazom G. K. i samog optuženog R. B. Sud BiH navodi da je i ovaj svjedok opisao proces prebacivanja i pripreme hale, da je S. Š. davao upute kako raditi, uključujući i upute oko „klonova“, kao i da je on bio lično uključen u sađenje biljaka s apelantom, te je taj postupak detaljno opisao. Svjedok je naveo da je u ovim aktivnostima učestvovao pet mjeseci, te koliko je bilo ciklusa, odnosno „robe“ kome se prodala i kako, te da je drogu preko granice prenosio S. K., ali u procesu prenošenja, iako su imali apelantovu policijsku zaštitu (koja se ogledala u tome da im dostavi informacije od obavještajnih službi, ukoliko budu praćeni, da se pratnja usmjeri na nekog drugog, da se ne prate oni i slično), ništa nije prepuštano slučaju. Sud BiH navodi da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni iskazom E. O., čiji je iskaz bio identičan iskazima prethodnih svjedoka o iznajmljivanju hale, preuređenju u jednom dijelu da on na početku nije znao šta se dešava, kada je saznao N. K. mu je rekao da ne brine, da iza svega stoji „komesar [apelant] i SIPA, koji su uvezani“. Sud BiH u tački 135. presude navodi da je svjedok E. O. na glavnom pretresu odstupio od iskaza iz istrage, ističući da Senči nije optuženi S. Š. Također, svjedok je u iskazu iz istrage rekao da mu je Senči rekao da komesar [R] sve osigurava, za šta mu on plaća 20.000 eura, što je saglasno iskazima svjedoka N. K. i Z. M., ali je na pretresu tvrdio da Senči nije optuženi S. Š. Međutim, vijeće je našlo da je očigledno svjedok, iz straha, zbog pretrpljenih utjecaja i pritisaka, pokušao ekskulpirati S. Š., ali u tom dijelu vijeće njegovom iskazu nije moglo pokloniti vjeru, s obzirom na to da je takav njegov iskaz neuvjerljiv i suprotan drugim izvedenim dokazima. Sud BiH je naveo i iskaze svjedoka koji su stanovali blizu hale E. O., koji su naveli da se u hali nešto nedopušteno dešavalo i da niko nije imao pristup, te da su se čule priče da se u hali uzgaja droga. Sud navodi i iskaz svjedoka A. D. koji je sa N. K. jedne prilike dolazio u halu (koji je također u jednom dijelu promijenio iskaz iz istrage, tačke 136. i 137. presude) i koji je spominjao apelanta. Konačno, da su u hali E. O. pripadnici grupe koju su organizirali apelant i S. Š. uzgajali opojnu drogu na način kako je to prethodno opisano u analizi i dovođenjem u vezu iskaza saslušanih svjedoka, prema zaključku Suda BiH, potvrđuju na nesumnjiv način i provedeni materijalni dokazi (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od E. O., zapisnik o uviđaju i fotodokumentacija hale, kao i službena zabilješka o preliminarnom vještačenju biljne materije MUP-a USK), koje sud dalje navodi a koji potvrđuju iskaze svjedoka. Dakle, Sud BiH zaključuje da iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je hala E. O. korištena za uzgoj Cannabisa, kao biljke iz koje se može dobiti opojna droga i čija proizvodnja i promet su zabranjeni, a navedene aktivnosti su preduzimane u organizaciji apelanta i S. Š., u šta je bio uključen i S. K., te je apelaciono vijeće našlo dokazanim radnje optuženih opisane pod ovom tačkom presude.

14. U odnosu na tačku 3. izreke presude o premještanju proizvodnje u halu M. K., opet je svjedočio svjedok N. K. koji je tada bio istisnut iz „posla“ jer su apelant i S. Š. počeli direktno kontaktirati (što je potvrdio i svjedok Z. M.). Također, Sud BiH navodi da je svjedok N. K., iako tada već istisnut iz „posla“ zbog svojih neslaganja s apelantom, zbog čega je apelant tražio kontakt-telefon od S. Š., izričit da je oprema pronađena u hali M. K. djelo istih ljudi i potječe iz hale E. O. i da je S. Š. bio stručnjak i da je on najbolje znao da posao oko proizvodnje ne zna svako raditi, da je to velika procedura i da su to znali i mogli samo S. Š. i S. K. Svjedok N. K. je također naveo da mu je poznato da su tokom jedne noći S. Š. i S. K. te E. O., koji mu je to ispričao, otišli i posjekli stabljike te izvršili premještanje u drugu halu i da mu je E. O. ispričao da su odnijeli opremu koja je u toj hali bila instalirana, osim nekih letvi, što je sud doveo u vezu sa zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom. Svjedok je istakao da je Z. M. u hali vidio da su radili optuženi S. K. i njegov brat. Također, povodom te druge hale kod njega je dolazio P. K., ali su njega tada svi izbjegavali.

15. Sud BiH je zaključio da je iskaz svjedoka N. K., iako on nema direktna saznanja o uzgoju Cannabisa u hali u Donjoj Slapnici, pouzdan i vjerodostojan, ocjenom njegovog iskaza i dovođenjem u vezu s drugim izvedenim dokazima, tačnije s iskazima drugih svjedoka koji su svjedočili na iste okolnosti, te s izvedenim materijalnim dokazima. Tako od str. 47. do 50. Sud BiH navodi iskaze svjedoka-policajaca koji su radili na otkrivanju hale u Donjoj Slapnici, njihova lična saznanja šta su vidjeli i šta su znali o toj hali, kao i šta se dešavalo prilikom dolaska policije na lice mjesta, a koji su, kako Sud BiH ističe, ukazivali na povezanost apelanta i ostalih optuženih. Sud BiH navodi da iskazi navedenih policajaca, koji su svi policajci s iskustvom, te inspektori (namjenski poslani na teren na lice mjesta da utvrde da li su tačne sumnje da je hala namijenjena i korištena u proizvodnji opojne droge) potvrđuju, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju, da je hala u vlasništvu M. K., koju je policija pronašla i otkrila u augustu 2008. godine, korištena za proizvodnju Cannabis sative, te povezanost optuženih s proizvodnjom. Na takav zaključak, kako Sud BiH navodi, upućuje sam izgled hale, u kojoj su otvori (prozori) bili zazidani, kako je posvjedočio i radnik koji je zazidao navedene otvore M. M., a kojem je, kako je istakao, M. K. (vlasnik hale) rekao da će se hala koristiti za uzgoj pečurki. Međutim, prema ocjeni Suda BiH, sam način na koji je zatvaranje prozora svjedok M. M. obavio (a što je opisano u presudi) upućuje da je namjena hale bila nešto drugo, što se kasnije i pokazalo tačnim, a što su u iskazima naveli i policajci koji su bili na licu mjesta. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su se optuženi potrudili da dobro zaštite halu, kao i da skriju njenu stvarnu namjenu, u prilog čemu govori iskaz svjedoka N. R. koji je bio angažiran da napravi željezna vrata za halu, a za šta mu je, kako je u iskazu iz istrage rekao, momak za kojeg je saznao da se zove Senči odmah isplatio 250 eura. Sud BiH navodi da je svjedok na glavnom pretresu davao konfuzne odgovore, u pokušaju da izbjegne da potvrdi da je S. Š. lice koje mu je platilo izradu vrata, a što je, prema mišljenju Suda BiH, činio u nastojanju da umanji krivičnu odgovornost S. Š. Međutim, u konačnici, istakao je da bi to mogao biti S. Š. na kojeg je i pokazao u sudnici. Navedena vrata, kako proizlazi iz iskaza svjedoka policajaca, znatno su otežala ulazak policije u halu, te omogućila licu koje se u vrijeme dolaska policije nalazilo unutar hale A. K. da preko krovnog otvora uspije pobjeći. Također, Sud BiH navodi iskaz A. K. koji je dao u istrazi, koji je bio u hali po pozivu optuženog S. K., koji opisuje šta je tamo zatekao (opremu i biljke za koje „misli da se radilo o marihuani, što je zaključio po jakom mirisu koji je osjećao“), te Sud BiH navodi da je svjedok na glavnom pretresu negirao iskaz iz istrage navodeći da su ga tukli u policiji i da je bio primoran da tako govori, ali je ovaj dio iskaza Sud BiH ocijenio neuvjerljivim, što je i pojasnio u presudi (tačke 159. i 160), nasuprot iskazu iz istrage koji je saglasan ostalim izvedenim dokazima, koji je Sud BiH ocijenio pouzdanim i poklonio mu vjeru.

16. Dakle, na osnovu navedenih iskaza saslušanih svjedoka, vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da je hala u vlasništvu M. K. u Donjoj Slapnici korištena za uzgoj Cannabis sative, a što u konačnici potvrđuje i fotodokumentacija hale pronađene u Donjoj Slapnici, te službena zabilješka o preliminarnom vještačenju pronađene biljne materije u navedenoj hali, a u kojoj je konstatirano da je u više materijala utvrđeno prisustvo psihoaktivne komponente, tačnije da je dobijeno obojenje (crveno) karakteristično za psihoaktivnu komponentu THC, pa se na osnovu rezultata preliminarnog vještačenja može reći da navedena biljna materija predstavlja Cannabis. Pored toga, iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je ta proizvodnja s ciljem daljnjeg prometa, što je nedopušteno, vršena u okviru grupe za organizirani kriminal apelanta i S. Š., a čiji član je bio i S. K. Konačno, i svjedok odbrane I. B., koji je kao tužilac bio zadužen predmetom Donja Slapnica, u svom je iskazu potvrdio da je po izlasku na lice mjesta zatečeno stanje ukazivalo na proizvodnju Cannabisa, te opisuje šta je tamo nađeno. U tački 163. Sud BiH zaključuje da je apelant pružao ostalim optuženim i ostalim pripadnicima grupe za organizirani kriminal policijsku zaštitu, kako bi neometano od policije vršili proizvodnju opojne droge, te je apelant nakon što je policija otkrila halu osigurao potrebno vrijeme za ubiranje proizvedenih količina opojne droge, te uklanjanje opreme za proizvodnju opojne droge. Naime, Sud BiH se pozvao na iskaze policijskih službenika koji su naveli da su za halu saznali dva-tri dana ranije, odnosno prije nego je tamo upućen tim s inspektorima, te su dolaskom na lice mjesta konstatirali da je neko tu u međuvremenu dolazio, da je dio biljaka posječen, i to svježe. Sve navedeno sud je doveo u vezu s iskazima (iz istrage) A. K. (ko ga je tamo poslao) i iskazom A. M. koji je angažirao (po pozivu od S. K.) Z. B. da upozori A. K. da napusti salu, a što je Z. B. učinio, te je tom prilikom lišen slobode, to je Sud zaključio da je neko iz policije, „a to je očigledno bio [apelant]“, upozoravao ostale optužene o koracima koje je policija preduzimala, te im osiguravao dovoljno vremena za izmještanje. Da je upravo apelant to učinio Sud BiH je zaključio i iz iskaza M. K. koji je naveo da kada su obavijestili apelanta nisu od njega odmah dobili uputstvo za postupanje, već je apelant tražio broj nižerangiranog inspektora na terenu (Š. D., koji je također svjedočio da je bio na terenu i da se čuo s apelantom koji mu je dao uputu da se povuku i opserviraju halu, kako su oni i postupili). Svjedok M. K. je naveo da se nije složio s takvom uputom komesara, te je Š. D. naložio da se ne povlače i da liše slobode bilo koga ko dođe do hale, te je tako lišen slobode Z. B. Nadalje, o vezi apelanta sa S. Š., Sud BiH ističe iskaz svjedoka koji navode da im je bilo čudno što je apelant došao da se upozna sa S. Š. kada je davao izjavu u policiji, što nikada ranije nije, a osam godina je radio na drogama ne pokazujući interes za bilo koju istragu.

17. U odnosu na tačku 4. izreke presude Sud BiH navodi da je vrijeme koje je prošlo od saznanja policije za šta se hala u Donjoj Slapnici koristi do ulaska policije u tu halu bilo dovoljno da se dio proizvedene droge kao i opreme izmjesti. Mjesto na koje je proizvodnja izmještena, a što proizlazi iz provedenih dokaza, u blizini je državne granice u mjestu Mala peć, Brezove poljane (Gata kod Bihaća). Svjedok N. K. je iskazao da je imao saznanja da su izmještanje izvršili S. Š. i S. K., da to nije mogao uraditi niko drugi, a da je R. B. i dalje bio uključen, kao i da mu je jedne prilike R. B. rekao da bi najbolje bilo pronaći halu blizu granice zbog prebacivanja droge. Nadalje, od str. 54. do 58 (analizirajući iskaze svjedoka optužbe i odbrane, policajaca-inspektora, ali i šefova odnosno ljudi na rukovodećim mjestima u policijskim strukturama) Sud BiH navodi iskaze svjedoka koji opisuju kako se došlo do saznanja da postoji hala za proizvodnju opojnih droga, te da su obavijestili pretpostavljene, uključujući i komesara R. B., koji je pitao da li on nešto treba preduzeti da to malo uozbilji, ali očigledno nije preduzeto ništa, jer kada je policija došla na lice mjesta nije zatekla nikoga osim supruge O. V., te je zatekla opremu za proizvodnju opojne droge, kompletnu laboratoriju sa saksijama i obranim urodom Cannabis sative. Sud BiH navodi da je apelantova odbrana ukazivala na iskaze svjedoka odbrane i optužbe, da se apelant ponudio da uozbilji situaciju i postupao krajnje profesionalno, međutim, sud je zaključio da u tom pravcu ništa nije preduzeto. Sud BiH u tom dijelu ukazuje na iskaz svjedoka Š. D. koji je razgovarao sa H. K., te izrazio primjedbe kada mu je rečeno da se ništa ne preduzima, na šta ga je H. K. „izrevoltirano upozorio da ima pretpostavljene“.

18. Dakle, imajući u vidu da je proizvodnja u hali u Velikoj Gati pokrenuta nakon što je policija otkrila halu M. K., iz koje je djelimično izmještena oprema koja je pripadala S. Š., kako je Sud BiH prethodno utvrdio, koja je potom instalirana na istovjetan način u halu O. V., Sud BiH je zaključio između ostalih (i) iz iskaza svjedoka E. K. (i F. K.), koji je govorio o radniku po imenu Edi, za kojeg je rekao da je na pumpi „uzimao bez novca crni najlon, stiropor, eksere…“, a što je sve, kako se može zaključiti iz iskaza svjedoka policajaca koji govore o stanju zatečenom u hali nakon njenog pretresa, fotodokumentacije i zapisnika o uviđaju, kao i iskaza svjedoka Z. M. i N. K., koji su i sami bili jedno vrijeme kao članovi grupe uključeni u nedopuštene aktivnosti, materijal neophodan i korišten u proizvodnji opojne droge. Optuženi S. K. je priznao da je to nadimak koji je koristio, a i svjedok odbrane H. K. potvrđuje da su operativna saznanja upućivala na S. Š. i S. K. Konačno, Sud BiH je našao da iskazi navedenih svjedoka, dovedeni u vezu sa zapisnikom o uviđaju u objektu O. V., fotodokumentacijom sačinjenom prilikom vršenja navedenog uviđaja, te u konačnici službenom zabilješkom o preliminarnom vještačenju biljne materije pronađene u hali O. V., na nesumnjiv način potvrđuju da je hala u vlasništvu O. V., a koja je bila iznajmljena na ime D. T., korištena za proizvodnju Cannabisa, a koju proizvodnju su na istovjetan način kao i u ranijim halama organizirali optuženi apelant, koji je s pozicije policijskog komesara omogućavao da se takva proizvodnja odvija neometano od policije, odnosno da se po njenom otkrivanju omogući vrijeme za ubiranje proizvedenih biljaka i izmještanje opreme za proizvodnju, te ostali optuženi sa svojim ulogama koje sud navodi.

19. Nadalje, Sud BiH u tačkama od 179. do 181. navodi zašto nije poklonio vjeru određenim dokazima odbrane, te ističe da je, iako su policajci, odnosno nadležni tužilac naveli da su imali konkretnu saradnju s apelantom, odnosno da nisu imali utisak da opstruira istragu u vezi s predmetima neovlaštene proizvodnje i prometa opojne droge, našao dokazanim da je apelant djelovao kao jedan od organizatora neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, koje aktivnosti je sa svoje pozicije omogućavao, a koji zaključak proizlazi iz niza međusobno saglasnih iskaza saslušanih svjedoka N. K., Z. M., G. K., E. O., A. D., S. P., Š. D., A. LJ., A. T. i drugih. Sud, također, navodi da je niz pripadnika policije, koji su saslušani kao svjedoci, potvrdili da su postojala operativna saznanja da neko iz policije stoji iza S. Š. i N. K., na koje su operativna saznanja upućivala kao lica koja su se bavila nedopuštenom proizvodnjom i prometom opojnih droga, a Sud BiH navodi da je apelant bio dovoljno obazriv da svoje aktivnosti maksimalno prikrije i čak prikaže da postupa u duhu vršenja službenih ovlaštenja. U vezi s tim, sud se poziva na svjedoke N. K. i Z. M., koji su kao pripadnici grupe svaki za izvjestan vremenski period nesumnjivo imali najpotpunija saznanja o načinu na koji su se poslovi u grupi obavljali prema ulogama koje je svaki od članova imao, a koji su posebno naglasili značajan stepen nepovjerljivosti apelanta prema bilo kome izuzev svjedoku N. K., kojeg je od ranije poznavao i posredstvom kojeg je i organizirao i ušao u nedopuštene poslove s drogom, opisane u tačkama 2, 3. i 4. izreke presude. Činjenica da pripadnici policije nisu imali saznanja ili pak primjećivali da apelant preduzima inkriminirane aktivnosti, prema ocjeni Suda BiH ukazuje na stepen organizacije koji je postojao u samoj grupi, odnosno nivo konspirativnosti njenih organizatora i članova, što ni u kojem slučaju ne može dovesti u sumnju utvrđenja o apelantovoj involviranosti u predmetnim kriminalnim aktivnostima, i to kao svojevrsnog organizatora grupe koji je djelovao „iz sjene“. Sud BiH, također, nije našao da je osnovana teza odbrane da je svjedok A. LJ. inkriminirao apelanta rukovođen isključivo motivom osvete, i to iz razloga što je apelant bio ključni svjedok u predmetu koji je vođen protiv njega. Sud BiH je ukazao da je iskaz svjedoka A. LJ. saglasan drugim izvedenim dokazima, da potkrepljuje druge izvedene dokaze, da je apelant bio jedan od „šefova“ u grupi za organizirani kriminal, te da je, kako je ovaj svjedok istakao, pružao policijsku zaštitu licima koja su se bavila neovlaštenom proizvodnjom opojnih droga, a koje aktivnosti je obavljao i ovaj svjedok, za šta je, kako proizlazi iz njegovog iskaza, apelantu plaćena novčana naknada. Nadalje, apelant je svoju odbranu zasnivao i na činjenici da nije poznavao ni optuženog S. Š. niti ostale članove grupe, te da je S. Š. prvi put vidio kada je u policijskoj stanici saslušavan o hali u Donjoj Slapnici. Međutim, Sud BiH, ocjenjujući izvedene dokaze, takvu njegovu odbranu nije našao dokazanom, već je doveo u vezu s ostalim iskazima svjedoka i zaključio da poznanstvo i međusobni kontakti apelanta sa S. Š. i nekim drugim članovima grupe egzistiraju od znatno ranijeg perioda, i to od vremena kada je nakon što je stupio na dužnost komesara policije i odlučio taj svoj položaj iskoristiti za bavljenje nedopuštenim aktivnostima koje su opisane u presudi, te je posredstvom N. K. stupio u kontakt s njima. Susret u policiji i dolazak u prostoriju gdje je S. Š. ispitivan, prema ocjeni Suda BiH, samo je predstava kako bi se stvorio privid da se njih dvojica ne poznaju, a navedena situacija kod prisutnih policajaca, kako su istakli u svojim iskazima, bacila dodatnu sjenu sumnje na ponašanje komesara policije jer nikada ranije nije ušao u prostoriju u kojoj je ispitivan bilo koji osumnjičeni. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je apelant poznavao i Z. M., ukazujući da je to ovaj svjedok na detaljan način opisao u svom iskazu, te čak istakao da mu je apelant, po molbi S. Š., sredio kaznu za saobraćaj, a tačnost kojih navoda, prema ocjeni Suda BiH, potvrđuje i sadržaj apelantovog rokovnika. Također, u odnosu na pravnu ocjenu radnji optuženih, uključujući apelanta, i krivicu, Sud BiH se izjašnjava u tačkama od 185. do 187, ukazujući da su optuženi, uključujući apelanta, postupali s direktnim umišljajem, te su za navedena krivična djela proglašeni krivim. U odnosu na apelanta Sud BiH navodi da je apelant nesumnjivo bio svjestan da stupanjem u kontakt po svojoj inicijativi s licima za koja je znao (kao policijski komesar) da se bave vršenjem krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, te dogovorom da oni uz njegovu garanciju neometano nastave s tom kriminalnom djelatnošću, što je rezultiralo time da S. Š. formira grupu za organizirani kriminal, koja je vršila krivična djela u periodu od 2007. do 2010. godine, preuzima ulogu organizatora te grupe. Prema mišljenju Suda BiH, apelant je bio svjestan i svih bitnih obilježja krivičnog djela koja je u okviru djelatnosti te grupe počinio on, kao i ostali pripadnici grupe, te je prema utvrđenom činjeničnom stanju očigledno da je i htio njihova izvršenja, kao i da je postupao u namjeri stjecanja protivpravne imovinske koristi.

20. U odnosu na tačku 5. izreke presude apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja tako što je službenim vozilom koje je koristio u privatne svrhe doživio udes (koju činjenicu ni odbrana nije sporila), propustio da prijavi to nadležnoj policijskoj upravi, iako je znao za postojeće kasko osiguranje tog vozila, te je, tek nakon što je privremeno osposobio vozilo za vožnju po privatnoj liniji, podnio lažnu prijavu s neistinitim sadržajem i odštetni zahtjev, što je u konačnici Kantonalnoj upravi civilne zaštite uzrokovalo štetu u iznosu od 7.900,85 KM, po računu koji je Autoservis „Begović“ d.o.o. iz Bihaća ispostavio Kantonalnoj upravi civilne zaštite Bihać, koji iznos Kantonalna uprava nije mogla naplatiti od osiguravajućeg društva, iako je vozilo bilo kasko osigurano, zbog prethodno navedenih propisa i neprovedenog uviđaja, na koji način je Kantonalna uprava civilne zaštite oštećena za navedeni iznos.

21. U odnosu na tačku 5. izreke presude Suda BiH navodi se da apelant nije osporavao da je optuženi službenim vozilom, vlasništvo Kantonalne uprave civilne zaštite, na području grada Sarajeva, doživio udes, te da i pored znanja da je to vozilo bilo kasko osigurano tu nezgodu s pretrpljenom štetom nije prijavio nadležnoj policijskoj upravi područja gdje se udes desio, nego je posredstvom prijatelja I. S. pronašao majstora koji je izvršio određene popravke kako bi nastavio vožnju. S obzirom na to da je odštetnom zahtjevu nedostajao zapisnik o uviđaju, Kantonalna uprava civilne zaštite USK nije mogla naplatiti potraživanje po osnovu kasko osiguranja od osiguravajućeg društva u visini od 7.900,85 KM, koliko je iznosio račun potpune naknadno izvršene popravke vozila u Autoservisu „Begović“ u Bihaću, pa je za taj iznos oštećena Kantonalna uprava civilne zaštite USK kao vlasnik vozila. Apelant je osporavao da su oštećenja nastala u saobraćajnoj nezgodi bila takva da su iziskivala prijavu nadležnoj policijskoj stanici, pri čemu je odbrana tvrdila da je šteta bila znatno manjeg obima. Apelant je u svojoj odbrani isticao da je i ranije imao sličnu situaciju udesa sa službenim vozilom, pa kako ni tada nije pozivao policiju, to je i u ovom konkretnom slučaju tako postupio. Nakon dolaska u Bihać o udesu je upoznao svog vozača, kao i šefa kabineta, te im je rekao da treba prijaviti štetu osiguranju, koju obavezu je preuzeo šef kabineta. Šef kabineta mu je, kako se apelant branio, donio i obrazac prijave štete osiguranja koji je on bjanko potpisao i unio broj svoje lične karte, da bi tek poslije saznao da su u taj obrazac uneseni lažni podaci, jer je navedeno da se udes desio kod hotela Holivud na llidži.

22. Sud BiH je naveo iskaze saslušanih svjedoka, te istakao kako je analizom dokaza (tačka 199) na nesumnjiv način utvrdio da je šteta prouzrokovana na vozilu koje je inkriminiranog dana koristio apelant znatno veća i ozbiljnija od štete kakvu je on kroz tezu svoje odbrane nastojao prikazati. Sud BiH je zaključio da je apelant svjesno propustio postupiti u skladu sa svojim obavezama, tačnije prijaviti štetni događaj nadležnoj policijskoj stanici, kako bi se sačinio zapisnik o uviđaju kao obavezan dokument kod naplate štete po osnovu kasko osiguranja. Nadalje, Sud BiH je naveo da nije dokazana apelantova tvrdnja, koju je iznio kao svjedok, da je on prijavu i odštetni zahtjev bjanko potpisao, a da je tek na pretresu saznao za neistinit sadržaj tog dokumenta, koji je, prema njegovom iskazu, popunio šef kabineta bez njegovog znanja. Sud BiH je naveo da je apelantov iskaz suprotan iskazu svjedoka A. M., koji je sud u tom dijelu prihvatio kao vjerodostojan, a koji je tvrdio da je apelant sam popunio spornu prijavu, te mu je zajedno s kompletiranom dokumentacijom, uključujući i službenu zabilješku o kojoj je govorio svjedok J. Š., donio, da bi svjedok tu dokumentaciju samo odnio u osiguravajuće društvo. Sud BiH navodi da je u konkretnom slučaju samo apelant imao interes da podnese prijavu štete s lažnim sadržajem, pa se osnovanim postavlja pitanje zašto bi to učinio njegov šef kabineta. Osim toga, takva teza odbrane, kao navodi sud, dodatno je osporena činjenicom da službena zabilješka koja je dostavljena osiguravajućem društvu uz spornu prijavu ima sadržaj koji je istovjetan sadržaju prijave, koju službenu zabilješku je potpisao lično optuženi, što nije bilo predmet osporavanja. Stoga sud nije prihvatio apelantovu odbranu, već je zaključio da je apelant postupajući kao službeno lice neizvršavanjem na propisan način svoje službene dužnosti u vezi s upotrebom službenog vozila drugom nanio štetu, pa su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH.

23. Sud BiH je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i arbitrarno primijenio materijalno pravo. Apelant ukazuje na procesnu poziciju „krunskog“ svjedoka tužilaštva N. K., koji je označen kao lice koje je kao član grupe počinio određene radnje naznačene u opisu djela koja se stavljaju na teret optuženim. Odbrana je prigovorila da ovo lice ne može biti svjedok jer je i tužilaštvo u završnoj riječi navelo da se protiv tog lica vodi istraga. Apelant je naveo da je tužilaštvo zloupotrijebilo procesno pravo, da je tužilaštvo razdvojilo uloge i postupak suprotno odredbama ZKP, a sud je to pokušao opravdati činjenicom da je svjedoku postavljen savjetnik, što apelant također problematizira jer je to urađeno nakon što je tužilac završio direktno ispitivanje. Apelant navodi da je ovaj prigovor odbrane (da N. K. ne može da bude svjedok) trebao da zaštiti prava apelanta, a ne svjedoka. Nadalje, apelant veoma opširno navodi da je došlo do povrede zabrane pravila reformatio in peius. U tom dijelu apelant najprije ukazuje da u pravnoj teoriji i praksi ne postoji jedinstven stav o značaju i dometu zabrane reformatio in peius, pa je iznijeto stanovište apelantove odbrane u vezi s tim. Naime, apelant navodi da se tužilaštvo nije žalilo na tačke 1-4. i tačku 6. izreke prvostepene presude, već samo odbrane i u tom dijelu je žalba usvojena. Suština ovog principa, kako apelant navodi, jeste da se ne može otežati položaj optuženog ni u kojem smislu, odnosno samo po apelantovoj žalbi ni u kojem pogledu položaj optuženog ne može postati lošiji, pa čak ni u utvrđivanju činjeničnog stanja, bez obzira na to da li će ono kasnije koristiti za primjenu strožeg zakona ili strože kazne. Nadalje, apelant navodi zaključke prvostepenog suda (različite vrste opojne droge, nije navedeno kojim dokazima je utvrđeno da se radi o drogi, koncentracija THC-a, nisu precizirane apelantove radnje, odnosno kako je postao organizator grupe i kako je organiziranje izvršeno, ne vidi se koju radnju apelant preduzima u pogledu proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge, nije riješeno pitanje umišljaja), a apelaciono vijeće je formalno ispravilo nedostatke u činjeničnim utvrđenjima prvostepene presude. Sve ove korekcije u činjeničnom stanju predstavljaju pogoršanja za apelanta. Nadalje, apelant elaborira kako je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te navodi da je sud neosnovano poklonio vjeru iskazima svjedoka N. K., Z. M., te ih osnažio iskazima E. O., G. K.. A. T., J. A., S. H. i A. B. i neosnovano uskratio vjeru iskazima svjedoka H. V., H. K., O. V., E. P., S. P., Š. D., S. K., M. Š. Dalje apelant ukazuje da su Z. M. i N. K. izdejstvovali za sebe povoljne pozicije, Z. M. je naveo da svjedoči iz interesa, njihove priče su dogovorene, ukazuje na razlike u iskazima, u dijelove iskaza koji nisu provjereni, te dalje apelant „raščlanjuje“ činjenice koje je sud utvrdio na osnovu ovih dokaza. Apelant zaključuje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje poklonivši vjeru ovim svjedocima, te mu je „obrazloženje u suprotnosti s logikom i psihološkim svojstvima ocijenjenih svjedoka“. Dalje, apelant ukazuje na činjenice da je MUP formirao spise protiv S. Š. i S. K., da je apelant kao komesar potpisivao akte u svim spisima i prijave protiv njih, kao i da policajci nikada nisu primijetili da apelant opstruira istrage i slično. Apelant navodi da je S. Š. živio u Rijeci, nema dosje u Republici Hrvatskoj, te da je imao proizvodnju opojne droge u Zagrebu bio bi uhapšen. Nadalje, apelant ukazuje na pogrešan zaključak suda da je S. Š. dao apelantu 15.000 KM, što je nonsens jer je i sam znao da je suspenzija privremena i da će konačnu odluku donijeti sud. Također, apelant problematizira činjenicu da je sud poklonio vjeru četvorici policajaca (tačka 1. izreke presude) koji su pokazali netrpeljivost prema apelantu. Također, apelant navodi da su određeni svjedoci rekli da su doživjeli prijetnje i zastrašivanje u tužilaštvu, a sud i pored obaveza da ispita navedeno ništa nije preduzeo. Apelant problematizira da je sud svoju odluku bazirao i na iskazu A. T. iz istrage, iako je saslušan na glavnom pretresu (i iskaz mu je povoljniji za apelanta), te je sud trebao da zaključi da se radi o nepouzdanom svjedoku jer mu se iskazi razlikuju. Odbrana ističe da je iskaz ovog svjedoka iz istrage nezakonit jer je dat A. Š., koji je bio ispitivač i zapisničar. Apelant ukazuje da je A. LJ. imao motiv da inkriminira apelanta jer je apelant bio ključni svjedok u postupku protiv A. LJ., kada je ovaj osuđen. Dalje, apelant problematizira sadržaj iskaza svjedoka G. K., E. O. (iako je bio svjedok odbrane, ali odbrana smatra da nije govorio istinu), N. K., Z. M. i A. T. Apelant navodi da u obrazloženju prvostepene presude nije određen umišljaj, a da to ispravlja drugostepeni sud, iako tužilaštvo ne naznačava subjektivne elemente bića predmetnih krivičnih djela, čime je prekoračena optužnica i povrijeđena zabrana reformatio in peius. Apelant navodi da je postupao zakonito kao službeno lice (tačka 5. izreke drugostepene presude), te osporava zaključak u tački 5. izreke prvostepene presude. Dakle, kako apelant zaključuje, iz svega proizlazi da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, a na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ne može se pravilo primijeniti materijalno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja razloge koje je iznosio i pred sudom, te je Sud BiH, da se ne bi ponavljao, uputio na tačno određene dijelove drugostepene odluke u kojima je sve odgovoreno.

26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je najprije tražilo da mu Ustavni sud dostavi punomoć koju je apelant dao advokatu, kako bi se Tužilaštvo izjasnilo o njegovoj aktivnoj legitimaciji za zastupanje pred Ustavnim sudom, jer je apelant u bjekstvu. Nadalje, Tužilaštvo daje veoma detaljan osvrt na apelantove navode da N. K. nije mogao biti svjedok, te u vezi s tim ističe da apelantov branilac u potpunosti zaboravlja nekoliko bitnih činjenica u konkretnoj stvari, i to: u vrijeme kada N. K. stupa u prvi kontakt sa Tužilaštvom, a u pogledu predmeta apelanta i drugih, on već ima status osumnjičenog lica u drugom predmetu Tužilaštva, a u vezi s neovlaštenom proizvodnjom narkotika i organiziranog kriminala. U tom momentu radi se o aktivnoj istrazi protiv N. K., potom i potvrđenoj optužnici. S obzirom na to da je u tom momentu N. K. osumnjičen za ono o čemu će i svjedočiti, nije mogao dobiti imunitet. Nakon što se naknadno, a naročito tokom svjedočenja N. K. u sudnici Suda BiH pokazalo da svojim svjedočenjem N. K. inkriminira sebe u dvije tačke optužnice u predmetu protiv apelanta, Sud BiH mu je odredio stručnu pomoć u vidu advokata koji ga savjetuje u sudnici i tada je N. K. insistirao da svjedoči uz napomenu da je sam izjavio da je svjestan da nakon svoje izjave i sam može biti optužen i da je spreman i pored toga svjedočiti protiv apelanta. Nakon svjedočenja, s obzirom na to da je N. K. dao inicijalnu informaciju o kriminalnim radnjama apelanta, komesara policije, i da je praktično otkrio grupu za organizirani kriminal, Tužilaštvo ga je optužilo kao pripadnika grupe za organizirani kriminal koji je otkrio grupu i u skladu s tom optužnicom (kvalifikacija iz člana 250. stav 5. KZBiH) pravosnažno je osuđen, prema tome, nikakva apelantova prava nisu povrijeđena. Instituti spajanja i razdvajanja krivičnih postupaka postoje u zakonodavstvu BiH oduvijek i apsolutno nije sporno da se tim institutima u istrazi može služiti i tužilac. Tvrdnja odbrane da je tužilac dužan preduzeti gonjenje protiv svih počinilaca krivičnih djela je apsolutno tačna jer se radi o načelu oficijelnosti i akuzatornosti koje je u aktuelnom ZKPBiH imperativno određen. Međutim, ne postoji zakonska prepreka, niti postoji način da se zakonom naredi tužiocu da procesuira one osumnjičene za koje nema dovoljno dokaza, onda kada to odgovara odbrani. Tužilaštvo navodi da je po njihovoj procjeni dovoljno dokaza za optužnicu protiv N. K. bilo onda kada je kao svjedok priznao u sudnici učešće u izvršenju krivičnog djela i kada je to dovedeno u vezu s ostalim dokazima. Bez njegovog imperativnog priznanja N. K. ne bi mogao biti proglašen krivim. Tužilaštvo ukazuje da su protiv apelanta svjedočili njegovi kriminalni saradnici, njegove kolege policajci i da postoje nesporni materijalni dokazi koji su u potpunosti prihvaćeni od Suda BiH. Iz takvih dokaza je proizišla optužnica i pravosnažna presuda koju apelant ne želi poštovati, nego je pobjegao.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:

KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 307.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na tačku 5. izreke prvostepene presude od 18. decembra 2013. godine

30. Iako je u apelaciji apelant jasno naveo da je presuda koju osporava presuda Suda BiH od 6. novembra 2015. godine, ipak dio iz sadržaja navoda apelacije ukazuje da je apelant nezadovoljan i osuđujućim dijelom prvostepene presude, odnosno odlukom u tački 5. izreke prvostepene presude od 18. decembra 2013. godine.

31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 1. i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

32. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. Član 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

34. S obzirom na to da je apelant u apelaciji koju je podnio 15. februara 2016. godine osporio dio iz prvostepene presude, koji je postao pravosnažan presudom Suda BiH od 9. jula 2014. godine, i to tačku 5. prvostepene presude, kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH i za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, proizlazi da je u odnosu na ovaj dio apelacije, u odnosu na tačku 5. izreke prvostepene presude apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na ovaj dio podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu pravosnažnu presudu.

35. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude, koji je potvrđen presudom Suda BiH od 9. jula 2014. godine.

U odnosu na presudu Suda BiH od 6. novembra 2015. godine

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2016. godine (šezdeseti dan je bila nedjelja, 14. februar 2016. godine), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant osporava presudu Suda BiH tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Kako je prvostepena presuda Suda BiH, osim u tački 5. izreke prvostepene presude, ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim odjeljenjem, Ustavni sud se zbog obimnosti predmeta za potrebe ove odluke koncentrirao na osporenu odluku Suda BiH od 15. decembra 2015. godine, ali je za potrebe donošenja ove odluke imao u vidu i relevantne dijelove prvostepene presude.

39. Apelant osporava navedene presude Suda BiH tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

42. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je apelant proglašen krivim, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

43. U suštini, apelant ukazuje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. U prilog navodu o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju apelant iznosi činjenicu da je sud prihvatio iskaz N. K., koji je dao u svojstvu svjedoka, iako je u činjeničnom opisu optužnice naveden kao izvršilac krivičnog djela, da je korišten nezakonit dokaz (slušanje razgovora snimljenih diktafonom N. K.), da je drugostepena presuda ispravila sve činjenične nedostatke prvostepene presude, iako je žalbu izjavila samo odbrana, čime je povrijeđen princip reformatio in peius, da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje prihvatajući dokaze koje apelant osporava, te da je drugostepeni sud prekoračio optužnicu i povrijedio zabranu reformatio in peius kada je utvrdio apelantov umišljaj.

44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

45. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

46. Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave N. K. koju je ovaj dao kao svjedok (dok je odbrana isticala da nisu ispunjeni procesni uvjeti za navedeno i da je tužilaštvo bilo dužno navedeno lice optužiti), te je Sud BiH naveo da je u tom pravcu tražio izjašnjenje N. K., upozoravajući ga na posljedice, ali je on rekao da želi da svjedoči, preuzimajući rizik od krivičnog gonjenja, te je advokat N. K. upoznao sud da N. K. nema namjeru odustati od svjedočenja, što je i N. K. potvrdio. Dakle, Sud BiH je ocijenio da se svjedok dobrovoljno odrekao beneficije koju propisuje član 84. stav 1. ZKP, a u odnosu na činjenicu da Tužilaštvo nije optužilo ovog svjedoka Sud BiH se pozvao na odredbu člana 16. ZKP, navodeći da se krivični postupak može voditi samo po zahtjevu tužioca. U isključivoj nadležnosti tužioca je da, shodno vlastitoj procjeni, odluči da li će protiv određenog lica preduzeti krivično gonjenje, te pozivanje odbrane da je prema svjedoku N. K. trebalo postupiti na takav način, prema mišljenju Suda BiH je za rješavanja ove krivičnopravne stvari potpuno bespredmetno. Stoga, Ustavni sud primjećuje da Sud BiH jeste odgovorio na ove navode odbrane, a Ustavni sud u obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredbe ZKP. Ovo posebno stoga što je Tužilaštvo navelo u odgovoru na apelaciju da je nakon izjave N. K., koji je sam sebe inkriminirao, procesuiralo N. K., optužilo i osudilo. Ustavni sud želi da istakne da u smislu zaštite i garancija koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije ne nalazi da su ova prava apelantu povrijeđena u odnosu na saslušanje svjedoka N. K., pogotovo imajući u vidu da je ovaj svjedok svjedočio na glavnom pretresu, uz apsolutna prava odbrane da ga ispitaju i diskvalificiraju njegov iskaz. Činjenica da u tome apelant nije uspio ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant i u apelaciji nastavlja iznositi svoje viđenje stvari, analizira ovaj i ostale dokaze na način kako to apelantu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, već samo apelantovo nezadovoljstvo osporenom presudom. Isto se odnosi i na apelantov navod (veoma opširan) o pogrešnoj primjeni zabrane reformatio in peius (odnosno ispravke činjeničnog stanja od drugostepenog suda u odnosu na prvostepenu presudu), iako sam apelant navodi da ne postoji jedinstven stav o značaju i dometu zabrane reformatio in peius, ali je unatoč tome iznio „svoje stanovište o pitanjima primjene ovog pravila“. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, ne utječe na pravično suđenje. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena izrečena jedinstvena kazna u trajanju od jedanaest godina. Iz obrazloženja osporene presude Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravičan postupak neosnovani.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je osporena presuda donijeta u postupku u kojem su ispitani svi apelantovi navodi, o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te, osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-742/16 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio