Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/18 (N. S.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2458/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2458/18, rješavajući apelaciju Nurije Selmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nurija Selmanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008054 13 Uvp od 30. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurija Selmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008054 13 Uvp od 30. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se prizna pravo na prijevremenu starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon).

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz priloženih dokaza uz zahtjev proizilazi da je apelantu radni odnos u Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) u svojstvu službenika-namještenika prestao 31. marta 2002. godine na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa u FMO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 3a. stava 1. Zakona kojim je, između ostalog, propisano da pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruju pripadnici bivše Vojske Federacije BiH iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III (kojim je bilo regulisano da su pravo na starosnu penziju mogli ostvariti pripadnici bivše Vojske Federacije BiH ako su otpušteni odnosno nije im produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja, a koji su u ostvarivanju prava na starosnu penziju bili isključeni članom 8. navedene uredbe (tj. dobili donacije i-ili otpremninu u ukupnoj vrijednosti 6.000,00 KM i ako su otpušteni iz razloga racionalizacije u bivšoj vojsci Federacije BiH), pod uvjetom da su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina penzionog staža, te da u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu u radnom odnosu. Vrhovni sud je zaključio da, kako prema dokumentaciji u spisu predmeta proizilazi da apelant u smislu navedenog člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III nije bio pripadnik bivše Vojske Federacije BiH (a što ni apelant ne osporava), već je, prema priloženom sporazumu o prestanku radnog odnosa, bio službenik-namještenik bivšeg FMO, to nije ni mogao ostvariti pravo na starosnu penziju određenu citiranim članom 3a. navedenog zakona. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, nadležni upravni organi i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su svojim odlukama o njegovom zahtjevu pravilno negativno odlučili. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu se prihvatiti tvrdnje apelanta da je stupanjem na snagu Zakona, "Uredba III kao zakon bila na snazi i da se više nije moglo pozivati na raniju presudu Ustavnog suda Federacije BiH, kojom je utvrđeno da ta Uredba III nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH". Ovo iz razloga što se, prema članu 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/95 i 37/03) i članu IV.C. 12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom ne može više primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama FBiH, tako da je stupanjem na snagu navedenog Zakona, suprotno tvrdnjama, apelanta, bila isključena primjena Uredbe III. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, pravo na starosnu penziju se po navedenom zakonu moglo ostvariti samo pod uslovima i na način propisan članom 3a. dok je retroaktivno priznato pravo na penziju samo pripadnicima bivše Vojske Federacije BiH iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III, a apelant te uslove nije ispunjavao. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da pozivanje apelanta na različito postupanje prvostepenog suda u identičnoj situaciji (da mu nije omogućeno učešće u provedenom postupku) ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, jer odluke nižih sudova ne obavezuju ovaj sud, a pri tome je takve navode već cijenio i prvostepeni sud i u obrazloženju pobijane presude u tom pogledu dao valjane razloge, koje u potpunosti prihvata i ovaj sud. U vezi sa navedenim, a kako proizilazi iz prvostepene presude, prvostepeni sud je zaključio da ovoj upravnoj stvari rješenje je bilo moguće donijeti po osnovu člana 139. stav l. tačka l. Zakona o upravnom postupku, tj. u skraćenom postupku, jer je apelant kao stranka u svom zahtjevu i prilozima uz zahtjev naveo činjenice i podnio dokaze na osnovu kojih se moglo utvrditi stanje stvari i donijeti rješenje, tj. utvrditi odlučnu činjenicu-da li apelant pripada kategoriji lica iz člana 1. st. 2. alineja 1. Uredbe III, a što je i utvrđeno na osnovu dokaza koje je on priložio uz zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da su odredbe člana 3a. Zakona, koje isključuju iz primjene lica kao što je on, tj. namještenike bivšeg FMO, primijenjene na njegovu štetu, kao i da mu nije omogućeno učešće u postupku pred prvostepenim sudom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija, itd.), ali i te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant je tražio i troškove sastava apelacije i „naknadu zbog dužine trajanja postupka“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je zaključio da apelant se spada u kategoriju lica koja ispunjavaju uvjete za ostvarenje prava na prijevremenu starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona. Ustavni sud u ovakvom zaključku Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje su sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, osim što je u vezi s tim tražio naknadu nematerijalne štete, apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su ovi navodi apelanta očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/18 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio