Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2097/16 (N. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Radni odnos
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2097/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić,, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine u predmetu broj AP-2097/16, rješavajući apelaciju Nedeljka Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Milanovića, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 018778 15 Gž od 18. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, zastupan po Vesni Stevanović advokatu iz Bijeljine, podnio je 18. maja 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 018778 15 Gž od 18. marta 2016. godine. Apelant je, zastupan po Milanu Matiću advokatu iz Bijeljine, podnio 19. juna 2017. godine dopunu apelacije kojom je osporio rješenje Suda BiH broj S1 3P 018778 16 Rev od 5. juna 2017. godine kojim je apelantova revizija, u predmetnom postupku, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno, tj. da revizionom odlukom nije rješavano o meritumu apelantovog zahtjeva jer je revizija odbačena iz formalnih razloga, konstatuje se da je presuda Suda BiH od 18. marta 2016. godine protiv koje je i podnesena apelacija, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. Apelant je 23. aprila 2015. godine podnio Sudu BiH tužbu protiv Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Ministarstva sigurnosti BiH – Granična policija (u daljnjem tekstu: tužena) sa konačno preciziranim tužbenim zahtjevom na pripremnom ročištu od 30. juna 2015. godine kojim je tražio poništenje rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-II-04-4-07-1-38/15 od 19. marta 2015. godine i rješenja Granične policija broj 17-06-2-34-1/14 od 19. februara 2015. godine, te nalaganje tuženoj da apelantu vrati čin „Inspektora“, kao i da ga rasporedi na radno mjesto i poslove koje je obavljao prije donošenja pobijanih rješenja ili drugo odgovarajuće mjesto uz naknadu troškova postupka.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3P 018778 15 P od 30 septembra 2015. godine poništena su kao nezakonita rješenja br. UP-II-04-4-07-1-38/15 od 19. marta 2015. godine i 17-06-2-34-1/14 od 19. februara 2015. godine (u daljnjem tekstu: predmetna rješenja), te je naloženo tuženoj da apelantu vrati čin „Inspektora“ i rasporedi na radno mjesto i poslove koje je obavljao prije donošenja predmetnih rješenja ili drugo odgovarajuće radno mjesto prema njegovim stručnim sposobnostim, a u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, uz naknadu troškova postupka apelantu u iznosu od 720,00 KM. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Granična policija Ministarstva sigurnosti BiH donijela rješenje broj 17-06- 2-34-1/41 od 19. februara 2015. godine kojim je ukinula svoje rješenje broj 18-05-2-341/775 od 8. novembra 2010. godine o unapređenju apelanta u čin „Mlađi inspektor“, te Odluku o unapređenju apelanta u čin „Inspektor“ broj 17-05-2-34-11-2953-113/13 od 30. januara 2014. godine kao i rješenje o rasporedu apelanta broj 17-05-2-34-1/74 od 30. januara 2014. godine, na radno mjesto „Operativni dežurni“. Istim rješenjem apelant je raspoređen u čin „Policajac“. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je rješenje Granične policije od 19. februara 2015. godine u cijelosti potvrđeno rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-11-04-4-07-1-38/15 od 19. marta 2015. godine, te da su navedena rješenja utemeljena na pravosnažnoj presudi Suda BiH broj S1 3P 003865 10 P od 10. septembra 2014. godine kojom je poništena Odluka o unapređenju policijskih službenika u čin „Mlađi inspektor“ broj 1805- 02-34-11-1480-38/10 od 23. avgusta 2010. godine i lista unaprijeđenih policijskih službenika u čin „Mlađi inspektor“ broj 18-05-2-34-11-1480-39/10 od 23. avgusta 2010. godine, a koji akti se odnose i na unapređenje apelanta u čin „Mlađi inspektor“.
4. U vezi sa spornim pitanjem da li postoje uslovi za poništenje predmetnih rješenja, Sud BiH je zaključio da je tužena rješenje od 8. novembra 2010. godine kojim je apelant unaprijeđen u čin „Mlađi inspektor“, te Odluku o unapređenju apelanta u čin „Inspektor“ od 30. januara 2014. godine, poništila „bez prethodno provedenog postupka“, jer po mišljenju Suda BiH, „akti na temelju kojih su ostvarena određena subjektivna prava, mogu se ukinuti samo pojedinačnim aktom nadležnog organa, koji se donosi na temelju zakona i u postupku u kojem su osigurana pravna sredstva radi zaštite prava i interesa“. Stoga, Sud BiH je naveo da je „poništio predmetna rješenja, te obavezao tuženu da postupi na način kako je navedeno u dispozitivu presude“ shodno odredbama člana 83. Zakona o radu u institucijama Bosbne i Hercegovine.
5. Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3P 018778 15 Gž od 18. marta 2016. godine kojom je žalba usvajena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev obavezujući apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Drugostepeno vijeće Suda BiH je nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti ispitujući primjenu materijalnog prava, shodno odredbama člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključilo da je žalba tužene osnovana. Naime, drugostepeno vijeće je obrazložilo da iz utvrđemnog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da je pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 3P 003865 10 P od 10. septembra 2014. godine poništena Odluka o unapređenju policijskih službenika Granične policije u čin „Mlađi inspektor“ i Lista unaprijeđenih policijskih službenika Granične policije u čin „mlađi inspektor“ od 23. avgusta 2010. godine. S tim u vezi, drugostepeno vijeće je istaklo da je prvostepeno rješenje tužene od 19. februara 2015. godine koje potvrđeno drugostpenim rješenjem od 19. marta 2015. godine upravo i doneseno radi izvršenja pravosnažne presude Suda BiH od 10. septembra 2014. godine jer poništenjem Odluke o unapređenju apelanta u čin „Mlađi inspektor“ i liste unapređenih službenika od 23. avgusta 2010. godine u dijelu koji se odnosi i na apelanta, prestao da postoji zakonski osnov za unapređenje apelanta u viši čin „inspektor“ budući da se poništenjem čina „Mlađi inspektor“ poništavaju sve pravne posljedice koje je čin mlađi inspektor proizveo, a to je čin Inspektor.
7. Shodno navedenom, Drugostepeno vijeće je istaklo da apelant više ne ispunjava uslove za sticanje višeg čina „Inspektor“ u skladu sa kriterijima i uslovima propisanim za unapređenje iz člana 75. stav 2. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima, te je s tim u vezi zaključilo da su osporene odluke tužene pravilne i zakonite zbog čega je donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama člana 196. tačka 4. ZPP-a.
8. Reviziono vijeće Suda BiH je donijelo rješenje broj S1 3 P 018778 16 Rev od 29. maja 2017. godine kojim je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena. Imajući u vidu da vrijednost predmetnog spora ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dopuštenost revizije iz člana 204. st. 2. 3. ZPP-a, reviziono vijeće Suda BiH je odlučilo kao u izreci rješenja primjenom odredaba člana 214. stav 2. ZPP-a.
9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U suštini apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima. Navodi da tužena ukidanjem predmetnih rješenja, apelanta nije mogla vratiti u čin „Policajca“, jer se ukidanjem ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo, a te posljedice su da je apelant po istom stekao čin „Mlađi inspektor“ i „Inspektor“, zbog čega smatra da je neosnovano obrazloženje osporene presude da je apelantu „otpao“ pravni osnov za unapređenje u viši čin. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na pitanje primjene materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U vezi s tim, a imajući u vidu apelacione prigovore, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporena presuda Suda BiH donesena u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj tužbi radi poništenja predmetnih rješenja i nalaganje tuženoj da apelantu vrati čin inspektora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući o žalbi tužene, a kako proizilazi iz obrazloženja osporene presude, nakon analize i ocjene utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su rješenja tužene od 19. februara i 19. marta 2015. godine kojim je izvršavajući pravosnažnu presudu Suda BiH od 10. septembra 2014. godine ukinula rješenje o unapređenju apelanta u čin „Mlađi inspektor od 8. oktobra 2010. godine, zatim rješenje o unapređenju u čin „Inspektor“ od 30 januara 2014. godine te rješenje o raporedu apelanta, zakonita jer su donesena u skladu s relevantnim odredbama člana 75. Zakona o policijskim službenicima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelacionim navodima, drugostepeno vijeće Suda BiH, cijeneći žalbene razloge tužene, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, jasno obrazložilo zbog čega je na utvrđeno činjenično stanje primjenom relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima, zaključio da su rješenja tužene zakonita, a stoga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja ne mogu se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant, osim što osporava primjenu relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenje apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, kao i paušalni navodi o povredi prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević