Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-804/16 (T. H. i S. K. iz Sarajeva te Vahida Keren i S. G. iz Jajca)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-804/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 804/16, rješavajući apelaciju Tife Halilović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tife Halilović, Sadete Konjić, Vahide Keren i Samira Ganibegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 001321 13 Rev od 26. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tifa Halilović i Sadeta Konjić iz Sarajeva, te Vahida Keren i Samir Ganibegović iz Jajca (daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 001321 13 Rev od 26. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Općine Srebrenica (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Vlasenici, zatraženo je 2. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. marta 2018. godine, a tužena 9. marta 2018. godine. Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 001321 08 P od 29. marta 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, i to tačke I i II, tako što je tačkom I izreke presude tužena obavezana da izvrši potpunu rekonstrukciju i izgradnju porodične kuće u suvlasništvu apelanata upisanu u zemljišnoknjižnom ulošku i na parceli pod brojem kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), i da se tako apelantima uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja. Ovom tačkom izreke presude je nadalje utvrđeno da se tužena alternativno može osloboditi svoje obaveze ako apelantima isplati ukupan iznos od 81.767,92 KM, odnosno pojedinačno precizirane iznose za svakog od apelanta, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1998. godine pa do konačne isplate, a sve na ime naknade štete za rušenje predmetnog objekta, i da se naloži tuženoj da apelantima omogući i dopusti bez posebne naknade potpunu rekonstrukciju predmetnog objekta na navedenom zemljištu. Tačkom II izreke presude obavezana je tužena da apelantima isplati ukupan iznos od 42.300,00 KM, odnosno pojedinačno precizirane iznose za svakog od apelanata na ime izgubljene dobiti za period od 1. januara 1998. godine do 24. oktobra 2012. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1998. godine do isplate, kao i da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 24.701,21 KM. Suprotno navedenom, presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u tački III kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati ukupan iznos od 20.100,00 KM, odnosno pojedinačno precizirane iznose za svakog od apelanata, na ime materijalne štete nastale na pokretnim stvarima, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1998. godine pa do isplate.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je pravni prednik apelanata Zumra Pašalić Begović, čiji su apelanti zakonski nasljednici po rješenju tog suda od 4. marta 2008. godine, bila vlasnik predmetnog objekta, sada suvlasništvo apelanata, koji je porušen po nalogu službenika tužene u toku 1997. godine na osnovu odluke Izvršnog odbora tužene od 4. jula 1997. godine. Osnovni sud je također utvrdio da je tužena na nezakonit način porušila predmetni objekat apelanata, jer nije provela postupak prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) i nije omogućila apelantima da kao stranke učestvuju u postupku, pa čak i ako je objekat ugrožavao sigurnost prolaznika, vlasnik objekta je trebao biti upoznat o rušenju ili eventualno biti pozvan da objekat dovede u stanje kojim se sigurnost prolaznika ne bi ugrožavala. Istaknuto je da tužena, pod uvjetom da je postupila na zakonit način prilikom rušenja objekta i pozvala vlasnike objekta da učestvuju u postupku, odnosno dogovoru oko rušenja, ne bi imala obavezu prema apelantima. Međutim, navedeno je da se zbog nezakonitog rušenja Izvršni odbor tužene obavezao, kao što je već navedeno, da regulira pitanje porušenih objekata sa vlasnicima, čime je tužena na direktan način priznala svoju krivicu, odnosno nezakonit postupak rušenja. Stoga, Osnovni sud je odgovornost tužene za štetu koju je njen organ pričinio apelantima utvrdio prema odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je ukazao da je shodno članu 185. stav 1. ZOO-a odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, pa je taj sud utvrđivao stanje predmetnog objekta prije njegovog rušenja, a na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, fotografija, izjava parničnih stranaka i drugih notornih činjenica. Naime, prema izjavi prvoapelantice i drugoapelantice, a što je potvrđeno iskazima svjedoka Jove Milinovića i Hajrudina Nalića, utvrđeno je da je predmetni objekat apelanata u cijelosti renoviran od 1981. do 1982. godine, da je također u cijelosti bio opremljen potrebnim stvarima, da se u donjem dijelu objekta nalazio poslovni prostor koji je bio iznajmljen sve do početka ratnih sukoba 1992. godine. Također je utvrđeno da je predmetni objekat u gradu Srebrenici kao i drugi objekti u tom gradu pretrpio određena oštećenja, međutim, prema izjavi svjedoka Bože Jovanovića, koji je u kuću apelanata uselio 1996. godine, dakle nakon prestanka ratnih sukoba, kuća apelanata je bila u solidnom stanju i nije pretrpjela znatnija oštećenja. Iskazu ovog svjedoka taj sud je poklonio vjeru kao objektivnom jer nije u suprotnosti s priloženim dokazima, fotografijama i drugim dokazima iz spisa predmeta.

7. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je objekat apelanata u vrijeme rušenja bio u funkcionalnom stanju sa neznatnim oštećenjima, da je prije ratnih dešavanja potpuno renoviran i opremljen, tužena je obavezana, shodno odredbi člana 185. stav 1. ZOO-a, da apelantima uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, tj. da izvrši potpunu rekonstrukciju i izgradnju tog objekta. Visinu novčane protivvrijednosti predmetnog objekta, koju je procijenio vještak građevinske struke, sud nije posebno ocijenio jer se nije radilo o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu, već o alternativnom ovlaštenju u smislu odredbe člana 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je visinu štete zbog izmakle dobiti utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, primjenom odredbe čl. 155. i 189. ZOO-a. Nadalje, sud je utvrdio da je predmetni poslovni prostor prije rata bio izdat pod zakup, a što je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka, i to beogradskom preduzeću „Obuća“. Budući da je utvrđeno da se objekat apelanata nalazio na vrlo atraktivnom mjestu, u centru grada, taj sud je visinu izmakle dobiti koja pripada apelantima utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, pa je primjenom odredbe člana

189. ZOO-a u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata. Dalje, Osnovni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog uništenja pokućstva koje se nalazilo u kući, iz razloga što se radi o pokretnim stvarima podložnim kvarenju i oštećenjima, sa ograničenim rokom trajanja, a prema izjavi svjedoka Sadika Beganovića u toku rata u objektu su boravile izbjeglice, zbog čega, prema ocjeni tog suda, u spisu predmeta nema dovoljno dokaza da bi se utvrdilo u kakvom su stanju predmetne stvari bile u vrijeme rušenja predmetnog objekta. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

8. Okružni sud je Presudom broj 82 0 P 001321 13 Gž od 27. augusta 2013. godine žalbu tužene djelimično uvažio, a žalbu apelanata odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda u trećem (odbijajućem) stavu izreke. Istom presudom preinačena je presuda prvostepenog suda u prvom stavu te u drugom stavu izreke, pa je u tom dijelu apelantima odbijen tužbeni zahtjev.

9. Ispitujući žalbene navode parničnih stranaka izjavljene protiv presude prvostepenog suda u smislu odredbe člana 221. ZPP, Okružni sud je zaključio da je žalba tužene djelimično osnovana, a žalba apelanata neosnovana. Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud paušalno zaključio da je tužena na nezakonit način porušila sporni objekat apelanata po zaključku Izvršnog odbora tužene od 4. jula 1997. godine, jer nije postupila prema odredbama ZOUP-a i omogućila apelantima da učestvuju u postupku, navodeći da je objekat ugrožavao sigurnost prolaznika, te je po stavu prvostepenog suda vlasnik objekta trebao biti upoznat o rušenju ili eventualno biti pozvan da objekat dovede u stanje kojim se sigurnost prolaznika ne bi ugrožavala.

10. Okružni sud je dalje naveo, budući da su apelanti tvrdili da je predmetni objekat u cijelosti srušen, da je nejasan postavljeni tužbeni zahtjev kojim se ne zahtijeva izgradnja novog objekta, već potpuna rekonstrukcija i izgradnja predmetnog objekta, zbog čega izreku prvostepenog suda smatra nejasnom i nerazumljiva, pa je žalbene navode tužene u cijelosti ocijenio osnovanim jer smatra da je stav I dispozitiva presude neizvršiv iz razloga što prvostepeni sud nije naveo gabarite, tj. dimenzije objekta koji bi trebalo rekonstruirati odnosno izgraditi. U vezi s tim također ističe da bi se omogućilo uspostavljanje stanja kakvo je bilo prije nastanka štete, smatra da je bilo neophodno dokazati takvo stanje u smislu da zahtjev mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Prema tome, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost da se doslovno primijeni pravilo naturalne restitucije sadržano u članu 185. stav 1. ZOO-a, prema kojem je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a na što je ukazao i prvostepeni sud. Naime, vlasnicima je porušen predmetni objekat i sanacija uopće nije moguća, pa iz tog razloga apelanti imaju pravo na naknadu štete u visini vrijednosti cijene odgovarajućeg objekta ili ako je to povoljnije za lice koje odgovara za štetu u visini troškova izgradnje novog građevinskog objekta kakav je bio objekat apelanata u vrijeme rušenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude. Prema podacima koji se nalaze u predmetu radi se o veoma starom objektu koji je napušten, jer se nalazio na mjestu zahvaćenom ratnim djelovanjima, što je potvrđeno i nalazom vještaka građevinske struke, dakle radi se o objektu starom oko 100 godina.

11. Okružni sud je dalje naveo da u parnicama u kojima predmet spora nije isplata novčanog iznosa, već predaja neke stvari ili izvršenje kakve činidbe, tužitelji imaju pravo na alternativno ovlaštenje (facultas alternativa), tj. pravo da umjesto stvari prime određeni novčani iznos. Naime, ističe da su fakultativne obaveze takve obaveze kod kojih dužnik duguje samo jedan predmet, odnosno činidbu, ali se može osloboditi te obaveze predajom nekog drugog predmeta ili ispunjenjem druge činidbe, dakle postoji samo jedna stvar koja se duguje, odnosno činidba koju treba izvršiti. Prema tome, Okružni sud smatra da je procesna mogućnost tužitelja da ako je ovlašten tražiti samo jednu činidbu, da može istovremeno podnošenjem tužbe ili do zaključenja glavne rasprave tuženom ponuditi da mu umjesto predaje stvari ili izvršenja određene činidbe isplati određeni iznos novca, kao što je to propisano odredbom člana 178. ZPP. Prema tome, budući da su apelanti u konkretnom slučaju prema tuženoj istakli samo jedan zahtjev, a potraživanje na osnovu facultas alternativa (odnosno isplate novca kao naknada štete u konkretnom slučaju nije predmet spora), taj sud je zaključio da se ne može upuštati u ispitivanje odgovara li označeni novčani iznos vrijednosti stvari koja je predmet spora, pa u skladu s tim, tužena se ne može obavezati na isplatu novčanog iznosa.

12. Okružni sud također smatra osnovanim žalbene navode tužene da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu naknade materijalne štete na ime izmakle dobiti. U vezi s tim je ukazao na odredbu čl. 155. i 189. ZOO-a, u smislu da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, što ga čini građanskopravno odgovornim. Pod redovnim tokom stvari, prema kojim se određuje visina izmakle koristi, podrazumijeva se određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena određena dobit kao i ostale okolnosti, što znači da se procjenjuje konkretna situacija oštećenih, stanje objekta koji bi se davao u zakup, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena takva korist. Prema tome, u konkretnom slučaju nije dovoljno samo da se navede kolike bi, prema mjesnim prilikama, apelanti mogli ostvariti prihode da je dio nekretnina izdavan trećim licima u zakup. Naime, sama činjenica da je objekat bio u ruševnom stanju sa znatnim oštećenjima usljed ratnih djelovanja dovodi u pitanje mogućnost izdavanja takvog objekta trećim licima u zakup, što je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud u potpunosti zanemario prilikom ocjene dokaza, nalaza vještaka ekonomske struke. Dakle, u vezi s tim, visina izgubljene dobiti nije se mogla ocijeniti na osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora od 16. januara 1991. godine, pa taj sud smatra ispravnim navode tužene da ranije zaključeni ugovori o zakupu (ugovori zaključeni prije ratnih djelovanja), a uzimajući u obzir ratno stanje, urušenost objekta, nepostojanje elektro i vodoinstalacije ne mogu predstavljati objektivan osnov za zaključak da se utvrđena izmakla korist mogla osnovano očekivati. Također, Okružni sud smatra ispravnim stav prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na naknadu štete zbog uništenja pokućstva koje se nalazilo u predmetnom objektu, iz razloga što se radi o pokretnim stvarima podložnim kvarenju i oštećenjima i s ograničenim rokom trajanja, te jer u spisu predmeta nema dovoljno podataka da bi se utvrdilo u kakvom stanju su predmetne stvari bile u vrijeme rušenja, niti je poznato vrijeme kada su te stvari nabavljene, tako da smatra u cijelosti neosnovanim navode žalbe apelanata. Iz svega navedenog taj sud je primjenom odredbe čl. 224. stav 1. tačka 5. i čl. 229. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 001321 13 Rev od 26. novembra 2015. godine reviziju apelanata djelimično uvažio, presudu Okružnog suda od 27. augusta 2013. godine ukinuo u dijelu kojim je preinačena presuda Osnovnog suda od 29. marta 2013. godine i odbijen zahtjev apelanata u stavu 1. izreke prvostepene presude, kojom je taj sud izrekao da se tužena može osloboditi svoje obaveze ako apelantima isplati ukupan iznos od 81.767,92 KM, i to u iznosima pojedinačno utvrđenim izrekom presude tog suda, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1998. godine pa do isplate na ime naknade štete za rušenje predmetnog objekta, kao i odluka o troškovima postupka, te je predmet u ovom dijelu vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. Istom presudom u preostalom dijelu revizija apelanata je odbijena.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda. Istakao je da je drugostepeni sud ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je objekat srušen na nezakonit način, s obzirom na to da je srušen na osnovu zaključka Izvršnog odbora tužene broj 09/07 od 4. jula 1997. godine te je istakao da drugostepeni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost naturalne restitucije u smislu člana 185. stav 1. ZOO-a jer je objekat porušen a da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i neizvršiva. Također je navedeno da je drugostepeni sud obrazložio „da predmet ovog spora nije isplata novčanog iznosa, nego alternativno ovlaštenje, facultas alternativa, u smislu člana 178. ZPP i da se u tom slučaju sud ne može upuštati u ispitivanje da li je traženi novčani iznos odgovarajući“. Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanata djelimično osnovana, da je drugostepena presuda pravilna osim u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu apelanata za naknadu štete kao facultas alternativa, primjenom člana 178. ZPP. Vrhovni sud smatra da apelanti revizijom osnovano ističu da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je zahtjev postavljen u vidu facultas alternativa, jer su „ustvari postavili zahtjev za naknadu štete zbog porušenog objekta, saglasno članu 185. ZOO-a“. U vezi s tim, Vrhovni sud ističe da nije sporno da je tužena 1997. godine srušila predmetni objekat, kada je istovremeno srušeno više kuća u Srebrenici i na istoj lokaciji. Prema ocjeni Vrhovnog suda: „[U]ništenje predmetnog objekta jeste šteta koju su [apelanti] pretrpjeli u smislu člana 155. ZOO-a, usljed čega su i podnijeli tužbu radi uspostave ranijeg stanja ili naknade štete u novcu“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je, saglasno članu 185. ZOO-a, krajnji cilj instituta naknade štete uspostavljanje stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovane štete i da uspostavljanje ranijeg stanja kao osnovni oblik naknade ima prioritet pred novčanom naknadom. Navedeno ja da ZOO predviđa novčanu naknadu kao isključivi oblik naknade u slučajevima kada uspostavljanje ranijeg stanja (naturalne restitucije) nije moguće i kada sud smatra da nije nužno obavezati odgovorno lice da izvrši uspostavljanje ranijeg stanja. Također, Vrhovni sud navodi da su apelanti podneskom od 16. januara 2013. godine konačno postavili tužbeni zahtjev. Zahtjev za naknadu štete su postavili alternativno, ili da im se šteta nadoknadi putem naturale restitucije, tj. rekonstrukcijom i izgradnjom predmetnog objekta na način da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, ili da im se šteta nadoknadi u novcu. Istaknuto je da nižestepene presude „ne sadrže ocjenu dokaza koji su izvedeni radi dokazivanja visine štete, odnosno naknade u novcu pa time ni razloge u pogledu odlučnih činjenica za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva“. Vrhovni sud nadalje smatra da tužena može odgovarati za štetu koja je apelantima pričinjena rušenjem predmetnog objekta. Međutim, istaknuto je da iz spisa proizlazi da je „tokom postupka proveden dokaz čitanjem zaključka Izvršnog odbora Općine Srebrenica od 4. jula 1997. godine, na osnovu kojeg je izvršeno rušenje. Međutim, taj zaključak nije uložen u spis, a nižestepeni sudovi nisu obrazložili njegov sadržaj, pa ovaj sud nije mogao ocijeniti sadržaj zaključka u odnosu na predmetni stambeno-poslovni objekat [apelanata]“. Vrhovni sud je dalje istakao da bi došlo do odgovornosti za štetu u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već da se ostvare i druge pretpostavke, i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete. Također smatra da sudovi „nisu pravilno odlučili o zahtjevu kojim traže da im tužena štetu nadoknadi u novcu, niti su utvrdili odlučne činjenice na osnovu izvedenih dokaza, nalazeći da [apelanti] nisu postavili tužbeni zahtjev za naknadu štete u novcu, nego zahtjev u vidu facultas alternative“. Naime, Vrhovni sud smatra da kako su apelanti tužbeni zahtjev za naknadu štete postavili alternativno, to se ne radi o potraživanju na osnovu facultas alternativa, kako to pogrešno nalaze prvostepeni i drugostepeni sud. Stoga smatra da revizija apelanata pravilno ukazuje da su sudovi prilikom odlučivanja počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 178. ZPP, obrazlažući odluke da isplata novca kao naknada štete u konkretnom slučaju nije predmet spora, te zbog čega se taj sud ne može upuštati u ispitivanje odgovara li označeni novčani iznos vrijednost stvari koja je predmet spora i da se tuženi ne može obavezati na isplatu tog novčanog iznosa. Prema tome, usljed povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 178. i 209. ZPP, na koje je revizijom ukazano, osporena presuda je u ovom dijelu ukinuta na osnovu člana 249. stav 1. citiranog zakona, jer taj sud nije odlučio o zahtjevu koji su apelanti postavili. Također, Vrhovni sud je zaključio da se osnovano revizijom ukazuje da je odluka o troškovima postupka u osporenoj presudi nejasna, zbog čega je reviziju u ovom dijelu usvojio i odluku tog suda u tom dijelu ukinuo u skladu sa odredbom člana 397. stav 3. ZPP.

15. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da u preostalom dijelu revizija apelanata nije osnovana. U vezi s tim je istakao da smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da u konkretnom slučaju nije moguća naturalna restitucija, da se izvrši potpuna rekonstrukcija i izgradnja predmetnog objekta, jer je kuća bila stara, sagrađena 1920. ili 1925. godine, da je u toku ratnih djelovanja oštećena usljed granatiranja, a da je bila u takvom stanju smatra da proizlazi iz provedenih dokaza, fotografija kuće i drugih provedenih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da po pravilima o naknadi štete lice koje je odgovorno za štetu može se obavezati da oštećenom umjesto naknade u novcu traži naturalnu restituciju, da preda istu količinu istovrsne stvari (tzv. generična naknada). Međutim, budući da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o objektu, tj. prostorno individualiziranoj stvari (res species), Vrhovni sud smatra da vlasnik „za oštećenu ili srušenu zgradu ne može tražiti u zamjenu drugu odgovarajuću zgradu ili da se tuženoj naloži da [apelantima] omogući i dopusti bez posebne naknade potpunu rekonstrukciju takve zgrade, jer u tom slučaju nisu istovrsni objekti. Prema tome, i pod uvjetom da je tužena u konkretnom slučaju odgovorna za štetu zbog rušenja objekta [apelanata], po pravilima obligacionog prava se nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev za naturalnu restituciju, a u slučaju ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, oštećenom će se dosuditi naknada u novcu“.

16. Vrhovni sud nadalje smatra da je pravilna odluka drugostepenog suda kojim je preinačena presuda prvostepenog suda i odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu naknade visine štete na ime izgubljene dobiti kroz neostvarenu zakupninu od izdavanja poslovnog prostora u zakup, a koja se mogla ostvariti u redovnom toku stvari prema stanju na tržištu. U vezi s tim je ukazano da, prema odredbi člana 189. tačka 3. ZOO-a, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. U konkretnom slučaju apelanti tužbeni zahtjev u tom dijelu zasnivaju samo na činjenici da im je tužena porušila stambeni objekat koji su prije rata izdavali u zakup. Međutim, navedeno, prema ocjeni tog suda, nije dovoljan osnov za dosuđivanje naknade štete po osnovu izmakle koristi, a apelanti nisu izveli dokaze na okolnost da su osnovano očekivali odgovarajuću dobit od poslovnog prostora koji je predmet spora, a koju nisu ostvarili zbog štetne radnje i da su osnovano očekivali da ga u spornom vremenskom periodu mogu izdavati u zakup. Stoga, Vrhovni sud smatra pravilnim stav drugostepenog suda da samo posjedovanje slobodnog prostora ne znači i mogućnost da bude izdat u zakup, ako je stanje na tržištu takvo da je ponuda veća od potražnje, na koju okolnost se izjasnio vještak ekonomske struke u nalazu od 25. januara 2013. godine, ističući da je u Srebrenici i u okruženju došlo do manje potražnje poslovnih prostora jer nema privredne aktivnosti, kao i potražnje za ovim poslovnim prostorima, a da se postojeći zatvaraju, te da stoga ima praznih prostora koji se nude u zakup.

17. Konačno, Vrhovni sud dalje ističe da apelanti revizijom gube iz vida da su bili dužni da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev u pogledu pokretnih stvari, koji bi utjecali na drugačiju odluku suda, a naročito u pogledu postojanja pokretnih stvari koji imaju trajniju vrijednost, zbog čega taj sud prihvata razloge koje je u ovom dijelu dao drugostepeni sud, pa je reviziju apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da je tužena srušila predmetni objekat a da ih nije prethodno obavijestila o rušenju, kojim postupanjem ih je pokušala spriječiti da se vrate u Srebrenicu. U vezi s tim, smatraju da je presudom Vrhovnog suda samo legalizirana učinjena povreda, zauzimajući stav da u konkretnom slučaju nije moguća naturalna restitucija rekonstrukcijom predmetnog objekta jer je bio navodno star i u toku rata oštećen usljed granatiranja, a da pri tome u spisu ne postoje dokazi da je isti objekat oštećen usljed granatiranja. Stoga, apelanti smatraju da je Vrhovni sud bio dužan jasno obrazložiti zašto smatra da rekonstrukcija objekta nije moguća, da li zato što ekonomski nije opravdana ili zato što se na tom mjestu više ne može izgraditi takav objekat“. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na pokretne stvari, apelanti također presudu Vrhovnog suda u tom dijelu smatraju proizvoljnom. Apelanti dalje ističu da je po istom principu odbijen kao neosnovan i njihov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti, zasnivajući svoj stav na nalazu vještaka finansijske struke „da je u Srebrenici poslije rata došlo do manje potražnje poslovnih prostora“, a da pri tome apelantima ne obrazlaže zašto smatra da oni ne bi mogli izdavati poslovni prostor koji se nalazi u stogom centru grada.

b) Odgovor na apelaciju

19. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na koja ukazuju u apelaciji jer smatraju da je taj sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o reviziji.

20. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je prilikom rušenja objekta apelanata postupala u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, konkretno odredbama Zakona o uređenju prostora. Naime, smatra da je nesporno da stambeni objekat na navedenoj lokaciji zbog svoje fizičke dotrajalosti, ratnih djelovanja i većih oštećenja nije dalje mogao služiti svojoj namjeni, te da je predstavljao opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj. Također ističe da tužena iz objektivnih razloga nije mogla obavijestiti apelante o namjeri da će predmetni objekat srušiti, s obzirom na to da joj je bilo nepoznato njihovo prebivalište, i da čak i da su obaviješteni da žalba protiv navedenog rješenja nije odlagala izvršenje rješenja. Dalje navodi da apelanti tokom trajanja postupka nisu dali na uvid projekat izvođenja rekonstrukcije navedenog objekta, zbog čega njihove tvrdnje o rekonstrukciji tog objekta smatra paušalnim. Na osnovu navedenog, apelaciju apelanata smatra neosnovanom i predlaže da se odbije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez krivice.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom..

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku ogovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000848 10 Rev od 20. septembra 2011. godine u dijelu kojim je presuda postala pravosnažna i izvršna, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata da se tužena obaveže da izvrši potpunu rekonstrukciju i izgradnju predmetnog objekta, tako što će uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata naknade štete u obliku izgubljene dobiti kroz neostvarenu zakupninu, kao i zahtjev za naknadu štete na ime pokretnih stvari, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

27. Apelanti navode da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata usmjerenom na rekonstrukciju i izgradnju predmetnog objekta, odnosno naknadu štete na ime njegove protivvrijednosti te naknade za izgubljenu dobit i otuđene pokretne stvari. Dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza u okviru Vrhovnog suda, u dijelu kojim je presuda tog suda postala pravosnažna i izvršna, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata da se tužena obaveže da izvrši potpunu rekonstrukciju i izgradnju predmetnog objekta tako što će uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata naknade štete u obliku izgubljene dobiti kroz neostvarenu zakupninu, kao i zahtjev za naknadu štete na ime pokretnih stvari.

32. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.

34. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Okružni sud su, rješavajući po tužbenom zahtjevu apelanata, zauzeli stajalište (Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata, dok je Okružni sud žalbu tužene djelimično uvažio, te je prvostepenu presudu preinačio u usvajajućem dijelu tako šte je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelanata). Naime iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je taj sud primjenom odredbe čl. 172. stav 1. i čl. 185. stav 1. ZOO-a zaključio da je tužena odgovorna za štetu koju su njeni organi pričinili apelantima rušenjem predmetnog objekta jer apelantima prema odredbama ZOUP-a nisu omogućili da kao stranke učestvuju u postupku, pa čak i ako je objekat ugrožavao sigurnost prolaznika. Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete na ime izmakle dobiti koju su apelanti mogli očekivati izdavanjem poslovnog prostora usvojio primjenom člana 189. stav 3. ZOO-a, kojim je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanje, dok je zahtjev apelanata za naknadu štete zbog uništenog pokućstva odbio uz obrazloženje da u spisu nema dovoljno dokaza da bi se utvrdilo u kakvom su stanju predmetne stvari. Za razliku od stajališta Osnovnog suda, Okružni sud je na osnovu izvedenih dokaza i primjenom odredbe člana 185. stav 1. ZOO-a zaključio da naturalna restitucija u okolnostima konkretnog slučaja nije moguća jer je predmetni objekat porušen, te zbog toga što se radi o faacultas alternativa, to je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu naknade štete za porušeni objekat odbijen kao neosnovan (jer isplata novca kao naknada štete u konkretnom slučaju nije predmet spora). Okružni sud je, također, odbio zahtjev apelanata u dijelu naknade štete na ime izgubljene dobiti jer apelanti nisu dokazali da su osnovano mogli očekivati dobit izdavanjem pod zakup predmetnog poslovnog prostora, samo na osnovu činjenice da su prije rata navedeni poslovni prostor izdavali pod zakup. Taj sud je dalje potvrdio presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog uništenog pokućstva, uz obrazloženje kao u odluci prvostepenog suda.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda koji je reviziju apelanata djelimično uvažio i presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojom je taj sud uvažio zahtjev tužene (da se može osloboditi svoje obaveze ako apelantima isplati na ime naknade štete iznose kao u izreci presude tog suda), pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata vraćen tom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu revizija apelanata odbijena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža de je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom (iskazima saslušanih svjedoka i drugim materijalnim dokazima, fotografijama predmetnog objekta) dao jasno i argumentirano obrazloženje da se tužena u smislu odredbe člana 185. stav 1. ZOO-a nije mogla obavezati da izvrši naturalnu restituciju, potpunu rekonstrukciju i izgradnju predmetnog objekta, koji je porušen, zbog čega uspostavljanje ranijeg stanja na tom objektu nije bilo moguće iz objektivnih razloga. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova te sadržaj postavljenog tužbenog zahtjev apelanata u tom dijelu (da tužena „izvrši potpunu rekonstrukciju i izgradnju porodične kuće […] i da se tako apelantima uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja“) ,Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo tim prije što je Vrhovni sud, vezano za drugi dio tužbenog zahtjeva apelanata iz tačke I prvostepene presude (da se tužena „alternativno može osloboditi svoje obaveze“), suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da su apelanti „ustvari postavili zahtjev za naknadu štete zbog porušenog objekta, saglasno članu 185. ZOO-a“ alternativno a ne kao facultas alternativa, u kojem dijelu je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza kada je Vrhovni sud u konačnici odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosio na naturalnu restituciju, koja u okolnostima konkretnog slučaja nije moguća, dok je tužbeni zahtjeva apelanata za naknadu štete u novčanom iznosu vratio na ponovno suđenje.

36. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda, kojim je zahtjev apelanata za naknadu štete zbog izgubljene dobiti kroz neostvarenu zakupninu poslovnog prostora odbijen kao neosnovan primjenom odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a, kojim je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji su apelanti osnovano mogli očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Ovo iz razloga što iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da su apelanti na okolnost izmakle koristi kao dokaz izveli samo aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora od 16. januara 1991. godine, te nalaz vještaka finansijske struke. Međutim, za razliku od prvostepenog suda koji je udovoljio tom dijelu tužbenog zahtjeva, Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud u svojoj odluci, dali su razloge zašto se u datim okolnostima konkretnog slučaja (ratno stanje, urušenost objekta, nepostojanje elektro i vodoinstalacije) visina izgubljene dobiti nije mogla ocijeniti na osnovu aneksa ugovora o zakupu poslovnog prostora od 16. januara 1991. godine, odnosno zašto taj aneks ne može voditi zaključku da su apelanti, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a, taj dobitak osnovano mogli očekivati u normalnim, redovnim okolnostima stvari. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, koji je imajući u vidu dopunu nalaza sudskog vještaka iz koje proizlazi da u Srebrenici gotovo nema privredne aktivnosti odnosno potražnje za novim poslovnim prostorima zaključio da je i tužbeni zahtjev apelanata za isplatu izmakle dobiti neosnovan.

37. Ustavni sud nadalje zapaža da su sva tri suda odbila tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosio na naknadu materijalne štete nastale na pokretnim stvarima (koje su podložne kvarenju, oštećenjima i imaju ograničen rok trajanja) pri čemu su ocijenili okolnost da u spisu nema dovoljno podataka da bi se utvrdilo u kakvom su stanju bile predmetne stvari u vrijeme rušenja (da li su bile ispravne ili oštećene, kad su nabavljene itd.). Stoga, dovodeći navedeno u vezu s relevantnim odredbama ZPP (čl. 7. i 8. u vezi sa članom 123), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda da apelanti nisu dokazali činjenice na kojim zasnivaju ovaj dio tužbenog zahtjeva.

38. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluke Vrhovnog suda redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata i proizvoljnu ocjenu dokaza, te kada je Vrhovni sud za svoje odluku dao jasne i argumentirane razloge.

42. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-804/16 (T. H. i S. K. iz Sarajeva te Vahida… | Sudska praksa | Aktio