Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2670/16 (M. S.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Nehumano postupanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 43
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2670/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2670/16, rješavajući apelaciju Mire Stanišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Stanišić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 059293 15 Gž od 11. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Stanišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnijela je 20. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 059293 15 Gž od 11. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su 7. i 8. februara 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju. Pravobranilaštvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 059293 13 P od 20. maja 2015. godine obavezana je Javna zdravstvena ustanova „Zdravstveni centar Brčko“ Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah) isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica podnijela tužbu 19. marta 2013. godine u kojoj je navela da je kao pacijent liječena kod tužene krajem 2011. i početkom 2012. godine, da joj je tužena prilikom liječenja uspostavila pogrešnu dijagnozu, primijenila agresivne i po zdravlje opasne metode i postupke pretrage i po zdravlje izuzetno opasne terapije i lijekove, a što je za posljedicu imalo teško i trajno narušavanje njenog zdravlja i dugotrajne i teške fizičke i duševne bolove. Dalje je navela da je tužena konstatovala da se radi o karcinomu, nakon čega je donijela odluku o hemioterapiji, za koje vrijeme je apelantica bila smještena u Bolnicu Brčko u četiri navrata, i to od 29. novembra 2011. godine do 3. februara 2012. godine, da ju je tužena nastavila liječiti sa pogrešnom dijagnozom izazivajući kod nje, kao i njene porodice, ogroman strah za život jer joj je saopšteno da boluje od karcinoma koji je neizlječiv, zbog čega je trpjela i teške fizičke bolove zbog primjene agresivnih metoda pregleda i liječenja. Apelantica je navela da joj je, nakon više intervencija i žalbi, konzilij za onkologiju tužene 3. marta 2012. godine dao saglasnost i uputio je na liječenje u Institut za plućne bolesti Vojvodine – Sremska Kamenica, nakon čega joj je utvrđena sasvim druga dijagnoza, gdje se došlo do saznanja da je primijenjena hemioterapija bila potpuno pogrešna i da je mogla prouzrokovati smrtni ishod. Imajući u vidu da je zbog pogrešnog i nestručnog liječenja pretrpjela teške fizičke i duševne bolove, da joj je umanjena životna aktivnost zbog načina liječenja i primanja hemioterapije, da je duži period bila u stanju intenzivnog i jakog straha za život, te da sve ukupno ima posljedice na njeno zdravlje i u budućnosti, u tužbi je predložila da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da joj po osnovu naknade nematerijalne štete isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da prije svega ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije, budući da u Distriktu Brčko BiH egzistira Fond zdravstvenog osiguranja Distrikta Brčko BiH koji ima status pravnog lica koji raspolaže sredstvima svih oblika zdravstvenog osiguranja kojima se finansiraju zdravstvene usluge, pa bi on analogno tome jedini bio pasivno legitimisan za naknadu štete koja bi proizlazila iz eventualnih medicinskih grešaka počinjenih prilikom pružanja tih zdravstvenih usluga, naravno pod uslovom postojanja štetne posljedice te uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štetne posljedice, što iz konkretne tužbe, kako iz navoda tužbe tako i iz predloženih dokaza, ni u kom slučaju ne proizlazi. Tužena je dalje navela da u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev i predlaže da se apelantičin zahtjev kao neosnovan u cijelosti odbije.
8. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrdio da prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od tužene nije osnovan, s obzirom na to da njena obaveza proizlazi iz člana 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Distrikta Brčko, kojom je propisano da svaki građanin ima neotuđivo pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite, a da je odredbom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete od tužene kao pasivno legitimisane osnovan.
9. Odlučujući o visini pojedinačnih vidova nematerijalne štete, Osnovni sud je ocijenio da apelantici pripada naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, pri čemu je uzeo u obzir zaključak iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (poimenično navedenih u obrazloženju navedene presude, kojima je u cijelosti poklonio vjeru), te joj dosudio naknadu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, u skladu s odredbama člana 200. st. 1. i 2. ZOO-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose, i to u skladu sa čl. 277. i 278. ZOO-a. S druge strane, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete po osnovu umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti, jer bi dosuđivanje naknade po tim osnovima bilo suprotno cilju i svrsi kojima služi ta naknada, u smislu odredaba člana 200. stav 2. ZOO-a, s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja svih vještaka koji su vještačili u ovom predmetu proizlazi da su apelantičine životne aktivnosti zbog pogrešnog liječenja bile ograničene u kraćem vremenskom periodu i da nisu trajnog karaktera, niti je kod apelantice nastupila trajna naruženost.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 059293 15 Gž od 11. aprila 2016. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio, a žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti, za naruženost i za pretrpljeni strah) isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je tužena u žalbi osnovano ukazala da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno na njenu štetu kod usvajanja tužbenog zahtjeva jer je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ona pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 5. Odluke o osnivanju tužene propisano da tužena ima status pravnog lica (stav 1), te da ima prava, obaveze, i odgovornosti propisane Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, navedenom Odlukom i Statutom tužene (stav 2), dok je odredbom člana 38. st. 2. i 3. navedene odluke određeno da tužena ne preuzima obaveze i potraživanja koja su nastala prije početka rada tužene, te da su obaveze i potraživanja iz stava 2. navedenog člana nastali u navedenom periodu rashod i prihod budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta Brčko. Apelacioni sud je također ukazao da je članom 43. predmetne odluke propisano da ta odluka stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ (odluka donesena 27. juna 2012. godine i objavljena u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 27/12), da je odredbom člana 5. te odluke (u obrazloženju presude je očiglednom greškom naveden član 3) propisano da tužena ima svojstvo pravnog lica, dok je u odredbi člana 21. stav 1. određeno da kao pravno lice istupa samostalno u okviru svojih ovlaštenja propisanih zakonom, Odlukom o osnivanju i Statutom.
12. Imajući u vidu da je apelantica u činjeničnom osnovu tužbe, između ostalog, istakla, kako je utvrđeno i u prvostepenom postupku, da je kao pacijent kod tužene liječena krajem 2011. godine i početkom 2012. godine, te da je na liječenju u Institutu za plućne bolesti Vojvodine – Sremska Kamenica bila od 12. marta 2012. godine do 26. marta 2012. godine i da se nakon toga kod njega liječi ambulantno, Apelacioni sud je ocijenio da žalba tužene osnovano ukazuje da u vrijeme kada je apelantici dijagnostikovana bolest i preduzeto liječenje kod tužene, a potom u Institutu za plućne bolesti Vojvodine – Sremska Kamenica, tužena nije imala svojstvo pravnog lica, zbog čega nije pasivno legitimisana u predmetnoj parnici. Naime, obaveza za naknadu štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete (član 186. ZOO-a), pa se odgovornost za štetu i pasivna legitimacija za naknadu štete utvrđuje prema okolnostima i činjenicama koje su postojale u vrijeme nastanka štete. U vezi s tim, Apelacioni sud je ocijenio da tužena nije odgovorna za nastalu štetu, pa time nema ni obavezu da predmetnu štetu naknadi apelantici, budući da u vrijeme nastanka štete tužena nije imala svojstvo pravnog lica, niti je preuzela prava i obaveze koje su nastale prije njenog osnivanja, nego je naprotiv članom 38. stav 3. Odluke o osnivanju tužene (u presudi je očiglednom greškom naveden Zakon o zdravstvenoj zaštiti) određeno da obaveze i potraživanja nastala prije osnivanja tužene predstavljaju rashode i prihode budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta Brčko. Imajući u vidu da je utvrđeno da je tužena osnovano istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije, što vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, Apelacioni sud je ocijenio da ostali žalbeni navodi tužene i apelantice izneseni u žalbama nisu od odlučnog značaja, pa ih nije ni naveo u obrazloženju predmetne odluke, u smislu člana 340. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Iz stanja spisa proizlazi da je Apelacioni sud Rješenjem broj 96 0 P 059293 16 Rev od 13. jula 2016. godine odbacio kao nedopuštenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv presude tog suda od 11. aprila 2016. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je Apelacioni sud postupao pristrasno, budući da je taj sud korisnik istog budžeta kao i tužena. Apelantica smatra i da je praksa drugih sudova koja se odnosi na spornu pravnu stvar drugačija od drugostepene presude, odnosno u skladu je sa odlukom prvostepenog suda, iz čega proizlazi da ukazuje na povredu prava na pravnu sigurnost. Nadalje, apelantica je istaknula da je drugostepeni sud procesno pitanje, odnosno navodni nedostatak pasivne legitimacije podveo pod primjenu materijalnog prava, što je pravno neprihvatljivo i predstavlja kršenje odredaba ZPP, dok se u presudi uopšte nije bavio pitanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva i primjeni materijalnog prava. Apelantica je istaknula kako se u konkretnom slučaju radi o štetniku – tuženoj, bilo da je „Bolnica Brčko“ Distrikt Brčko, bilo tužena, koja je postupala u vrijeme nepropisnog liječenja, odnosno subjektu koji je postojao i danas postoji i egzistira sa istovjetnim sistemom rada i organizacije rada, zbog čega je odgovorna za štetu kao onaj koji ju je prouzrokovao, a u krajnjoj instanci radi se o pravnom sljedniku koji je suštinski promijenio samo svoj naziv i o onom subjektu koji je realno djelovao, odnosno prouzrokovao štetu, dakle, upravo kako član 154. stav 1. ZOO-a predviđa.
15. Nadalje, apelantica je istaknula da je obaveza suda shodno članu 44. stav 1. ZPP da kad utvrdi da „lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužitelja da izvrši potrebnu ispravku u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku“, a što je i inače praksa drugih sudova. U vezi s tim, apelantica je navela da je Apelacioni sud, ako je smatrao da postoje sumnje u stranačku sposobnost tužene, mogao presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu radi razjašnjena tog pitanja, a kako to nije učinio, apelantica smatra da je taj sud postupao pristrasno. Pored toga, apelantica je navela da drugostepena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke i zbog površnog prilaza predmetu, netačnog analiziranja činjenica i neadekvatnog zaključivanja o procesnom pitanju, povredama pravila postupka, izbjegavanju da na predmetnu pravnu stvar primijeni relevantne zakonske odredbe ZOO-a i Zakona o zdravstvenoj zaštiti Distrikta Brčko, ali i zbog potpunog zanemarivanja žalbenih navoda. Apelantica je navela da je povrijeđeno ne samo njeno pravo na pravično suđenje već i njeno pravo da drugostepeni (viši) sud suštinski preispita njenu žalbu, preispitujući je u skladu sa zakonom, a njeno zdravlje je na najnehumaniji način narušeno, predstavlja mučenje i nehumano postupanje tretiranjem hemioterapijom radi navodnog liječenja karcinoma.
II.Odgovor na apelaciju
16. Apelacioni sud je, u odnosu na navode iz apelacije kojima apelantica ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, naveo da je to pitanje (aktivne i pasivne legitimacije) materijalnopravne prirode, od kojeg zavisi ishod spora i koje se rješava meritorno, presudom kojom se rješava o osnovanosti tužbenog zahtjeva, usvajanjem ili odbijanjem, što znači da nedostatak pasivne legitimacije ne predstavlja procesnu smetnju za vođenje parnice, niti procesnu pretpostavku neophodnu za njeno postojanje. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je odredbama čl. 40. i 44. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine predviđena mogućnost ispravljanja tužbe kada je u tužbi kao stranka označeno lice koje nema stranačku sposobnost, jer se nedostatak stranačke sposobnosti može otkloniti. Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaju budući da je tužena osnovana Odlukom o osnivanju tužene i da je svojstvo pravnog lica stekla upisom u sudski registar. Apelacioni sud je također ukazao da je odredbama Odluke o osnivanju tužene propisano da tužena ne preuzima obaveze i potraživanja koji su nastali prije početka rada tužene i da su obaveze i potraživanja nastali u navedenom periodu rashod i prihod budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta, dok je odredbom člana 186. ZOO-a propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, pa se odgovornost za štetu i pasivna legitimacija tužene za naknadu štete utvrđuje prema okolnostima i činjenicama koje su postojale u vrijeme njenog nastanka. Pored toga, Apelacioni sud je naveo da osporenom presudom nije odbijen apelantičin tužbeni zahtjev zbog toga što joj ne pripada pravo na naknadu, naprotiv, pravo na zaštitu zdravlja je univerzalno ljudsko pravo, pa ukoliko je ono narušeno zbog ljekarske greške – oštećeni ima pravo na naknadu po pravilima odštetne odgovornosti i Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Međutim, zahtjev je odbijen zbog promašene pasivne legitimacije, odnosno iz razloga što je tužba usmjerena na pogrešno pravno lice prema važećim odredbama materijalnog prava, važećih u vrijeme nastanka štete.
17. Osnovni sud je naveo da apelantica osporava presudu Apelacionog suda, te u vezi s tim istaknuo da nije potrebno posebno da obrazlaže. Osnovni sud je naglasio da je presudu donio 20. maja 2015. godine, da je ta presuda zasnovana na zakonu uz pravilnu primjenu procesnih propisa, da prilikom donošenja te odluke sud nije povrijedio apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40. stav 1.
(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
Član 44. stav 1.
(1) Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.
19. Zakon o zdravstvenoj zaštiti u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 38/11, 09/13, 27/14 i 03/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1 (Predmet) Ovim zakonom propisuju se osiguranje zdravstvene zaštite, načela zdravstvene zaštite, prava i obaveze građana i pacijenata u ostvarivanju zdravstvene zaštite, nivoi zdravstvene zaštite, osnivanje, akti, početak, prestanak, finansiranje rada i organi zdravstvenih ustanova, organizovanje rada zdravstvene ustanove, specifičnosti koje se odnose na rad zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, certifikacija i akreditacija zdravstvenih ustanova, privatna praksa, utvrđivanje smrti i obdukcija, stručna tijela, komore, nadzor i druga pitanja od značaja za organizaciju i provođenje zdravstvene zaštite u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: „Distrikt“).
Član 40. stav 1.
(Stručna greška zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika) (1) Pacijent koji zbog stručne greške zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika, u ostvarivanju zdravstvene zaštite pretrpi štetu na svom tijelu ili se stručnom greškom prouzrokuje pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja ima pravo na naknadu štete u skladu sa zakonom.
Član 53.
(Osnivanje zdravstvene ustanove) (1) Zdravstvenu ustanovu može osnivati: Distrikt, domaća i strana fizička i pravna lica pod uslovima i na način propisan ovim zakonom i posebnim propisima.
(2) Zdravstvena ustanova se upisuje u sudski registar.
(3) Upisom u sudski registar zdravstvena ustanova stiče svojstvo pravnog lica.
20. Odluka o osnivanju JZU „Zdravstveni centar Brčko“ Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ broj 27/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 (Predmet) Ovom odlukom osniva se Javna zdravstvena ustanova „Zdravstveni centar Brčko“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zdravstveni centar) i utvrđuje djelatnost, sredstva za osnivanje i rad, sastav i nadležnost organa upravljanja, rukovođenja i nadzora i unutrašnja organizacija Zdravstvenog centra.
Član 3 (Organizacioni dijelovi) Zdravstveni centar osniva se izdvajanjem dijela Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za zdravstvo) i to:
- Pododjeljenja za primarnu zdravstvenu zaštitu,
- Pododjeljenja za bolničku zdravstvenu zaštitu i
- Epidemiološke službe, kao dijela Pododjeljenja za javno zdravstvo.
Član 5.
(Pravni status) (1) Zdravstveni centar ima svojstvo pravnog lica.
(2) Zdravstveni centar ima prava, obaveze i odgovornosti propisane Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenoj zaštiti), ovom odlukom i Statutom Zdravstvenog centra.
(3) Zdravstveni centar ima svoj račun otvoren kod banke Član 38. st. 2. i 3.
(Preuzimanje prava i obaveza) (2) Zdravstveni centar ne preuzima obaveze i potraživanja koje su nastale prije početka rada Zdravstvenog centra.
(3) Obaveze i potraživanja iz stava 2 ovog člana, nastale u navedenom periodu su rashod i prihod budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta.
Član 43 (Stupanje na snagu) Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine, (obična šteta) i sprečaavnje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili strana (nematerijalna šteta).
Član 170. stav 1.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelantica izjavila reviziju Apelacionom sudu protiv Presude tog suda broj 96 0 P 059293 15 Gž od 11. aprila 2016. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 059293 15 Gž od 11. aprila 2016. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda od 11. aprila 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica osporava navedenu presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, te da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelantica smatra da je Apelacioni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je apelantica 19. marta 2013. godine podnijela tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, koji temelji na tvrdnji da joj je tužena pogrešno dijagnostikovala bolest, slijedom čega je preduzela pogrešno liječenje kojim joj je prouzrokovana nematerijalna šteta. Prvostepeni sud je obavezao tuženu da apelantici na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah) isplati određene novčane iznose. U odnosu na istaknuti prigovor pasivne legitimacije, prvostepeni sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim jer obaveza tužene proizlazi iz odredbi člana 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Distrikta Brčko i člana 172. ZOO-a.
33. Suprotno utvrđenju prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno na štetu tužene ocijenivši da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju osporene presude drugostepeni sud je istakao da je odredbom člana 5. Odluke o osnivanju tužene propisano da tužena ima status pravnog lica (stav 1), dok je odredbom člana 38. st. 2. i 3. navedene odluke određeno da tužena ne preuzima obaveze i potraživanja koje su nastale prije početka rada tužene, odnosno da su obaveze i potraživanja nastale u navedenom periodu rashod i prihod budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta Brčko. Osim toga, iz obrazloženja navedene presude slijedi da je članom 43. predmetne odluke propisano da ta odluka stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ (odluka donesena 27. juna 2012. godine i objavljena u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 27/12). Apelantica se liječila kod tužene krajem 2011. godine i početkom 2012. godine, tako da u vrijeme nastanka štete tužena nije imala svojstvo pravnog lica, niti je preuzela prava i obaveze koji su nastali prije njenog osnivanja. Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 53. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano: „Zdravstvenu ustanovu može osnivati: Distrikt, domaća i strana fizička i pravna lica pod uslovima i na način propisan ovim zakonom i posebnim propisima. Zdravstvena ustanova se upisuje u sudski registar. Upisom u sudski registar zdravstvena ustanova stiče svojstvo pravnog lica“. Nadalje, da je Odlukom o osnivanju JZU „Zdravstveni centar Brčko“ Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, između ostalog, propisano: „Ovom odlukom osniva se Javna zdravstvena ustanova ꞌZdravstveni centar Brčkoꞌ Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zdravstveni centar)… Zdravstveni centar osniva se izdvajanjem dijela Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za zdravstvo)… Zdravstveni centar ne preuzima obaveze i potraživanja koje su nastale prije početka rada Zdravstvenog centra. Obaveze i potraživanja iz stava 2 ovog člana, nastale u navedenom periodu su rashod i prihod budžeta Odjeljenja za zdravstvo, odnosno Distrikta.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova u ovom dijelu.
34. U vezi s apelacionim navodima kojima apelantica ističe da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba člana 44. stav 1. ZPP, Ustavni sud nalazi da navedene odredbe propisuju da kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku. Ustavni sud zapaža da je tužba protiv tužene podnesena 19. marta 2013. godine, a da je Odluka o osnivanju tužene stupila na snagu 27. juna 2012. godine kojom je propisano da tužena ima status pravnog lica. Iz navedenog ne proizlazi da se radilo o slučaju u kojem bi sud bio obvezan postupati u smislu navedenog člana. Uostalom, u vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju drugostepenog suda proizlazi da je navedenom odredbom predviđena mogućnost ispravljanja tužbe kada je u tužbi kao stranka označeno lice koje nema stranačku sposobnost, jer se nedostatak stranačke sposobnosti može otkloniti. Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj budući da je tužena osnovana Odlukom o osnivanju tužene i da je svojstvo pravnog lica stekla upisom u sudski registar.
35. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, smatra da je Apelacioni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantičinu štetu.
36. U odnosu na apelantičine navode o pristrasnosti Apelacionog suda tokom žalbenog postupka, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Apelacionog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o apelantičinim građanskim pravima bio pristrasan. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu neosnovani.
37. U vezi sa prigovorima kojima apelantica ukazuje da je Apelacioni sud odbio njen tužbeni zahtjev dok je praksa drugih sudova koja se odnosi na spornu pravnu stvar drugačija, odnosno u skladu je sa odlukom prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje, nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi pokretali ovo pitanje, tako da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
39. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer je njeno zdravlje na najnehumaniji način narušeno tretiranjem hemioterapijom radi navodnog liječenja karcinoma.
40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz odgovora na apelaciju Apelacionog suda proizlazi da osporenom presudom nije odbijen apelantičin tužbeni zahtjev zbog toga što joj ne pripada pravo na naknadu, naprotiv, pravo na zaštitu zdravlja je univerzalno ljudsko pravo, pa ukoliko je ono narušeno zbog ljekarske greške – oštećeni ima pravo na naknadu po pravilima odštetne odgovornosti i Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Međutim, zahtjev je odbijen zbog promašene pasivne legitimacije, odnosno iz razloga što je tužba usmjerena na pogrešno pravno lice prema važećim odredbama materijalnog prava, važećih u vrijeme nastanka štete.
41. Nadalje, Ustavni sud ističe da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
42. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica u odnosu na osporenu presudu nije ponudila dokaze o tome da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njen fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Stoga, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Pravo na imovinu
44. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
45. Apelantica je navela i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo žalbe i revizije, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali na način kako je apelantica očekivala ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke, kao i kada u postupku pred tim sudom nisu povrijeđene garancije nezavisnog i nepristrasnog suda.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada apelantica u odnosu na osporenu presudu nije ponudila dokaze o tome da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njen fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
48. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u vezu sa pravom na pravično suđenje jer je apelantica imala i koristila pravne lijekove (žalbu i reviziju), a ishod odlučivanja o pravnim lijekovima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud smatra da su navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević