Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/18 (M. R.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-853/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-853/18, rješavajući apelaciju Marijane Rašljić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marijana Rašljić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022028 14 U od 5. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijana Rašljić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Drvara, podnijela je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022028 14 U od 5. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstva zdravlja) broj 06-37- 4697/14 od 29. jula 2014. godine kojim je odbijena žalba apelantkinje i potvrđeno Rješenje Federalnog sanitarno-zdravstveno-farmaceutskog inspektora broj UP1-08-37-6-00-176/2014-0828- P-0828-2-P od 30. juna 2014. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem zabranjeno je Apoteci zdravstvenoj ustanovi „Maja“ Bosansko Grahovo, Poslovnica Apoteka „Maja“ Drvar u Drvaru kao pravnom licu i direktoru (apelantkinji) kao odgovornom licu u pravnom licu obavljanje djelatnosti prometa lijekova na malo. U tački I. dispozitiva navedeno je da se upravna mjera zabrane odnosi na nabavku, skladištenje, ispitivanje, izradu i izdavanje lijekova krajnjem korisniku. U tački II dispozitiva navedeno je da je rok izvršenja„odmah“.
2. U osporenoj presudi Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je inspektor Sanitarno-farmaceutske inspekcije Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: farmaceutski inspektor) vršeći inspekcijski nadzor po službenoj dužnosti 25. juna 2014. godine izvršio kontrolu kod pravnog lica u Apoteci zdravstvenoj ustanovi „Maja" Bosansko Grahovo, ulica Titova broj 20. i Apoteci zdravstvenoj ustanovi „Maja“ Poslovnica Apoteka „Maja“ Drvar, Ul. Titova broj 105. Kantonalni sud je naveo da farmaceutskom inspektoru nije predočeno rješenje o ispunjavanju uslova za početak rada Zdravstvene ustanove „Maja" Bosansko Grahovo, kao ni rješenje za početak rada Poslovne jedinice u Drvaru, izdato od nadležnih organa, što je inspektor konstatovao Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru broj UP1-08-37-6-00176/2014-0828-P-0828-1-P od 25. juna 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da je u zapisniku takođe konstatovano da u Apoteci nije osiguran neophodan kadar magistar farmacije u punom radnom vremenu, a u momentu nadzora u Apoteci je zatečen radnik framaceutski tehničar kao i mr.ph. Marijana Rašljić (apelantkinja) koja ima stečeno akademsko zvanje magistra farmacije ali nema položen stručni ispit koji uslov je propisan članom 33. stav (1) alineja 2. Zakona o apotekarskoj djelatnosti. Kantonalni sud je naveo da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja upravni organi osporena rješenja zasnovali na članu 33. stav (1) alineja 2., članu 25. alineja 13., članu 47. stav (3) te čl. 38. i 60. Zakona o apotekarskoj djelatnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja tužbom ne osporava činjenično stanje utvrđeno Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru, ali ističe prigovor da joj upravni organi nisu obrazložili i ukazali kakva je to opasnost po zdravlje i život ljudi prijetila da se izrečena mjera iz dispozitiva prvostepenog rješenja preduzme „odmah“. Kantonalni sud je ukazao da je članom 122. stav (1) Zakona o upravnom postupku propisano da će nadležni organ pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na zakonu osnovan propis ili kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak. Kantonalni sud je naveo da pored nesporne činjenice da u momentu nadzora, pa ni u toku cijelog postupka i do okončanja predmetnog upravnog spora, apelantkinja nije predočila da joj je od nadležnog organa izdato odobrenje za obavljanje predmetne djelatnosti, to su bez uticaja u predmetnom postupku njeni prigovori da upravni organi nisu obrazložili kakva je to opasnost po zdravlje i život mogla nastupiti. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 122. Zakona o upravnom postupku, dužnost nadležnog inspekcijskog organa bila da pokrene postupak po službenoj dužnosti radi osiguranja u javnom interesu izvršavanja zakona i drugih propisa, a sve radi zabrane rada djelatnosti za koje nije izdato odobrenje nadležnog organa. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da su upravni organi pravilno postupili tj. u skladu sa Zakonom o inspekcijama u Federaciji BiH kada su odlučili kao u dispozitivu rješenja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je inspektor prilikom vršenja kontrole po službenoj dužnosti povrijedio čl. 61. i 62. Zakona o apotekarskoj djelatnosti Federacije BiH (koje odredbe regulišu farmaceutsko-inspekcijski nadzor), te da farmaceutski inspektor nije imao zakonskog razloga da izrekne upravnu mjeru zabrane rada apoteke ,,Maja“ poslovnice u Drvaru i to sa rokom izvršenja „odmah“ zbog čega je povrijedio i načelo saslušanja stranke u upravnom postupku. Apelantkinja je navela da je i Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude propustio da utvrdi sve bitne činjenice i okolnosti koje se odnose na povrede materijalnog prava, odnosno čl. 61. i 62. Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su Kantonalni sud i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda Naime, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticala u tužbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudiila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević