Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/18 („Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2353/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2353/18, rješavajući apelacije „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac protiv:

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 097930 17 Rev od 30. januara 2018. godine i

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 090517 17 Rev od 30. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2353/18

1. „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 097930 17 Rev od 30. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da tužitelju (F.I.) isplati na ime razlike plate, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos.

2. AP-2583/18

2. Apelant, koga zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 090517 17 Rev od 30. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da tužitelju (J.K.) isplati na ime razlike plate, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos.

3. U svojim obrazloženjima, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da su predmet konkretnih sporova zahtjevi tužitelja da im apelant, kao poslodavac, isplati novčane iznose na ime razlike plate za određene periode, te da se zahtjevi zasnivaju na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje se navodi, da je apelant, prema činjeničnim utvrđenjima, privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, a to je bio i u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima. Zatim, da iz preambule predmetnih ugovora o radu proizlazi da su zaključeni, između ostalog, na osnovu člana 6. GKU, što znači da je apelant prihvatio GKU i nakon promjene vlasničke strukture, te da se osim ugovora o radu i interni akti apelanta (Pravilnik o radu i interni kolektivni ugovor) zasnivaju na odredbama GKU, što znači da je normativni dio GKU inkorporiran u akte apelanta. Vrhovni sud konstatuje, da promjena vlasničke strukture ne sprečava zaposlenike da zaštitu stečenih prava, zasnovanim na normativnom dijelu GKU, ostvaruju u sudskom postupku, jer zbog navedenog GKU obavezuje apelanta. Također se navodi, da GKU sadrži i parametre za obračun osnovne plate. U vezi s tim, Vrhovni sud ističe, da je odredbom iz člana 42. GKU propisano da najniža plaća zaposlenika iznosi 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plaća osnovica za obračun plate, a članom 43. GKU propisano je da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Po ocjeni Vrhovnog suda, iz navedenih odredaba GKU proizlazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plate, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, a Ugovori o radu tužitelja sadrže opis poslova tužitelja i kvalifikacionu grupu, za koju je Pravilnikom o radu apelanta utvrđen stepen stručne spreme, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova tužitelja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da se u odnosu na zahtjev tužitelja, za isplatu razlike plaće, GKU primjenjuje. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2353/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu AP-3371/16 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/18 („Global Ispat Koksna Industrija“… | Sudska praksa | Aktio