Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/18 (M. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Regres
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2509/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2509/18, rješavajući apelaciju Muse Malaka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Musa Malak protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218951 13 Rsž od 28. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Musa Malak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 218951 13 Rsž od 28. decembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom končanom odlukom, između ostalog, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi (GP „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo) isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za godišnji odmor za 2010. godinu, razliku plaće za ostvarene sate preraspodjele radnog vremena, naknadu za režijske troškove i naknadu za troškove liječenja, sve za vremenski period od 1. marta 2010. do 1. januara 2011. godine i sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je koristio godišnji odmor u 2010. godini, kao i da nije imao viška sati preraspodjele u utuženom periodu. Zatim, da apelant nije dostavio sudu ugovor o najmu stambenog prostora niti ugovor kojim se reguliše obaveza tuženog da izvrši isplatu režijskih troškova. Također, u pogledu troškova liječenja, da apelant sudu nije ponudio nikakvu ljekarsku dokumentaciju kojom bi dokazao da je njegovo liječenje bilo u vezi sa bolešću koja je uzrokovana u toku rada, a da se dostavljene kopije računa za korištenje zdravstvenih usluga se ne odnose za utuženi period. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da od strane tuženog nije izvršena isplata regresa za 2010. godinu. Prema stavu Kantonalnog suda, zahtijevana naknada za korištenje godišnjeg odmora-regres ima karakter ličnog primanja te se obračunava i vezuje za provedeni rad zaposlenika, a iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke ne proizilazi da je apelant koristio godišnji odmor 2010. godine, da bi imao pravo na razliku navedene naknade. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz navedenog nalaza vještaka i potvrde tuženog ne proizilazi da je apelant imao viška sati preraspodjele u 2010. godini, jer se višak 162 sata preraspodjele, na koji apelant ukazuje, odnosi se na 2008. godinu za koju apelant ne potražuje razliku plaće za ostvarene sate preraspodjele radnog vremena. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz pomenutog nalaza ne proizilazi da je apelant sudu ili vještaku prezentirao račune režijskih troškova, niti se može utvrditi da je apelant imao troškove liječenja zbog toga što mu nisu bili uplaćeni obavezni doprinosi za zdravstveno osiguranje. Kantonalni sud je istakao da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev u smislu člana 123. ZPP-a, a ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP. Međutim, prema zaključku Kantonalnog suda, apelant u konkrentom slučaju nije dokazao osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da mu ne pripada pravo na regres, budući da je u kalendarskoj 2010. godine radio kod tuženog. Apelant, također, smatra da je, suprotno stavu Kantonalnog suda, u toku postupka dokazao da je koristio godišnji odmor, da je imao sate prekovremenog rada, da je imao režijske troškove i troškove liječenja. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP-a, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni dio tužbenog zahtjeva, te su stoga odbili taj dio tužbenog zahtjeva. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio