Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/18 (M. Č.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Služnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2513/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2513/18, rješavajući apelaciju Mehmedalije Čauševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmedalija Čaušević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 P 001908 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 P 001908 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tuženi R.Č. i H.Č. nisu stekli pravo služnosti polaganja dvije vodovodne cijevi preko poslužnih parcela apelanta, u korist povlasnih parcela tuženih, bliže označenih u izreci presude, i da se naloži tuženim da uklone bespravno položene vodovodne cijevi sa njegovih parcela. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih, pa je ustanovljeno pravo služnosti polaganja dvije vodovodne cijevi preko poslužnih parcela apelanta, trasom označenom na skici vještaka geometra, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se ovo pravo služnosti upiše u zemljišnu knjigu i katastarski operat.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o negatornoj tužbi (actio negatoria) apelanta po članu 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisano da „ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestanete“. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da ovakvo uznemiravanje mora biti neosnovano, bespravno, samovlasno i nedopušteno, jer negatorna tužba štiti vlasništvo od nečega što traje ili se može ponoviti i od radnji trećeg lica, koje se sastoje u zahvatima koji trajno ograničavaju ili smetaju pravo vlasništva, a za što treće lice nije bilo ovlašteno svojim subjektivnim pravom, niti zakonskim ograničenjem vlasnikovog prava vlasništva. Polazeći od naprijed navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima apelanta, na osnovu pravilne ocjene iskaza apelanta i tuženih, te izjave svjedoka, pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na zahtijevanu zaštitu, budući da je utvrđeno da su tuženi uz odobrenje apelanta i u njegovom prisustvu, 1999. godine prokopali kanal i izvršili polaganje vodovodnih cijevi preko predmetnih parcela. Kantonalni sud je, također, zaključio da je bez uticaja „žalbeno istrajavanje“ apelanta da prvostepeni sud nije pravilno cijenio iskaz svjedoka A.Š. (supruge apelanta), kao i njegov iskaz, a u pogledu toga da on nije tuženim dozvolio da trajno koriste njegove predmetne parcele radi polaganja vodovodnih cijevi, iz razloga što je u konkretnom slučaju odlučna činjenica da tuženi nisu neosnovano, bespravno, samovlasno i nedopušteno položili vodovodne cijevi preko apelantovih parcela, već su to učinili uz njegovu dozvolu, dopuštenje i u prisustvu apelanta. Osim toga, u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženih, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud je, cijeneći nalaz i iskaz vještaka geodetske struke, zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi za ustanovljenje stvarne služnosti polaganja dviju vodovodnih cijevi preko poslužnih parcela apelanta, budući da se dovod vode ne može vršiti bez odgovarajućeg korištenja tih nekretnina, a izmiještanje vodovodnih cijevi sa predmetnih parcela apelanta, zahtijevalo bi polaganje nove vodovodne trase koja zbog uspona terena ne bi mogla vodu dalje voditi u posjed tuženih.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi pogrešno cijenili dokaze na njegovu štetu, što je imalo za rezultat pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, tj. odredbe člana
49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, koji je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant ponavlja iste navode u pogledu ocjene dokaza koje je ranije isticao u svojoj žalbi, a koje je, kao je navedeno, Kantonalni sud obrazložio u odluci po žalbi, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević