Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/18 (A. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-123/18, rješavajući apelaciju Andree Marić na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Andrea Marić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013057 15 Uvp od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Andrea Marić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013057 15 Uvp od 18. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013057 13 U od 11. decembra 2014. godine kojim je odbijena kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond zdravstvenog osiguranja) broj 01/004-20-3535/13 od 11. oktobra 2013. godine. Navedenim drugostepenim rješenjem Fonda zdravstvenog osiguranja odbijena je žalba apelantkinje i potvrđeno prvostepeno rješenje Fonda zdravstvenog osiguranja broj 16/053-12-2083 od 24. jula 2013. godine kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za refundaciju troškova nabavke medicinskog sredstva –inhalatora.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi u žalbenom postupku, na osnovu mišljenja svojih stručnih konsultanata od 3. septembra 2013. godine, utvrdio da kod apelantkinje ne postoje medicinske indikacije za odobravanje medicinskog sredstva - inhalatora, što je pravilno potvrdio Okružni sud, a što je prvi neophodan uslov da bi se osiguraniku odobrilo pravo na medicinsko sredstvo, odnosno refundirali troškovi nabavke istog. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je u medicinskoj dokumentaciji apelantkinje koja je predata uz zahtjev (nalaz i mišljenje Specijalističke pedijatrijske ambulante ,,Dr Keleman“ od 24. maja 2013. godine i otpusno pismo Klinike za dječije bolesti Kliničkog centra Banjaluka broj 2328/13 od 31. maja 2013. godine) navedena dijagnoza asthma bronchiale, dok važeći Pravilnik o pravu na medicinska sredstva (u daljnjem tekstu: Pravilnik) za odobravanje pomenutog medicinskog sredstva propisuje dijagnoze respiratorna insicufijencija, klinički dokazan teški oblik astme (mukoviscidoza HOBP). Vrhovni sud je ukazao na član 4. stav (4) Pravilnika koji propisuje da osigurano lice ostvaruje pravo na medicinsko sredstvo u skladu sa medicinskim indikacijama i drugim uslovima utvrđenim Listom, te da član 58. tačka v) Pravilnika u medicinska sredstva ubraja sredstva za respiratorni sistem, a član 62. pod a) u ista ubraja i inhalator. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su u Poglavlju 7.3. Liste medicinskih sredstava u tački 1., za ovo sredstvo koje predlaže specijalista pulmolog i specijalista pedijatar, kao medicinske indikacije za odobravanje istog navedene su respiratorna insicufijencija, klinički dokazan teški oblik astme (mukoviscidoza HOBP). Dakle, Vrhovni sud ukazuje da navedenu dijagnozu apelantkinja nema, što isključuje mogućnost da joj se na teret tuženog odobri ovo medicinsko sredstvo, odnosno refundiraju troškovi nabavke istog, što je sve ispravno zaključio Okružni sud, pa nije osnovan prigovor apelantkinje da je sud ovakvim tumačenjem pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo i to da je Okružni sud pravilno cijenio da tuženi nije povrijedio pravila postupka kada je primjenom člana 225. stav (2) i (3) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) žalbu odbio dajući razloge koji se donekle razlikuju od onih koje je dao prvostepeni organ. Naime, prvostepeni organ je zahtjev odbio jer apelantkinja nije ispoštovala proceduru za nabavku ovog medicinskog sredstva propisanu Pravilnikom, što je takođe tačno i što ona nije dovela u pitanje, zbog čega je tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja) i podržao ovo utvrđenje, dodajući i razlog vezan za nepostojanje medicinskih indikacija za odobravanje ovog sredstva. Vrhovni sud je naveo i to da je Okružni sud pravilno utvrdio da nije bilo osnova za zaključak apelantkinje (koji se ponavlja i u zahtjevu za vanredno preispitivanje) da je prvostepeni organ ocijenio da je zahtjev za refundaciju troškova bio neuredan i nepotpun pa ga je trebalo vratiti na dopunu u smislu člana 56. stav (2) ZOUP, jer se u konkretnom slučaju ne radi o toj procesnoj situaciji. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni navod apelantkinje da je osim obrazloženja i izreka prvostepenog akta od 24. jula 2013. godine nejasna, jer iz iste nesumnjivo proizilazi da je zahtjev u pogledu refundacije troškova nabavke inhalatora odbijen („nije odobrena refundacija”), a što su sve bili razlozi tuženom da ne prihvati navode žalbe iznesene u ovom pravcu. Jedini propust prvostepenog organa se ogleda u tome što je isti u obrazloženju svog rješenja od 24. jula 2013.godine naveo da apelantkinja može ponovo podnijeti zahtjev koji je već odbijen, koju protivrječnost i nelogičnost je uočio tuženi, ali je pravilno zaključio da ona nije od uticaja na zakonitost prvostepenog rješenja budući da je zahtjev pravilno odbijen, a koje postupanje je osnovano prihvatio kao pravilno i nižestepeni sud u pobijanoj presudi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant/apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je neprihvatljiv stav upravnih organa, a koji su podržali Okružni i Vrhovni sud, da apelantkinja nije ispoštovala proceduru nabavke medicinskog sredstva koju propisuje Pravilnik, te navodi da su odluke upravnih organa nerazumljive i nepotpune. Apelantkinja je navela da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima i Pravilnika.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević