Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2602/18 (A. V.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2602/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2602/18, rješavajući apelaciju Aleksandra Vučića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Vučić, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016728 18 Kž 4 od 19. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016728 18 Kv 6 od 13. marta 2018. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Vučić, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016728 18 Kž 4 od 19. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016728 18 Kv 6 od 13. marta 2018. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Vučić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u pritvoru, kojeg zastupa Aleksandra Metlić advokat iz Banjaluke, podnio je, 30. aprila 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016728 18 Kž 4 od 19. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016728 18 Kv 6 od 13. marta 2018. godine.

2. Odlučujući o prijedlogu Republičkog tužilaštva, Okružni sud je, nakon održanog ročišta 13. marta 2018. godine, donio Rješenje broj 11 0 K 016728 18 Kv 6 kojim se apelantu, na osnovu člana 200. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), produžava pritvor za još jedan mjesec, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati najduže do 14. aprila 2018. godine do 12:00 časova.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da Republičko tužilaštvo sprovodi istragu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je zajedno sa J.G., Đ.B., N.U., S.M. i Ž.G., počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 a) stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 232 stav 1 tačka 1) i stav 2 KZ RS, i krivičnim djelom razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona. Navedeno je da je Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 016728 16 Kpp 20 od 10. januara 2017. godine, apelantu određen pritvor u trajanju od najduže jedan mjesec, koji pritvor mu se računa počev od dana i časa lišenja slobode i koji je određen iz pritvorskih razloga propisanih u članu 197. stav 1 tačka a) ZKP RS i da je apelant je u KPZ Banjaluka primljen 14. februara 2018. godine u 17:00 časova.

4. Republičko tužilaštvo je 12. marta 2018. godine Okružnom sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu za još jedan mjesec iz pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka a) ZKP RS. Navedeno je da se na ročištu održanom pred Okružnim sudom na okolnost razloga za produženje pritvora izjasnio branilac apelanta, koji je predložio da se prijedlog za produženje pritvora odbaci jer je podnesen po proteku roka iz člana 196. stav 3 ZKP RS. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 196. stav 3. ZKP RS kojim je propisano da je tužilac dužan dostaviti sudu obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenje o pritvoru, te da pritvor apelantu ističe 14. marta 2018. godine u 12:00 časova. Međutim, Okružni sud je istakao da se ne radi o prekluzivnom roku, već instruktivnom roku, te da se propuštenjem toga roka ne gubi pravo za poduzimanje procesne radnje, odnosno za podnošenje prijedloga za produženje pritvora. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prijedlog dostavljen braniocu i apelantu 12. marta 2018. godine, a na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu i apelant i branilac su saglasno izjavili da su imali dovoljno vremena da se upoznaju sa prijedlogom, te da se o istom mogu izjasniti na ročištu održanim 13. marta 2018. godine.

5. Okružni sud je naveo koji su dokazi u dosadašnjem toku istrage prikupljeni, te je obrazložio na kojim dokazima se zasniva postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 a) stav 2 KZRS, u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 232 stav 1 tačka 1) i stav 2 KZ RS i krivičnim djelom razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona, kao općeg uslova za produženje pritvora, koji su taksativno navedeni u rješenju. Stoga je Okružni sud ocijenio da se na osnovu prikupljenih dokaza u dosadašnjem toku istrage postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u vrijeme, na način i sa drugim licima, kako je to navedeno u tački 1.2., 1.3., 1.4., 1.6., 1.7., 1.8., (strana 3-6 zahtjeva za određivanje pritvora), te dana 4. decembra 2015. godine i 12. avgusta 2016. godine (strana 6 zahtjeva), ne može dovesti u pitanje.

6. Nadalje, navedeno je da iz spisa predmeta proizilazi da okolnosti navedene u prijedlogu Republičkog tužioca opravdavaju potrebu za produženjem pritvora prema apelantu iz posebnih pritvorskih osnova propisanih u članu 197 stav 1 tačka a) ZKP RS iz kojih je pritvor i određen. Istaknuto je da je apelant je predmetno krivično djelo počinio u periodu od 3. novembra 2014. godine do 12. avgusta 2016. godine, a obzirom da je nakon toga bio nedostupan organima gonjenja, od strane Ministarstva bezbjednosti BiH, Sektora za međunarodnu operativnu policijsku sarađnju, Odsjek Interpol Sarajevo, na osnovu naredbe Okružnog suda od 10. januara 2017. godine, raspisana je međunarodna difuzna potjernica za apelantom, 6. februara 2017. godine, za koje vrijeme se apelant nalazio u bjekstvu na području Republike Srbije. On je znao da se protiv njega vodi istraga za počinjeno krivično djelo i da je od pripadnika policije tražen na navedneoj adresi, gdje je stanovao prije napuštanja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i gdje mu žive roditelji, međutim nije se odazvao pozivu, niti se javljao organima gonjenja, a sve u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Dakle, apelant se nakon izvršenja krivičnih djela dao u bjekstvo, jer je napustio teritoriju BiH i svoje stalno prebivalište u Banjaluci, krio se u Republici Srbiji, na teritoriji Republike Srbije je počinio krivično djelo, gdje mu se u međuvremenu sudilo, a po raspisanoj međunarodnoj potjernici, na osnovu zahtjeva Ministrarstva pravde BiH, dozvoljeno je njegovo izručenje BiH radi predaje pravosudnim organima u cilju vođenja predmetnog krivičnog postupka, a izručenje je izvršeno dana 14. februara 2018. godine. Sve navedene okolnosti, uz težinu djela izraženu kroz zaprijećenu kaznu, te činjenicu da se apelant skrivao skoro dvije godine, su okolnosti koje ukazuju da se apelant dao u bjekstvo u namjeri da izbjegne svoje prisustvo u ovom krivičnom postupku, te da i dalje postoji opasnosti od njegovog bjekstva ukoliko bude pušten na slobodu, čime su ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP RS za produženje pritvora. Pri tome Okružni sud smatra da se svrha zbog koje se pritvor produžava ne bi mogla postići nekom drugom blažom mjerom, te da za suprotne tvrdnje apelant i njegov branilac nisu ponudili prihvatljive argumente ili dokaze, tako su njihovi prigovori u tom dijelu u cijelosti neosnovani.

7. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelantovog branioca izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 016728 16 Kv 6 od 13. marta 2018. godine, donio Rješenje broj 11 0 K 016728 18 Kž 4 od 19. marta 2018. godine, kojim je odbio, kao neosnovanu, žalbu apelantovog branioca.

8. Vrhovni sud je istakao da je i po njegovom stavu rok od pet dana propisan odredbama člana 196. stav 3. ZKP RS instruktivni, a ne prekluzivni rok, zbog čega, propuštenjem tog roka, tužilac ne gubi pravo na poduzimanje ove procesne radnje, odnosno za podnošenje prijedloga za produženje pritvora uz uslov da je prijedlog za produženje pritvor podnesen u okviru roka trajanja pritvora po prethodnom rješenju. Pritom je Vrhovni sud istakao i da je prijedlog za produženje pritvora dostavljen apelantu i njegovom braniocu 12. marta 2018. godine, a na ročištu održanom radi izjašnjenja o prijedlogu i apelant i branilac su saglasno izjavili da su imali dovoljno vremena da se upoznaju sa prijedlogom, te da se o istom mogu izjasniti na ročištu 13. marta 2018. godine. Slijedom toga, zalaganje žalbe da se pobijano rješenje preinači, tako što će se prijedlog tužioca za produženje pritvora odbaciti kao neblagovremen, te da se apelant pusti na slobodu, nije osnovano.

Apelacioni navodi

9. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. stav 4. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi se da su pobijana rješenja donesena usljed bitnih povreda odredaba ZKP RS. U apelaciji se dalje, između ostalog, ističe da je rok za podnošenje prijedloga za produženje pritvora, iz člana 196. stav 3. ZKP RS prekluzivni a ne instrukcioni, te se ukazuje na odredbu člana 14. istog zakona koja predviđa da svi učesnici u krivičnom postupku moraju imati jednaka prava. Na ovaj način u pobijanom rješenju povrijeđena je imperativna norma iz naprijed navedenog člana ZKP RS, te je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku iz člana 14 ZKP RS, a navedenim postupanjem povrijeđeno je i pravo na odbranu kao i pravo na vrijeme radi pripremanja odbrana. Apelant ističe da je okolnost da je u konkretnom slučaju odbrana na ročištu izjavila da je imala dovoljno vremena da se upozna sa prijedlogom ne može opravdati ovakvo postupanje, jer odbrana je zaista imala vremena da pročita prijedlog i uvidi da je prijedlog neblagovremen, jer je dostavljen nekoliko sati prije zakazanog ročišta o izjašnjenju, a to je i bez čitanja i upoznavanja sa sadržajem prijedloga evidentno da se radi o neblagovremenosti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda (Obim odlučivanja), u pravilu ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

15. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu određen pritvor jer su sudovi smatrali da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora, da je apelant (zajedno sa ostalim osumnjičenim) počinio predmetna krivična dijela i da je to neophodno iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a RS, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao pobjeći i tako biti nedostupan pravosudnim tijelima BiH. Budući da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, a da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju tog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije ponudio argumente niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2602/18 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio