Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2579/18 (T. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pretpostavka nevinosti
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2579/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2579/18, rješavajući apelaciju Tomislava Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Mihajlovića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Tesliću br. 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine i 87 0 K 025856 18 Kpp od 19.
aprila 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i
4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Mihajlovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 025856 18 Kž od 22. maja 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Mihajlovića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Tesliću br. 87 0 K 025856 18 Kps od 28. maja 2018. godine i 87 0 K 025856 18 od 14. maja 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Tomislav Mihajlović iz Teslića (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 30. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjâ Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine i 87 0 K 025856 18 Kpp od 19. aprila 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu odmah.
2. Apelant je dopunio apelaciju 21. maja 2018. godine i osporio Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 od 14. maja 2018. godine kojim je potvrđena optužnica protiv njega, te povukao zahtjev za donošenje privremene mjere, jer je na slobodi.
3. Apelant je dopunio apelaciju 4. juna 2018. godine i osporio rješenjā Osnovnog suda br. 87 0 K 025856 18 Kž od 22. maja 2018. godine i 87 0 K 025856 18 Kps od 28. maja 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Osnovni sud je dostavio odgovor 18. maja, a Okružno tužilaštvo 21. maja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Osnovni sud (sudija za prethodni postupak) je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kpp od 19. aprila 2018. godine apelantu, te osumnjičenim A.S. i D.S. odredio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže do 18. maja 2018. godine.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete zasnovan na službenim zabilješkama koje sadrže transkripte presretnutih razgovora i poruka koje su apelant i ostali osumnjičeni razmjenjivali sa drugim licima, te sa prikrivenim istražiocima. Osnovni sud je istakao da iz sadržaja razgovora i poruka proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni međusobno dogovaraju kako nabavku, tako i prodaju spornih materija i oružja, te je interpretiran i sadržaj pojedinih razgovora, odnosno poruka. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ocijenjena je i fotodokumentacija sa simulovanog otkupa na kojoj je, kako je navedeno, jasno vidljivo oružje koje je prikriveni istražilac kupio od apelanta i ostalih osumnjičenih. Najzad, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ocijenjeni su i izvještaji prikrivenih istražilaca koji su detaljno obrazlagali kontakte i dogovore sa apelantom i ostalim osumnjičenim, a koji su ocijenjeni u vezi sa dijelovima razgovora iz službenih zabilješki.
10. Kao neosnovana je ocijenjena tvrdnja da su dokazi pribavljeni kroz posebne istražne radnje nezakoniti dokazi. S tim u vezi je ukazano da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni nude na prodaju zabranjene materije i oružje, pa da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija za koje se terete. Nadalje, ukazano je da je navedeno djelo propisano članom 361. KZRS koji u stavu 1. propisuje osnovni oblik za koji se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a u stavu 2. kvalifikovani oblik za koji se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina, pa proizlazi da su posebne istražne radnje određene u vezi sa krivičnim djelom za čiji osnovni a i kvalifikovani oblik se može izreći kazna zatvora više od tri godine. Najzad, ukazano je da ne postoje svjedoci a da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni bili veoma oprezni.
11. Osnovni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Pored objektivnog uslova, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine, Osnovni sud je ocijenio i izvode iz krivične evidencije iz kojih proizlazi da su apelant i osumnjičeni D.S. do sada više puta kažnjavani za različita krivična djela. Nadalje, ocjenjujući službene zabilješke sa presretnutim razgovorima zaključeno je da apelant i ostali osumnjičeni imaju raširenu mrežu lica sa kojim sarađuju, da su inkriminisane radnje preduzimali ne samo u „saradnji“ sa prikrivenim istražiocima nego i drugim licima, da nabavljaju raznovrsnu „robu“ i vrše njenu distribuciju duži vremenski period.
12. Najzad, Osnovni sud je zaključio da se određivanjem mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje je mjera pritvora određena, odnosno da one, zbog pobrojanih razloga, ne bi spriječile apelanta i ostale osumnjičene da ponovo izvrše krivično djelo koje im se stavlja na teret.
13. Osnovni sud (vijeće) je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih protiv rješenja sudije za prethodni postupak.
14. Osnovni sud je zaključio da iz do sada prikupljenih dokaza koji su detaljno pobrojani u prvostepenom rješenju i koji su ocijenjeni u uzajamnoj vezi proizlazi da je pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete. Nadalje, ukazano je da su u prilog ovom zaključku dati razlozi i obrazloženja koje u potpunosti prihvata i ovaj sud. Također, Osnovni sud se saglasio sa stavom iz prvostepenog rješenja da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji pribavljeni na zakonit način.
15. Nadalje, kao pravilan je ocijenjen i zaključak da su se stekli i posebni uslovi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
16. Pored naročitih okolnosti na koje je ukazano i u prvostepenom rješenju, Osnovni sud je, pored ostalog, istakao da iz zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih osumnjičenih proizlazi da su svi slabog imovnog stanja, bez zaposlenja i bez redovnih izvora prihoda, da se poznaju i prije vremena kada su preduzete posebne istražne radnje, da su tokom provođenja posebnih istražnih radnji međusobno komunicirali u vezi sa nabavkom i prodajom oružja i eksplozivnih materija, da su apelant i osumnjičeni A.S. prikrivenom istražitelju označenog datuma prodali označenu količinu minsko-eksplozivnih sredstava, potvrda o oduzimanju predmeta od apelanta i fotodokumentacija, a što govori u prilog zaključku da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi nastavili da vrše radnje koje su u više navrata ponavljali i za vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji, odnosno do trenutka kada su lišeni slobode.
17. Najzad, Osnovni sud je zaključio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom se jedino može obezbijediti uspješno i nesmetano vođenje krivičnog postupka, te preduprijediti ponavljanje izvršenja inkriminisanih radnji.
18. Osnovni sud je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 od 14. maja 2018. godine potvrdio optužnicu Okružnog tužilaštva od 11. maja 2018. godine protiv apelanta i još dvojice optuženih zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.
19. Osnovni sud je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kv od 17. maja 2018. godine odbio prijedlog Okružnog tužilaštva o produženju mjere pritvora apelantu i još dvojici optuženih, te im odredio mjeru zabrane međusobnog sastajanja.
20. Osnovni sud je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kž od 22. maja 2018. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje od 17. maja 2018. godine odbio kao neosnovanu.
21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je opšti uslov za određivanje mjere zabrane postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi i obrazloženja da je apelant (optuženi) sa još dva lica počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je određivanje mjere zabrane međusobnog sastajanja shodno članu 185. stav 1. točka v) ZKPRS opravdano kako bi se obezbijedilo uspješno vođenje daljnjeg postupka i preduprijedilo eventualno ponavljanje izvršenja navedenog krivičnog djela kroz međusobnu komunikaciju i djelovanje apelanta i optuženih.
22. Osnovni sud je Rješenjem broj 87 0 K 025856 18 Kps od 28. maja 2018. godine odbio kao neosnovane apelantove prethodne prigovore izjavljene protiv optužnice Okružnog tužilaštva od 11. maja 2018. godine.
23. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant prethodnim prigovorima osporavao zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji ističući da posebne istražne radnje ne mogu biti određene za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, da su ga prikriveni istražioci svojim radnjama inicirali i podstrekavali na izvršenje krivičnog djela. Osnovni sud je zaključio da je optužnica protiv apelanta podignuta nakon provedenog postupka u skladu sa zakonom, da se apelantu (optuženom) stavlja na teret krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina, dakle, krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine, a članom 235. stav 1. točka g) ZKPRS je određeno da se posebne istražne radnje mogu, pored ostalog, odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), f), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
25. U vezi s tim, apelant tvrdi da u njegovom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za određivanje mjere pritvora. S tim u vezi je najprije istakao da se u osporenim rješenjima ne navodi šta čini „djelo“ koje mu se stavlja na teret, odnosno da se ne navode radnje izvršenja za koje se tereti. Stoga, smatra da redovni sudovi nisu mogli zaključiti ni da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, pa shodno tome ni da će djelo ponoviti. Po njegovom mišljenju, da bi se moglo izvršiti djelo koje mu se stavlja na teret, mora postojati predmet djela, a što u konkretnom slučaju ne postoji, niti je naveden bilo koji dokaz koji ukazuje na postojanje predmeta djela.
26. Nadalje, apelant osporava i zaključak redovnog suda da je ispunjen i posebni uslov za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Pored već istaknutih tvrdnji o „djelu“ za koje se tereti i o nepostojanju osnovane sumnje, apelant smatra i da samo činjenica da je više puta kažnjavan za različita krivična djela ne može biti dovoljna za zaključak da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, počinio krivično djelo.
27. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi propustili prethodno detaljno i savjesno razmotriti mogućnost i efekat izricanja blažih mjera od pritvora. Po njegovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih rješenja izostali su razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka da blaže mjere ne bi ostvarile svoj cilj.
28. Nadalje, apelant tvrdi i da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi. S tim u vezi je istakao da se posebne istražne radnje nisu mogle odrediti za krivično djelo koje mu se stavlja na teret s obzirom na minimum zaprijećene kazne. Stoga, smatra da su redovni sudovi preširoko tumačili član 235. tačka g) ZKPRS. U prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima ističe i da je naredba o provođenju istrage donesena 19. aprila 2018. godine, tj. nakon što su naredbom suda određene posebne istražne radnje iako je jedan od uslova za njihovo određivanje postojanje osnova sumnje. Također, ističe i da sumnja da je Okružno tužilaštvo uopšte podnijelo prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji, da je to učinila samo SIPA, s obzirom na to da je SIPA podnijela Osnovnom sudu i zahtjev za donošenje naredbe za pretres i privremeno oduzimanje predmeta (17. aprila 2018. godine). Najzad, ističe i da, u smislu člana 237. ZKPRS, nije obaviješten da su prestale posebne istražne radnje, kao i da njegovom braniocu, kao ni njemu nije dana mogućnost da razmatraju i pregledaju spis radi pripremanja odbrane, a zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
29. S obzirom na to da se, kako tvrdi, radi o nezakonitoj odluci zasnovanoj na nezakonitim dokazima, apelant je zatražio da se utvrdi povreda njegovih prava, ukinu osporene odluke i da mu se na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM.
30. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da određivanjem mjere pritvora na temelju nezakonitih dokaza trpi nenadoknadivu štetu, pa je predložio da se njegov zahtjev usvoji i naloži redovnom sudu da odmah bude pušten na slobodu.
31. U dopuni apelacije od 21. maja 2018. godine apelant je istakao da ostaje kod navoda iz apelacije, te je osporio rješenje Osnovnog suda kojim je potvrđena optužnica protiv njega, jer, kako je naveo, nije počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, te jer je, kako tvrdi, bio podstrekavan od prikrivenog istražioca (policijskog službenika) koji nije mogao vršiti provokaciju da izvrši krivično djelo. Od Ustavnog suda je zatražio da naloži Osnovnom sudu da odluči, kako navodi, o njegovom zahtjevu za ispitivanje zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji, jer to do sada nije učinjeno. Najzad, apelant je povukao zahtjev za donošenje privremene mjere, jer je, kako je naveo, na slobodi.
32. U dopuni apelacije od 4. juna 2018. godine apelant je osporio Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kps od 28. maja 2018. godine kojim su odbijeni kao neosnovani njegovi prethodni prigovori izjavljeni protiv optužnice Okružnog tužilaštva od 11. maja 2018. godine. Apelant ističe, pozivajući se na član 237. stav 3. ZKPRS, da nije dobio nikakav odgovor, odnosno obavještenje o provođenju posebnih istražnih radnji. Nadalje, tvrdi da ni u prethodnoj dopuni osporeno rješenje o potvrđivanju optužnice, kao i u ovoj dopuni osporeno rješenje kojim su odbijeni njegovi prethodni prigovori ne sadrži obrazloženje u skladu sa pravom na obrazloženu odluku. Po njegovom mišljenju, redovni sud pogrešno tumači član 235. stav 1. tačka g) ZKPRS. On smatra da, prema navodnoj odredbi, posebne istražne radnje mogu biti određene samo za krivična djela u kojim je propisan posebni minimum za kaznu zatvora od tri godine ili teža kazna, ali ne i za krivična djela za koja je kazna zatvora određena od jedne do deset godina. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2400/11 u kojoj je, kako navodi, jasno utvrđeno da se posebne istražne radnje ne mogu odrediti za krivična djela za koja će se učinilac kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Apelant smatra da je redovni sud morao utvrditi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti i sve ih izuzeti iz spisa. S tim u vezi, ukazuje i da se redovni sud nije izjašnjavao da li u radnjama prikrivenog istražioca postoji podstrekavanje, kao ni da li je trebalo prvo donijeti naredbu o provođenju istrage, pa tek onda naredbu o provođenju posebnih istražnih radnji.
33. Apelant je osporio i Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kž od 22. maja 2018. godine kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba na rješenje o određivanju mjera zabrane. Po njegovom mišljenju, osporenim rješenjem prekršena je pretpostavka nevinosti, jer se izvodi zaključak da je već učinio krivično djelo za koje se tereti. Također, ističe i da je izrečena mjera zabrane međusobnog sastajanja prema kojoj se ne može približiti drugom optuženom na udaljenost od 200 m a koja je, po njegovom mišljenju, nepotrebna, jer je pozvan zajedno sa drugim optuženim na ročište za izjašnjenje o krivnji, što, po njegovom mišljenju, znači automatsko kršenje izrečene mjere zabrane.
b) Odgovor na apelaciju
34. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nije bilo povreda apelantovih prava garantovanih Ustavom i Evropskom konvencijom. .
35. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Osnovni sud ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti opšteg i posebnog uslova za određivanje mjere pritvora apelantu pa, shodno tome, i zbog čega nema mjesta za određivanje blažih mjera. Nadalje, ukazujući na član 55. ZKPRS, ukazano je da se uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljaju dokazi radi obavještavanja branioca a da mu je uvid u sve dokaze omogućen nakon podizanja optužnice. Okružno tužilaštvo je dalje istaklo da je Osnovni sud razmotrio i apelantov prigovor o zakonitosti dokaza, te da je s tim u vezi ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog kojih ga je ocijenio neosnovanim. Također, ukazano je i na član 20. stav 1. tačka j) ZKPRS kojim je definisan pojam istrage koji, suprotno apelantovom stavu, obuhvata i radnje preduzete u skladu sa ZKPRS i prije donošenja formalne naredbe o provođenju istrage.
V. Relevantni propisi
36. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:
Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 361.
(1) Ko neovlašteno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti, ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u grupi, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(...)
37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(...)
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(...)
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.
(1)Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(...)
Vrste mjera Član 181.
(1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.
(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(...)
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(...)
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…) Sadržaj mjera zabrane Član 187.
(…) (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
(…) Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (…) Odlučivanje o optužnici Član 243.
(...)
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac da bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
(...)
(5) Sudija za prethodno saslušanje dostaviće optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 časa nakon potvrđivanja optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestiće optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava da izvede na glavnom pretresu.
(...)
VI. Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na rješenja Osnovnog suda o potvrđivanju optužnice i odbijanju kao neosnovanih apelantovih prethodnih prigovora
39. Apelant je u dopuni apelacije od 21. maja 2018. godine osporio Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 od 14. maja 2018. godine kojim je potvrđena optužnica Okružnog tužilaštva od 11. maja 2018. godine protiv apelanta i još dvojice optuženih zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Apelant je u dopuni apelacije od 4. juna 2018. godine osporio Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kps od 28. maja 2018. godine kojim su odbijeni kao neosnovani njegovi prethodni prigovori izjavljeni protiv optužnice Okružnog tužilaštva od 11. maja 2018. godine. Iz dopuna apelacija proizlazi da smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), f), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
40. U skladu sa članom 18. stav (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao nedopuštenu ako je preuranjena.
41. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
42. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
43. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
44. S druge strane, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih prava. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na povredu navedenih prava, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovih navoda. Dopustivost u odnosu na rješenja o određivanju pritvora
45. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
46. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kv od 20. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 20. april 2018. godina, i datum podnošenja apelacije, 30. april 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na rješenje kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o određivanju mjera zabrane
49. U dopuni apelacije od 4. juna 2018. godine apelant je osporio Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025856 18 Kž od 22. maja 2018. godine (kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba na rješenje o određivanju mjera zabrane) protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 22. maj 2018. godine, i datum podnošenja dopune apelacije, 4. jun 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
51. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
U odnosu na rješenje o određivanju pritvora Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
53. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
(…)
54. Apelant, u suštini, smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer ne postoji „djelo“ s obzirom na to da se u osporenim rješenjima ne navodi u čemu se sastoji radnja izvršenja „djela“ za koje se tereti, pa da, shodno tome, nije bilo moguće zaključiti da postoji osnovana sumnja. Slijedom navedenog, smatra i da nije bilo moguće zaključiti da postoji opasnost od ponovnog izvršenja krivičnog djela, kao i da sama činjenica da je ranije osuđivan ne može uputiti na takav zaključak. Također, tvrdi i da mu je uskraćen pristup dokazima, pa da mu je tako prekršeno i pravo na odbranu. Najzad, apelant smatra da su redovni sudovi propustili ispitati i dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za određivanje mjera zabrane.
55. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da ne postoji „djelo“ koje mu se stavlja na teret, pa, shodno tome, da nije moguće zaključiti da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“, u smislu člana 5, ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga se trebaju imati u vidu klasifikacija „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težina zaprijećene kazne (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno, jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o osobi koja je sklona vršenju kažnjivih djela nije dozvoljeno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40, M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89, Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).
56. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. KZRS (Ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti, ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u grupi) u vezi sa stavom 1. (Ko neovlašteno (…) drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, (…) vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno) za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, odnosno od šest mjeseci do pet godina. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da su apelant i ostali osumnjičeni nudili zabranjene materije i oružje na prodaju. Ovakav zaključak utemeljen je na provedenim dokazima-sadržaju presretnutih razgovora između apelanta i ostalih osumnjičenih, odnosno njihovih razgovora sa trećim licima, te sa prikrivenim istražiocima iz kojih proizlazi da međusobno dogovaraju kako nabavku, tako i prodaju spornih materija i oružja, te fotodokumentaciji sačinjenoj pri simulovanom otkupu na kojoj se jasno vidi oružje koje je kupljeno od apelanta i ostalih osumnjičenih od prikrivenog istražioca. Stoga su, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge koji kod objektivnog promatrača stvaraju uvjerenje da je moguće da je apelant počinio navedeno krivično djelo određeno KZRS za koje se osnovano sumnjiči.
57. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitim dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud najprije zapaža da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, ne znači da u ovoj fazi mora biti ustanovljena krivica osumnjičenog, jer svrha istraga upravo i jeste da se dokažu stvarnost i priroda djela koje se stavlja na teret osumnjičenom (vidi, Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, Serija A br. 300-A, str. 27, stav 55). Naime, član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije čak i ne pretpostavlja da policija kako u trenutku lišavanja slobode, tako i u vrijeme boravka osumnjičenog u pritvoru treba imati osigurano dovoljno dokaza za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997- VI, p. 2314, stav 51). Najzad, svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa materijalnim i proceduralnim zahtjevima domaćeg prava, te u skladu sa samom svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da zaštiti pojedinca od proizvoljnog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1864, stav 118).
58. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju mjera pritvora apelantu određena na temelju obrazloženog prijedloga tužioca. Nadalje, osporena rješenja donio je nadležni sud koji je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti a na temelju dokaza koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji. Iz sadržaja ovako pribavljenih dokaza, koji su interpretirani u osporenim rješenjima a koje apelant i ne osporava, proizlazi da apelant i ostali osumnjičeni međusobno dogovaraju kako nabavku, tako i prodaju spornih materija i oružja. Stoga, rukovodeći se navedenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud ne smatra da je postojanje osnovane sumnje otklonjeno apelantovom tvrdnjom da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi i da dovode u pitanje zakonitost mjere pritvora određene apelantu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Talat Tepe protiv Turske, presuda od 21. decembra 2004. godine, stav 61, i mutatis mutandis, Grobenski protiv Hrvatske, odluka o dopuštenosti od 12. septembra 2017. godine, st. 34. i 38).
59. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za određivanje mjere pritvora iz člana 196. stav 1. tačka v) ZKPRS. Po njegovom mišljenju, pošto nema „djela“ za koje se tereti i s tim u vezi osnovane sumnje, ne može se govoriti ni o „djelu“ koje će ponoviti. Također, smatra da sama činjenica da je ranije osuđivan ne upućuje na postojanje opasnosti da će ponoviti krivično djelo.
60. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).
61. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
62. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je, pored ispunjenosti objektivnog uslova (da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna), postoje i naročite okolnosti: apelantova ranija osuđivanost za različita krivična djela, slabo imovno stanje i nezaposlenost, odnosno nedostatak redovnih prihoda iako se radi o radnosposobnoj osobi koja ima porodicu, da su u dužem vremenskom periodu apelant i ostali osumnjičeni, koji se međusobno poznaju, ne samo u vezi sa prikrivenim istražiteljima već i sa drugim licima preduzimali radnje nabavljanja i distribuiranja, te prodaje oružja i eksplozivnih materija, da je od apelanta prilikom pretresa njegove kuće privremeno oduzeta označena količina municije za pištolj. Ocjenjujući navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, redovni sudovi su zaključili da postoji osnovana bojazan da bio apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju da budu pušteni na slobodu, nastavili da se isto ponašaju imajući u vidu da su inkriminisane radnje ponavljali više puta i u toku trajanja posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da se apelant sumnjiči za krivično djelo koje se svrstava u grupu krivičnih djela kojim je objekt zaštite javni red i mir, proizlazi da nesporno postoji i javni interes koji nadjačava pravilo o poštivanju slobode pojedinca. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.
63. Nadalje, apelant tvrdi i da su sudovi propustili ispitati i obrazložiti zbog čega u konkretnom slučaju nema mjesta za izricanje blažih mjera od pritvora.
64. Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo osobe lišene slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredbe ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, već citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da zbog razloga koji su opredijelili redovne sudove da odrede pritvor apelantu nema mjesta za izricanje blažih mjera, odnosno da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su redovni sudovi propustili ispitati i mogućnost određivanja blažih mjera od pritvora, te ponuditi razloge i obrazloženja zbog čega se one ne mogu primijeniti prema apelantu.
65. Najzad, apelant tvrdi da mu je onemogućen uvid u spis zbog čega nije mogao pripremiti odbranu a što je, po njegovom mišljenju, rezultiralo povredom prava na pristup sudu i povredom prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
66. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantuje osobi lišenoj slobode pristup „sudu“, odnosno organu koji ima „sudski karakter“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženje trajanja te mjere. Ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti “klasični sud” koji je integrisan „u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima “sudski karakter”. Da bi imao “sudski karakter”, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
67. U konkretnom slučaju, a u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je uskraćen uvid u spis, Ustavni sud zapaža da u fazi istrage, a u kojoj se nalazi krivični postupak protiv apelanta, u skladu sa članom 55. ZKPRS, branilac osumnjičenog ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog s tim da ovo pravo može biti uskraćeno ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Nadalje, istim članom je određen i izuzetak od ovog pravila, tj. tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji dostavlja i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su detaljno pobrojani dokazi koje je tužilac uz prijedlog dostavio, a apelant ne tvrdi da mu je uvid u pobrojane dokaze bio uskraćen. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da je apelant osporavao zakonitost navedenih dokaza (prije svega pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji), da su ovi njegovi prigovori razmotreni i ocijenjeni kao neosnovani. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u odluci Grobenski protiv Hrvatske istakao: „[…] da u njegovoj sudskoj praksi na osnovu člana 5. stav 4. Konvencije ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni izvršiti potpunu ocjenu zakonitosti dokaza iznesenih protiv optuženog u kontekstu odluka o istražnom zatvoru/pritvoru. Kao što je već gore objašnjeno, to se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi (vidjeti odlomak 34. gore; vidjeti i predmet Rafig Aliyev protiv Azerbejdžana, br. 45875/06, odlomak 78, 6. decembra 2011. godine). Štaviše, takva ocjena mogla bi postupak učiniti nedjelotvornim iz perspektive zahtjeva za brzo donošenje odluke na osnovu člana 5. stav 4. Konvencije (vidjeti dodatno predmet Patsuria protiv Gruzije, br. 30779/04, odlomak 52, 6. novembra 2007. god.).“ Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantovu tvrdnju da mu je onemogućen uvid u spis, pa tako povrijeđeno pravo na odbranu, pristup sudu i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
68. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3.i 4. Evropske konvencije. Ostali navodi u odnosu na rješenje o određivanju pritvora
69. Apelant tvrdi i da su mu osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršena prava iz člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih prava, osim nezadovoljstva odlukama o određivanju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koji sami po sebi ni na koji način ne upućuju na povredu navedenih prava, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovih navoda.
70. Najzad, s obzirom na to da je apelant u dopuni apelacije od 21. maja 2018. godine povukao zahtjev za donošenje privremene mjere, bespredmetno je ispitivanje i u ovom dijelu. U odnosu na rješenje o određivanju mjera zabrane
71. Apelant tvrdi da mu je rješenjem Osnovnog sud kojim je odbijena njegova žalba na rješenje o određivanju mjera zabrane prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te da je izrečena mjera zabrane „nepotrebna“.
72. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
73. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
74. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
75. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi eventualno sporne konstatacije koje sadrži osporeno rješenje kojim se prejudicira njegova krivica. Nadalje, iz osporenog rješenja proizlazi da je preispitivan stav iz prvostepenog rješenja o postojanju zakonom propisanih uslova za određivanje mjere zabrane apelantu. Prema stavu iz osporenog rješenja, ponuđeni su valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, tako i opravdanost određivanja mjere zabrane uzajamnog sastajanja kako bi se preduprijedilo „ponavljanje izvršenja navedenog krivičnog djela kroz međusobnu komunikaciju i djelovanja apelanta i optuženih“. Ustavni sud zapaža da se citirana konstatacija ne može smatrati i najboljim izborom, ali da sagledana u vezi sa prethodnim zaključkom o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela, u konačnici, nema učinak prejudiciranja apelantove krivice.
76. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovane.
Ostali navodi u odnosu na rješenje o mjerama zabrane
77. Apelant osporava rješenje kojim je odbijena njegova žalba na rješenje o određivanju mjera zabrane, jer smatra da je mjera zabrane „nepotrebna“. S obzirom na to da je već ukazano da je osporenim rješenjem preispitano postojanje zakonskih uslova za određivanje mjere zabrane uzajamnog sastajanja, da apelant zaključak redovnog suda u tom smislu ne dovodi u pitanje, bespredmetan je apelantov navod da je izrečena mjera „nepotrebna“, jer je pozvan zajedno sa optuženim na ročište za izjašnjenje o krivici.
VIII. Zaključak
78. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je mjera pritvora apelantu određena na osnovu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo, te ispunjenosti uslova propisanog zakonom s čim u vezi su dati valjani razlozi i obrazloženja, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da sud preispita zakonitost određivanja mjere pritvora.
79. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud, preispitujući zaključak o postojanju uslova za određivanje mjere zabrane, prejudicirao apelantovu krivicu.
80. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević