Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1076/16 („Jelšingrad fabrika alatnih mašina“ a.d. Banjaluka u stečaju)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1076/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1076/16, rješavajući apelaciju „Jelšingrada“ fabrike alatnih mašina a.d. Banjaluka u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Jelšingrada“ fabrike alatnih mašina a.d. Banjaluka u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086518 13 Rev od 31. decembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 086518 12 Pž od 24.
aprila 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 086518 10 Ps od 10. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Jelšingrad“ fabrika alatnih mašina a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 10. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 086518 13 Rev od 31. decembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 086518 12 Pž od 24. aprila 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 086518 10 Ps od 10. maja 2012. godine. Apelant je 11. marta 2016. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženih Nabil Fahmy Abdel Shahid i „Euromotor“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 5. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovor na apelaciju 13, 15. i 20. marta 2018. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 086518 10 Ps od 10. maja 2012. godine, ispravljenom Rješenjem broj 57 0 Ps 086518 10 Ps od 9. aprila 2013. godine, obavezan je drugotuženi da apelantu nadoknadi štetu zbog neizvršenja ugovora o kupoprodaji hale za montažu mašina od 20. oktobra 2005. godine u dijelu koji se odnosi na narudžbu mašina i usluga u iznosu od 71.997,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. oktobra 2007. godine do isplate (stav 1 izreke). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu drugotuženi nadoknadi štetu zbog neizvršenja predmetnog ugovora po istom osnovu, za razliku između potraživanog iznosa od 596.143,31 KM i dosuđenog iznosa od 71.997,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. oktobra 2007. godine do isplate (stav 2 izreke). Odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neizvršenja predmetnog ugovora u dijelu neispunjenja ugovora o narudžbi mašina i usluga u iznosu od 596.143,31 KM u odnosu na prvotuženog (stav 3 izreke). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu oba tužena nadoknade štetu zbog neizvršenja ugovora od 20. oktobra 2005. godine u dijelu obaveze zapošljavanja apelantovih radnika u ukupnom iznosu od 920.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 1. maja 2007. godine do isplate (stav 4 izreke). Utvrđeno je da nije osnovano potraživanje drugotuženog prema apelantu u iznosu od 72.647,02 KM na ime plaćenog poreza na promet nepokretnosti i u iznosu od 48.858,21 KM na ime avansne uplate u korist tužioca (stav 5 izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 6 izreke).
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da su apelant kao prodavac i prvotuženi kao kupac 24. septembra 2004. godine zaključili predugovor o kupoprodaji hale za montažu mašina, kojim se prvotuženi obavezao za predmetnu halu isplatiti novčani iznos od 680.000,00 KM i da će ispuniti i nenovčani dio obaveze koji se sastoji od obaveze prijema u stalni radni odnos 70 radnika, prvenstveno od apelanta kao prodavca u roku od 18 mjeseci po pokretanju proizvodnje, kao i da iz proizvodnje tužioca naruči alatne mašine, dijelove za motore i usluge u ukupnoj vrijednosti od 1.500.000,00 KM za period od 30. septembra 2004. godine do 30. septembra 2006. godine. Dalje je utvrđeno da su apelant i prvotuženi 1. novembra 2004. godine zaključili aneks predmetnog predugovora kojim su se usaglasili da drugotuženi preuzima poslove dogovorene u predugovoru koji se odnose na ispunjenje nenovčanog dijela obaveze kupca.
7. Istaknuto je da su nakon toga apelant i prvotuženi 20. oktobra 2005. godine zaključili ugovor o kupoprodaji hale za montažu mašina, kojim je apelant kao prodavač potvrdio da je od prvotuženog kao kupca primio novčani dio prodajne cijene od 680.000,00 KM, a da će se ostale obaveze kupca koje se sastoje u nenovčanom davanju realizovati u skladu sa zaključenim predugovorom. Navedeno je da su apelant i drugotuženi zaključili više protokola, i to 6. septembra 2006. godine, 15. maja 2007. godine, 15. oktobra 2008. godine i 28. januara 2009. godine kojima su regulisali međusobna prava i obaveze stranaka, koja se odnose na izvršenje nenovčanog dijela obaveza kupca iz predmetnog ugovora o kupoprodaji od 20. oktobra 2005. godine. Istaknuto je da je protokolom od 6. septembra 2006. godine određen krajnji rok za ispunjenje obaveze drugotuženog u pogledu prijema preostalih apelantovih radnika tako da je određen rok do 30. aprila 2007. godine, a za obavezu narudžbe mašina i usluga od tužioca utvrđen je rok do 21. oktobra 2007. godine.
8. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je drugotuženi preuzeo dug prvotuženog iz spornog ugovora zaključenog sa apelantom, saglasno odredbi člana 446 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kako u odnosu na zapošljavanje apelantovih radnika tako i u odnosu na naručivanje mašina i usluga od apelanta, da je drugotuženi primio u radni odnos 24 apelantova radnika, a nije primio njegovih 46 radnika, te da mu se ne može staviti na teret neispunjenje ugovora u pogledu zapošljavanja preostalih apelantovih radnika jer je u toku postupka dokazao da do realizacije ovog dijela ugovora nije došlo njegovom krivicom. Iz navedenih razloga prvostepeni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog neispunjenja obaveze zapošljavanja apelantovih radnika u odnosu na oba tužena. U odnosu na ispunjenje nenovčane obaveze prvotuženog iz spornog ugovora, prvostepeni sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj parnici, te da kao osnivač drugotuženog ne može odgovarati za obaveze koje je preuzeo drugotuženi kao pravno lice, pa je pozivom na odredbu člana 54 Zakona o preduzećima u cjelini odbio tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog. Za ugovorenu nenovčanu obavezu koja se odnosi na narudžbe mašina i usluga prvostepeni sud je zaključio da drugotuženi do ugovorenog roka 21. oktobra 2007. godine nije u cijelosti realizovao ovaj dio ugovorne obaveze, te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je ukupan iznos nerealizovane obaveze po navedenom osnovu iznos od 479.983,99 KM, ali da to nije iznos stvarne štete, jer šteta može biti samo dobit – marža u visini od 15% djelatnosti koju je obavljao apelant, a to je iznos od 71.997,50 KM, koji je i dosudio apelantu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. oktobra 2007. godine do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu je odbio uz obrazloženje da on ne predstavlja iznos stvarne štete.
9. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i drugotuženi, kao i apelantovi bivši radnici J. Ž., M. G., S. V., R. M., Ž. V. i O. J. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 086518 12 Pž od 24. aprila 2013. godine odbio žalbe apelanta i drugotuženog i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu, te zahtjev drugotuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu. Žalbe apelantovih bivših radnika su odbačene.
10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.
11. Protiv drugostepene presude reviziju su podnijeli apelant i tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 096518 13 Rev od 31. decembra 2015. godine odbio revizije apelanta i drugotuženog, dok je revizija prvotuženog odbačena.
12. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 262 stav 2 i 446 st. 1 i 2 ZOO-a. U vezi s tim je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je prvotuženi osnivač drugotuženog koji je registrovan 8. jula 2004. godine, te da je prema izjavi njegovog direktora G. I. ovo preduzeće osnovano od fabrike motora Maribor u proizvodnoj hali koju je njegov osnivač kupio od apelanta predmetnim ugovorom od 20. oktobra 2005. godine (predugovor je zaključen 24. septembra 2004. godine), tako da je planirano i preuzimanje radnika od apelanta. Navedeno prema mišljenju Vrhovnog suda proizlazi i iz izjave prvotuženog saslušanog kao parnične stranke koji je pored toga izjavio da je drugotuženi preuzeo obaveze iz predmetnog ugovora koji je on zaključio sa apelantom, što je poznato i direktoru G. I.
13. Istaknuto je da iz navedenog proizlazi da je između tuženih postignuta usmena saglasnost da drugotuženi ispuni apelantu nenovčane obaveze prvotuženog iz predmetnog ugovora od 20. oktobra 2005. godine. Ukazano je da se apelant sa ovim i pismeno saglasio potpisivanjem aneksa predugovora 1. novembra 2004. godine sa dužnikom (prvotuženim) u kojem je to regulisano odredbom člana 1 aneksa.
14. Ukazano je da je u konkretnom slučaju apelant kao povjerilac pristao da drugotuženi preuzme dug prvotuženog da ispuni nenovčani dio obaveze koja se sastoji od prijema u stalni radni odnos 70 radnika prvenstveno apelanta kao prodavca u roku od 18 mjeseci po pokretanju proizvodnje, kao i da od apelanta naruči njegove alatne mašine, dijelove za motore i usluge u ukupnoj vrijednosti od 1.500.000,00 KM za period od 30. septembra 2004. godine do 30. septembra 2006. godine. Takođe, apelant je sa drugotuženim kao trećim licem potpisao više protokola kojim se drugotuženi obavezao da će izvršiti nenovčane obaveze iz predmetnog ugovora zaključenog sa prvotuženim. Iz navedenog proizlazi da je uz saglasnost apelanta kao povjerioca izvršenje nenovčanih obaveza iz predmetnog ugovora zaključenog sa prvotuženim prešlo na drugotuženog tako da su prestala apelantova nenovčana potraživanja iz ugovora od 20. oktobra 2005. godine prema dužniku (prvotuženom).
15. Kod takvog stanja stvari, suprotno apelantovim revizionim navodima, redovni sudovi su, kako je navedeno u obrazloženju presude, pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, te suprotno revizionim tvrdnjama drugotuženog pravilno zaključili da je on pasivno legitimisan u predmetnoj parnici. Istaknuto je da iz predmetnog ugovora proizlazi da se kupac, osim novčane obaveze od 680.000,00 KM, obavezao da će primiti u stalni radni odnos 70 radnika prvenstveno od apelanta kao prodavca u roku od 18 mjeseci po pokretanju proizvodnje, tako da iznos od 20.000,00 KM čini dio cijene za otvaranje jednog radnog mjesta (ukupno po tom osnovu 920.000,00 KM), te se obavezao da će od apelanta naručiti mašine, dijelove za motore i usluge u ukupnoj vrijednosti od 1.500.000,00 KM u periodu od 30. septembra 2004. godine do 30. septembra 2006. godine. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan stav drugostepenog suda da predmetni ugovor o kupoprodaji hale, osim elemenata ugovora o prodaji iz odredbe člana 454 ZOO-a, sadrži i elemente ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Ukazano je da nije sporno da je drugotuženi po osnovu ispunjenja te ugovorne obaveze od apelanta preuzeo 24 radnika i da nije preuzeo preostalih 46 radnika. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je za ugovoreni prelazak apelantovih radnika kod drugotuženog bila neophodna apelantova saglasnost, zahtjev drugotuženog, ali i saglasnost radnika koji bi trebao da pređe kod novog poslodavca. Kod takvog stanja stvari, suprotno apelantovoj revizionoj tvrdnji, prema mišljenju revizionog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da iz izvedenih dokaza proizlazi da je drugotuženi preduzimao sve potrebne radnje (dopisi drugotuženog upućeni apelantu da izvrši prekvalifikaciju određenog broja radnika i da raspiše interne oglase za prijem radnika kod drugotuženog), da ispuni ovu obavezu, te da zato po tom osnovu ne snosi odgovornost za naknadu štete apelantu u zahtijevanom iznosu od 920.000,00 KM.
16. Dalje je navedeno da je u zaključenom protokolu od 15. oktobra 2008. godine navedeno da je kod drugotuženog ukupno zaposleno 24 apelantovih radnika, da je drugotuženi u periodu od 2005. do 2008. godine tražio oko 100 radnika, da je posljednjim dopisom drugotuženi tražio još 30 radnika za prekvalifikaciju, te da za zapošljavanje apelantovih radnika on više nema ugovornu obavezu, ali se obavezuje da će svaki naredni prijem radnika prvenstveno prijaviti apelantu. Pomenuti protokol je, između ostalih, potpisao i Ž. K. koji je saslušan kao svjedok izjavio da je tada bio apelantov direktor, pa je neosnovan apelantov revizioni prigovor kojim osporava pravnu valjanost tog protokola tvrdnjom da ga je u njegovo ime potpisalo neovlašćeno lice.
17. Ukazano je da se prvotuženi pomenutim ugovorom obavezao da će od apelanta naručiti mašine, dijelove za motore i usluge u ukupnoj vrijednosti od 1.500.000,00 KM u periodu od 30. septembra 2004. godine do 30. septembra 2006. godine, te da je navedenu obavezu prema navedenom preuzeo drugotuženi. Prema nalazu vještaka ekonomske struke Ž. V., kojem stranke nisu prigovorile, ukupan iznos nerealizovane obaveze po navedenom osnovu iznosi 479.983,99 KM, ali to nije iznos stvarne štete jer za apelanta šteta može biti samo dobit – marža u visini od 15% od djelatnosti koju je obavljao apelant, a to je prema nalazu ovoga vještaka iznos od 71.997,50 KM. Kod takvog stanja stvari, suprotno revizionim tvrdnjama apelanta i drugotuženog, pravilno je drugotuženi obavezan da apelantu nadoknadi štetu po tom osnovu u iznosu od 71.997,50 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za odgovornost oba tužena za naknadu štete nastalu djelimičnim neizvršenjem ugovorom preuzetih obaveza u pogledu zapošljavanja 46 radnika, što prema ugovorenoj cijeni svakog radnog mjesta od 20.000,00 KM odgovara protivvrijednosti od 920.000,00 KM i narudžbe mašina i usluga u vrijednosti od 596.143,31 KM koju štetu je apelant kao prodavac poslovne hale za montažu mašina pretrpio uslijed neizvršenja ugovora prvotuženog kao kupca i drugotuženog kao njegovog sudužnika. Dalje navodi da kada je u pitanju ugovorna odgovornost prvotuženog za naknadu štete odnosno njegova pasivna legitimacija u predmetnom sporu, pogrešno je pozivanje redovnih sudova na odredbu člana 446 stav 1 ZOO-a jer između prvotuženog kao glavnog dužnika i drugotuženog kao navodnog preuzimaoca nije zaključen ugovor o preuzimanju duga koji inače podrazumijeva postojanje određene novčane obaveze niti postoji pristanak apelanta kao povjerioca na takav „ugovor“, već se radi o klasičnom pristupanju dugu u smislu odredbe člana 451 ZOO-a što nesporno proizlazi iz protokola od 6. septembra 2006. godine zaključenog između apelanta kao povjerioca i drugotuženog kao trećeg lica koji je stupio u obavezu pored prvotuženog kao glavnog dužnika. Takođe, prema apelantovom mišljenju, pogrešan je zaključak redovnih sudova da apelant nije dokazao da je nudio svoje radnike radi zapošljavanja, iako to nije bila njegova obaveza. Takođe, smatra da protokol od 15. oktobra 2008. godine ne može predstavljati dokaz u predmetnom postupku jer se radi o jednostranom aktu drugotuženog koji nije potpisan i ovjeren od ovlašćenog organa apelanta kao povjerioca.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su naveli da su razlozi za donošenje osporenih odluka navedeni u njihovom obrazloženju, te da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih ustavnih prava na koja je ukazao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 262. st. 1. i 2.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.
(2) O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
Član 448.
(1) Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.
(2) Ali, ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a povjerilac to nije znao niti je morao znati, pređašnji dužnik ne oslobađa se obaveze, a ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pristupanju dugu.
(3) Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.
21. U Zakonu o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantna odredba glasi:
Član 54.
Osnivači, članovi i akcionari, članovi uprave i odbora izvršnih direktora odgovaraju za obaveze preduzeća cjelokupnom svojom imovinom:
1) ako su preduzeće zloupotrijebili da bi postigli cilj koji je za njih zabranjen;
2) ako su preduzeće zloupotrijebili da bi oštetili svoje povjerioce;
3) ako su, suprotno propisima, postupali sa imovinom preduzeća kao da je u pitanju njihova imovina;
4) ako su smanjili imovinu preduzeća u svoju korist ili u korist drugog lica, a znali su ili su morali znati da preduzeće neće biti u stanju da izmiri svoje obaveze prema trećim licima.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 086518 13 Rev od 31. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade štete zbog neispunjenja kupoprodajnog ugovora, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o veoma kompleksnom privrednom sporu u kojem je prvostepeni sud sproveo veoma obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za razrješenje predmetnog pravnog spora. Na osnovu tako utvrđenih relevantnih činjenica i uz primjenu relevantnih zakonskih propisa djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog u vezi s narudžbom mašina i usluga u iznosu od 71.997,50 KM, dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Naime, u predmetnom postupku je nesporno utvrđeno da se predmetni kupoprodajni ugovor od 20. oktobra 2005. godine, zaključen između apelanta kao prodavca i prvotuženog kao kupca, sastojao od novčanih i nenovčanih obaveza. U vezi s tim je utvrđeno da je prvotuženi prema apelantu nesporno ispunio predmetni ugovor u dijelu novčane obaveze koja se sastojala u isplati prodajne cijene za kupovinu hale za montažu mašina u iznosu od 680.000,00 KM, dok je nenovčane obaveze prema apelantu uz saglasnost apelanta kao povjerioca i prvotuženog kao dužnika preuzeo drugotuženi u smislu odredbe čl. 446 i 448 ZOO-a. U smislu navedenog apelant je sa drugotuženim zaključio nekoliko protokola kojima su regulisana njihova međusobna prava i obaveze. U vezi s tim, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali veoma jasne i argumentovane razloge u kojima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Prema tome, u predmetnom postupku redovni sudovi su u osporenim odlukama nesporno utvrdili da je drugotuženi pasivno legitimisan za ispunjenje nenovčanih obaveza prema apelantu, a ne prvotuženi. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da se ispunjenje nenovčanih obaveza sastojalo u zapošljavanju apelantovih radnika (70 radnika) i narudžbi mašina i usluga u vrijednosti od 1.500.000,00 KM u relevantnom periodu. Međutim, u predmetnom postupku je utvrđeno da je s ciljem izvršenja obaveza u pogledu zapošljavanja apelantovih radnika drugotuženi zaposlio 24 radnika, te da nije zaposlio dodatnih 46 radnika. Pri tome je u osporenim odlukama nesporno utvrđeno da je drugotuženi s ciljem zapošljavanja apelantovih radnika preduzimao niz radnji prema apelantu, ali da zapošljavanje apelantovih radnika kod drugotuženog nije zavisilo samo od drugotuženog, već i od niza drugih okolnosti (apelantovih radnji i apelantovih radnika) o čemu su redovni sudovi dali jasno obrazloženje u osporenim odlukama. Stoga su redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da u ovom dijelu drugotuženi nije odgovoran za nezapošljavanje dodatnih 46 apelantovih radnika, zbog čega je u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na narudžbu alatnih mašina i usluga, redovni sudovi su utvrdili da je u ovom dijelu apelant pretrpio štetu u iznosu od 71.997,50 KM, kako je to utvrdio vještak ekonomske struke čijem nalazu parnične stranke nisu prigovorile, a čiji nalaz su redovni sudovi prihvatili kao stručan i objektivan, o čemu su u osporenim odlukama dali veoma jasna obrazloženja u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali i jasna obrazloženja o pravnoj valjanosti protokola od 15. oktobra 2008. godine, u kojima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost.
33. Stoga, imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su osporenim presudama dali veoma jasna i argumentovana obrazloženja za svoje zaključke o apelantovom tužbenom zahtjevu. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne pravne propise u čijoj primjeni Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao mogućnost da iznosi svoje argumente s ciljem dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, kao i da je koristio raspoložive pravne lijekove. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
b) Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje.
37. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević