Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2548/16 (R. B.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Neovlašteno lice
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2548/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine u predmetu broj AP-2548/16, rješavajući apelaciju Ratka Blatešića i Anike Blatešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratko Blatešić u ime Anike Blatešić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050790 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Blatešića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050790 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Blatešić (u daljnjem tekstu: apelant) je u svoje ime i u ime Anike Blatešić (u daljnjem tekstu: A.B.), podnio 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050790 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine.
2. Kako uz apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje A.B. u postupku pred Ustavnim sudom, a kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, od apelanta je dopisom od 26. aprila 2018. godine zatraženo da je dostavi u roku od osam dana od dana prijema tog dopisa. S obzirom na to da se predmetno pismeno poslano na adresu apelanta koju je apelant naveo u apelaciji, vratilo s naznakom da je apelant „odselio“, dostava tog pismena izvršena je 18. maja 2018. godine, i to protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu s članom 75. Pravila Ustavnog suda. Apelant nije dostavio punomoć za zastupanje A.B. u postupku pred Ustavnim sudom.
3. Postupajući povodom tužbe koju je Dmitar Lukajić (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio protiv apelanta te A.B. i „Kompanije Subašić“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi utvrđenja, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 050790 14 P2 od 29. maja 2015. godine kojom je utvrđeno da su ništave odredbe čl. 4, 5. i 6. Aneksa broj 1 na ugovor o ortakluku od 1. avgusta 2002. godine, koji Aneks je zaključen 9. novembra 2004.godine između apelanta i A.B. s jedne strane i trećetuženog s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda 15. novembra 2004.godine pod brojem OV 17564/2004 (u daljnjem tekstu: Aneks).
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je iz provedenih dokaza Osnovni sud, između ostalog, utvrdio da je 1. avgusta 2002. godine u Banjaluci, između apelanta i A.B. s jedne strane i trećetuženog s druge strane, zaključen ugovor o ortakluku, predmet kojeg je bila zajednička izgradnja poslovno stambene zgrade na preciziranoj lokaciji u Banjaluci, te da su iste ugovorne strane 9. novembra 2004. godine zaključile Aneks na taj ugovor u kojem su ugovorile ukupne efekte od izgrađene i prodate stambeno poslovne zgrade koju je izgradio trećetuženi svojim sredstvima, a na zemljištu apelanta i A.B, te koliko kojem ortaku pripada od procenata zarade i kojim je određeno da je apelant preuzeo u zgradi stan i dvije garaže (što znači da je u posjedu), te da (čl. IV, V i VI) „preuzima i predmetni poslovni prostor [koji je bio rezervisan za tužitelja] i po potpisivanju ugovora ulazi u posjed (što znači da po odredbama ugovora da do tada nije bio u posjedu)“, a da će trećetuženi izvršiti konačno uređenje tog poslovnog prostora i da će to biti uračunato u kupoprodajnu cijenu. Takođe, proizilazi da je u međuvremenu odnosno 16. juna 2004. godine između trećetuženog kao prodavca i tužioca kao kupca zaključen ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, a za koji je pravosnažnom presudom Osnovnog suda precizirani broj i datum utvrđeno da je pravno valjan, te da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i da se u knjizi položenih ugovora upisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, nakon čega ga je prodao trećem licu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da da bi jedan obligacioni ugovor, u konkretnom slučaju Aneks (odredbe čl. IV, V i VI) proizvodio pravno dejstvo, potrebno je da je predmet obaveze moguć, jer je u protivnom ugovor ništav. Konstatujući da predmet obaveze u Aneksu nije moguć jer je tužitelj po valjanom pravnom osnovu kupio predmetni poslovni prostor, koja okolnost je postojala u vrijeme sklapanja Aneksa, a u međuvremenu je nastupila objektivna nemogućnost predmeta obaveze, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, pozivajući se na odredbe čl. 103, 105. 46 stav 2. i člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Odlučujući o žalbi koju su apelant i A.B. podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 050790 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine kojom je djelimično uvažio žalbu apelanta i A.B. i preinačio prvostepenu presudu u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je utvrđena ništavost odredbe člana V i VI Aneksa broj 1 na ugovor o ortakluku od 1. avgusta 2002.godine, tako što je utvrdio da su odredbe člana V i VI Aneksa na ugovor o ortakluku od 1. avgusta 2002. godine, ništave samo u dijelu koji se odnosi na precizirani poslovni prostor, dok je odbio zahtjev tužioca u ostalom dijelu koji se odnosi na član V i VI Aneksa, te potvrdio osporenu presudu u preostalom osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je utvrđena ništavost odredbe člana IV Aneksa broj 1 na ugovor o ortakluku od 1. avgusta 2002.godine.
6. U obrazloženju presude je ukazano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na ništavost može pozivati svako zainteresovano lice, u smislu odredbe člana 109. stav 1. ZOO, a da na strani tužioca postoji pravni interes da se utvrdi ništavost označenih odredbi Aneksa (koji je zaključen i ovjeren u novembra 2004. godine) na ugovor ortakluku od 1. avgusta 2002. godine, kojim odredbama je nezakonito raspolagano poslovnim prostorom kojeg je tužilac stekao po osnovu ranije zaključenog ugovora o prodaji sa trećentuženim (ugovor od 16. juna 2004. godine), a čija pravna valjanost je pravosnažno utvrđena. Stoga činjenica da se radi o ugovornom odnosu u kojem tužilac nije stranka, na šta žalba ukazuje u svojim razlozima, ne utiče na pravilnost i zakonitost osporene odluke. Dalje, Okružni sud je konstatovao da su neosnovani žalbeni navodi da su žalioci više puta predlagali da se sasluša kao svjedok Strahilo Subašić, vlasnik i direktor trećetuženog, ali da je to prvostepeni sud odbijao, obzirom da tako nešto ne proizlazi iz zapisnika sa pripremnog ročišta, pa kako ovaj svjedok nije predložen, sud ga nije ni pozvao na ročište za glavnu raspravu. Takođe, konstatovao je da preostali navodi žalbe koji ukazuju na pogrešnu ocjenu pojedinih izvedenih dokaza tokom postupka od strane prvostepenog suda, na štetu apelanta i A.B. (između ostalih, izvještaja vještaka) ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude u dijelu kojim je utvrđena ništavosti odredbe člana IV i ništavost odredbi člana V i VI Aneksa, ali samo u dijelu koji se odnosi na precizirani poslovni prostor iz člana IV Aneksa. Ovo jer je pravosnažnom presudom utvrđeno da je tužilac na zakonit i pravno valjan način (ugovorom o prodaji od 16. juna 2004. godine) stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, pa su sva kasnija raspolaganja trećetuženog u vezi sa ovim poslovnim prostorom, pa i ona koja su obuhvaćena članom IV, te dijelom člana V i VI Aneksa broj 1, zaključenog 9. novembra 2004. godine, u odnosu na taj poslovni prostor, pravno ništava u smislu odredbe člana 103. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Međutim, Okružni sud je zaključio da je žalbom osnovano ukazano da je osporena presuda nepravilna i nezakonita u dijelu kojim je utvrđena ništavost člana V i VI Aneksa broj 1 u dijelu koji se odnosi na stambeni i garažni prostor, dakle, mimo poslovnog prostora, obzirom da tužilac nije ni postao vlasnik stambenog i garažnog prostora i stoga nema osnova da zahtjeva ništavost člana V i VI Aneksa, osim u dijelu koji se odnosi na poslovni prostor, slijedom čega je zahtjev tužioca u ovom dijelu valjalo odbiti, kao neosnovan.
7. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, tvrdi da redovni sudovi nisu saslušali svjedoka Strahila Subašića i da smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen jer tužilac osporava Aneks u čijem sklapanju nije učestvovao.
a)Dopustivost u odnosu na A.B.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na A.B., Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav 3. tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
9. Ustavni sud zapaža da apelant, iako mu je Ustavni sud to zatražio, u ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje A.B. u postupku pred Ustavnim sudom. Shodno tome, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda zaključio da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice pa je u odnosu na ovo lice odlučio kao u izreci ove odluke. b)Dopustivost u odnosu na apelanta
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava na koje apelant pozvao u apelaciji zapravo svodi se na tvrdnje o pogrešnoj ocijeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
14. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantu u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je istakao u postupku pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi odgovorili u obrazloženjima osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi dali detaljne jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je ocjena dokaza, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanta. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelanta vezano za osporene odluke nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa tvrdnjama apelanta o povredi prava život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se garancije tih prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom. Stoga budući da apelant nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazivali da je povreda navedenih prava uopće moguća u predmetnom parničnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje ništavosti odredbi ugovora odnosno aneksa ugovora, Ustavni sud i ove navode apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnijelo neovlašteno lice odnosno očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević