Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2071/16 (I. Đ.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2071/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2071/16, rješavajući apelaciju Ilije Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Đurića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 013830 15 Gž od 25. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 013830 13 P od 15.
maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 013830 15 Gž od 25. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 013830 13 P od 15. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ahmeta Musića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 9. aprila 2018. godine, a Osnovni sud 17. aprila 2018. godine. Tužilac nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 013830 13 P od 15. maja 2015. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i obavezan je apelant da mu isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. februara 2007. godine do konačne isplate i iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Presudom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev da mu apelant isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. maja 2007. godine do konačne isplate i iznos od 4.685,10 KM na ime troškova uređenja prodatih nepokretnosti sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. februara 2007. godine pa do konačne isplate. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je sa tuženim 16. februara 2007. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nepokretnosti preciziranih u presudi koje su bile u apelantovom vlasništvu sa 1/1 dijela a za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 16.000,00 KM. Tužilac je naveo i da je odmah po potpisivanju predugovora apelantu kao prodavcu isplatio iznos od 3.000,00 KM na ime dijela kupoprodajne cijene i kapare, te da je 2. maja 2007. godine isplatio i iznos od 3.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene i da je nakon zaključenja predugovora tužilac uz apelantovu saglasnost ušao u posjed kupljene nepokretnosti. Navedeno je i da je u tački 5 predugovora apelant garantovao da prodata nepokretnost nema pravnih nedostataka, ali da se nakon toga ispostavilo da je u vrijeme zaključenja predugovora apelant bio samo suvlasnik sa 1/2 dijela a ne i vlasnik sa dijelom 1/1. Dalje je tužilac naveo u tužbi da je apelant odbio njegov zahtjev za otklanjanje pravnih nedostataka, te je odbio i da u utvrđenom roku do 15. februara 2009. godine primi preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 10.000,00 KM, zbog čega je tužilac taj iznos 19. januara 2012. godine položio u depozit Osnovnog suda kao preostali iznos kupoprodajne cijene sve s ciljem održavanja predugovora na snazi. Naveo je i da je po ulasku u posjed kupljene nepokretnosti uredio zemljište angažovanjem preduzeća „Aco Trade“ za koje uređenje je platio iznos od 4.685,10 KM.
6. Prema navodima iz tužbe, apelant je nepokretnosti koje su bile predmet ugovora prodao Boromiru Petrušiću za iznos od 15.000,00 KM zaključenjem ugovora o kupoprodaji kod notara 25. januara 2011. godine pod brojem OPU 54/11. U parničnom postupku koji je vođen kod ovog suda radi poništenja navedenog ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanta kao prodavca i Boromira Petrušića kao kupca tužiočeva tužba odbijena je kao neosnovana. Zbog svega navedenog tužilac je u tužbi naveo da mu je apelant nanio štetu te da se neosnovano obogatio za iznos od 10.685,00 KM i da zbog toga traži da sud donese presudu kojom se obavezuje apelant da mu naknadi iznose precizirane u dispozitivu presude.
7. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da je uvidom u spis ovog suda broj 73 0 P 008886 11 P u pravnoj stvari tužioca protiv tuženih apelanta i Boromira Petrušića utvrđeno da je pravosnažnom presudom odbijen tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje da je na ime kupoprodajne cijene po predugovoru zaključenom 16. februara 2007. godine isplatio apelantu iznos od 3.000,00 KM i 2. maja 2007. godine iznos od 3.000,00 KM, odnosno ukupno iznos od 6.000,00 KM, te za poništenje predmetnog ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanta i Boromira Petrušića 25. januara 2011. godine pod brojem OPU 54/2011 i utvrđivanje da tužilac ima pravo suvlasničkog dijela od 1/2 na nepokretnostima koje su bile predmet predugovora, što je apelant bio dužan priznati i sa tužiocem zaključiti ugovor o prodaji svog suvlasničkog dijela, a u protivnom će presuda biti osnov za tužiočevu tužbu. Osnovni sud je naveo da iz sadržine presude donesene u predmetu vođenom pred ovim sudom pod brojem 73 0 P 008886 11 Gž proizlazi da postavljeni tužbeni zahtjev nije bio predmet odlučivanja u pomenutom parničnom postupku jer ne postoji identitet činjeničnog i pravnog osnova kao ni postavljenog tužbenog zahtjeva u ove dvije parnice. Nadalje je navedeno da iz spornog predugovora o kupoprodaji nepokretnosti zaključenog između apelanta kao prodavca i tužioca kao kupca proizlazi da su se stranke obavezale da će najkasnije do 15. februara 2009. godine, kada se isplata u cijelosti izvrši, zaključiti kupoprodajni ugovor kojim prodavac kupcu prodaje predmetne nepokretnosti na ime prodavca kao vlasnika sa 1/1 dijela posjeda i sa takvim pravom vlasništva. Tačkom 2 ugovora ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 16.000,00 KM, a kupac/tužilac je obavezan da odmah isplati iznos od 3.000,00 KM, i to kao dio kupoprodajne cijene i kaparu, dok će preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 3.000,00 KM prodavcu isplatiti do 15. aprila 2007. godine koji takođe predstavlja i kaparu, a preostali iznos od 10.000,00 KM najkasnije do 15. februara 2009. godine, kada će sačiniti formalni ugovor o kupoprodaji, te da ukoliko kupac/tužilac do ugovorenog roka ne isplati preostali dio kupoprodajne cijene prodavac/apelant je ovlašćen zadržati primljenu kaparu, te se oslobađa zaključenja formalnog ugovora sa kupcem/tužiocem, a ako do ugovorenog roka prodavac/apelant odustane od ugovora obavezan je platiti duplu kaparu. Navedeno je i da je tačkom 3 ugovora predviđeno da će kupac/tužilac u posjed nepokretnosti ući po zaključenju kupoprodajnog ugovora i isplate kupoprodajne cijene. Tačkom 5 ugovora prodavac/apelant je garantovao da nepokretnost nema pravnih mana ni tereta.
8. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je, ocjenjujući sadržinu zaključenog predugovora kao i iskaz tuženog i svjedoka Danice Matanović, utvrdio da je ugovoreni iznos od 3.000,00 KM koji je prema priznanju tuženog plaćen po zaključenju ugovora predstavljao kaparu. Isto se odnosilo i na drugi iznos od 3.000,00 KM koji je trebao biti plaćen do 15. aprila 2007. godine. Naime, kako je obrazloženo, iz člana 2 zaključenog predugovora jasno proizlazi da se oba iznosa od 3.000,00 KM odnose na kupoprodajnu cijenu i kaparu, a takođe je i u parničnom postupku vođenom pred ovim sudom pod brojem 73 0 P 008886 IIP sud zauzeo isto shvatanje, slijedom čega je i odbijen tužiočev zahtjev za utvrđenje da su pomenuti iznosi isključivo dio kupoprodajne cijene. Kako je obrazložio Osnovni sud, članom 79 ZOO-a predviđeno je da je kapara izvjestan iznos novca koji jedna strana daje u trenutku zaključenja ugovora kao znak da je ugovor zaključen. U slučaju ispunjenja ugovora kapara se vraća ili uračunava u ispunjenje obaveze. Ukoliko drugačije nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem udvojene kapare. Članom 80 stav 2 istog zakona propisano je da je u slučaju kada je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može po svom izboru tražiti izvršenje ugovora ako je to još moguće ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili tražiti vraćanje udvojene kapare.
9. Prema obrazloženju, u konkretnom slučaju taj sud je utvrdio da je za neizvršenje predugovora odgovoran isključivo apelant koji je, kako i sam navodi, na ime kapare primio ukupan iznos od 3.500,00 KM. Navedeno je i da iz zaključenog predugovora jasno proizlazi da ugovor zaključuje apelant kao prodavac i vlasnik predmetne nepokretnosti sa dijelom 1/1, te da je prilikom zaključenja predmetnog predugovora apelant predočio i posjedovni list broj 1158 KO Vrbanjci od 1. februara 2000. godine u kojem je apelant posjednik sa dijelom 1/1. Iz pročitanog prepisa posjedovnog lista broj 1102 KO Vrbanjci od 2. februara 2007. godine, kako je obrazložio Osnovni sud, utvrđeno je da je apelant na nepokretnostima koje su bile predmet predugovora suposjednik sa 1/2 dijela iz čega, kako je naveo taj sud, jasno proizlazi da je apelant u vrijeme zaključenja predugovora predočavanjem starog posjedovnog lista iz 2000. godine predugovor zaključio kao vlasnik sa 1/1 dijela nepokretnosti, iako je nepokretnost bila suvlasništvo sa ½ dijela. Kod ovakvog stanja stvari nije bilo ni moguće zaključiti kupoprodajni ugovor onako kako je to ugovoreno predugovorom, jer prodavac/apelant nije bio vlasnik već samo suvlasnik predmetne nepokretnosti, slijedom čega je i tužilac ovlašćen da potražuje novčani iznos koji je dao kao kaparu na ime zaključenja predmetnog predugovora. Tužilac je u ovom postupku, kako je obrazloženo, bio dužan dokazati koji iznos je dao na ime kapare, te da iz sprovedenih dokaza, a naročito iz potvrde o isplati sačinjene 2. maja 2007. godine, kao i apelantovog iskaza, pouzdano proizlazi da je apelant primio iznos od 3.500,00 KM. Dakle, kako tužilac nije dokazao da je apelantu isplatio iznos od ukupno 6.000,00 KM koliko potražuje po ovom osnovu, to je njegov tužbeni zahtjev za vraćanje novčanog iznosa isplaćenog po osnovu predugovora, preko iznosa od 3.500,00 KM, odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 73 0 P 013830 15 Gž od 25. februara 2016. godine žalbe odbio i potvrdio osporenu prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i zahtjev apelanta i tužioca za naknadu troškova žalbi i odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da se prema odredbi člana 79 ZOO-a kapara daje u trenutku zaključenja ugovora kao znak da je ugovor nastao i kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja tog ugovora. Ako ugovor o kupoprodaji nije zaključen (kao što je ovdje slučaj), onda nema ni kapare, jer ugovorena kapara ima akcesorni karakter i ona uvijek zavisi od glavnog ugovora. Stoga bi, prema ocjeni ovog suda, iznos koji je dao tužilac apelantu po osnovu zaključenog predugovora trebao predstavljati dio kupoprodajne cijene po osnovu ugovora o kupoprodaji koji je trebao biti zaključen, a ne kaparu. Međutim, neosnovani su tužiočevi žalbeni prigovori da je dokazao da je isplatio tuženom dio kupoprodajne cijene u iznosu od 6.000,00 KM, a što, kako u žalbi navodi, proizlazi iz zaključenog predugovora i potvrde o isplati. U tački 2 zaključenog predugovora je navedeno da se kupac/tužilac obavezuje odmah isplatiti iznos od 3.000,00 KM kao dio kupoprodajne cijene i kapare, što znači da nije navedeno da kupac/tužilac isplaćuje prodavcu odmah dio kupoprodajne cijene u iznosu od 3.000,00 KM, što bi se moglo tumačiti da je prema zaključenom predugovoru tužilac kao kupac isplatio tuženom kao prodavcu iznos od 3.000,00 KM u vrijeme zaključenja predugovora, kao kaparu. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da tužilac (na kome je teret dokazivanja) izvedenim dokazima, u smislu čl. 7 i 123 ZPP, nije dokazao da je isplatio tuženom iznos od 6.000,00 KM, već je prihvatio apelantovo priznanje da mu je tužilac isplatio iznos od 3.500,00 KM, a kako do zaključenja ugovora o kupoprodaji nije došlo, osnov za isplatu se nije ostvario, slijedom čega je apelant dužan da primljeni iznos vrati tužiocu, shodno odredbi člana 210 stav 2 ZOO-a.
11. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani tužiočevi žalbeni prigovori da je kao savjestan držalac predmetnih nepokretnosti njihovu vrijednost uvećao za iznos od 4.685,10 KM, koliko je platio za troškove uređenja kupljenih nepokretnosti preduzeću „Aco Trade“ d.o.o. Kotor Varoš. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Okružni sud, zaključenim predugovorom u tački 3 navedeno da se apelant kao prodavac saglasio da tužilac kao kupac može po zaključenju formalnog kupoprodajnog ugovora i po isplati ugovorene kupoprodajne cijene ući u posjed predmetnih nepokretnosti koje je dužan vratiti prodavcu/apelantu u posjed u slučaju da ne dođe do zaključenja formalnog ugovora iz bilo kog razloga, zbog čega je, prema ocjeni ovog suda, tužilac prihvatio rizik ulaganja u predmetne nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su redovni sudovi odlučivali o tužiočevom tužbenom zahtjevu iako se radi o već presuđenoj stvari jer je Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 00886 11 Gž od 8. juna 2012. godine jasno utvrđeno da tužilac nema pravo na povraćaj kapare. Takođe navodi da redovni sudovi nisu ocijenili sve njegove navode, zbog čega smatra da ni obrazloženja osporenih presuda nisu zakonita.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je ponovio sadržinu osporenih presuda te naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koje se apelant poziva i da je postupak sproveden i presuda donesena uz poštovanje relevantnih zakonskih odredbi. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 79.
1) Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj strani izvjestan novac ili izvjesnu količinu zamjenjljivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara) ugovor se smatra zaključenim kada je kapara data, ako nije šta drugo ugovoreno.
2) U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obaveze.
3) Ako nije šta drugo ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem udvojene kapare.
Član 80.
1) Ako je za neizvršenje ugovora kriva strana koja je primila kaparu druga strana može, po svom izboru, tražiti izvršenje ugovora ako je to još uvijek moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.
2) Ako je za neizvršenje ugovora kriva strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru, tražiti izvršenje ugovora ako je to još uvijek moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili tražiti udvojenu kaparu.
3) U svakom slučaju, kada druga strana traži izvršenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zadocnjenja.
4) Sud može na zahtjev zainteresovane strane smanjiti pretjerano visoku kaparu.
Član 262. stav 2.
2) Kada dužnik ne ispuni obavezu zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je zbog toga pretrpio.
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 196.
Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 013830 15 Gž od 25. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.[...]
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovih prava i obaveza koji proizlaze iz neizvršenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, dakle na pitanje građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova koji su ga obavezali da tužiocu vrati iznos od 3.500,00 KM koje je primio na ime kapare, a o čemu je već ranije pravosnažno presuđeno. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. Apelant navodi da su u konkretnom predmetu redovni sudovi rješavali i donijeli presude iako je apelant tokom cijelog postupka upozoravao da je o predmetnoj stvari već riješeno u Presudi Okružnog suda broj 73 0 P 00886 11 Gž od 8. juna 2012. godine u kojoj je zauzet stav, kako apelant tvrdi, da tužilac nema pravo na povraćaj kapare, zbog čega smatra i da obrazloženja osporenih presuda nisu zakonita. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz sadržine osporenih presuda prezentovanih u prethodnim tačkama ove odluke, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da su se redovni sudovi izjasnili o navodima vezanim za pitanje presuđene stvari, te istakli da se u ova dva slučaja ne radi o identičnosti zahtjeva. Ovo stoga jer je u predmetu broj 73 0 P 00886 11, kako je i obrazloženo, tužilac tražio da sud obaveže apelanta da mu vrati potraživane iznose koje je dao na ime dijela kupoprodajne cijene, kao i da proglasi ništavim sporne ugovore pri čemu je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i u presudi istaknuto da tužilac nema pravo na povraćaj dijela kupoprodajne cijene jer je ugovorom plaćeni iznos definisan kao kapara. Nasuprot tome, u konkretnom slučaju tužilac traži povraćaj novčanog iznosa datog na ime kapare i naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Dakle, da bi se jedna pravna stvar smatrala presuđenom stvari potrebno je da je ranije donijeta pravnosnažna presuda kojom je odlučeno o istom tužbenom zahtjevu, između istih stranaka i da je tužbeni zahtjev bio zasnovan na istom životnom događaju iz prošlosti, tj. na identičnim činjenicama u oba slučaja. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, radi se o istim strankama u sporu, istom osnovu, ali su tužbeni zahtjevi različiti, zbog čega, kako su to i istakli redovni sudovi, nema identiteta u parnicama. Osim toga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže obrazloženja koja su argumentovana i jasna, da se pri tom redovni sudovi pozivaju na relevantne zakonske odredbe, da su ocijenili dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te da su osporene presude kao takve u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju ne radi o već presuđenoj stvari, s obzirom na to da ne postoji identitet tužbenog zahtjeva u konkretnom predmetu i u predmetu na koji se apelant pozvao.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević