Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2901/18 (O. M. i L. K.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2901/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2901/18, rješavajući apelaciju Olje Mrđen i Ljiljane Kiš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Olja Mrđen i Ljiljana Kiš protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217239 18 Gž od 17. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olja Mrđen i Ljiljana Kiš (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijele su 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217239 18 Gž od 17. aprila 2018. godine. Takođe, apelantice su zatražile od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će „zabraniti Republici Srpskoj da podnese prijedlog za naplatu dosuđenih troškova u iznosu od 320 KM“. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su one suvlasnice pokretnih stvari, bliže navedenih u izreci presude, sa po 1/2 dijela, te da je nemoguće i nedopušteno provesti rješenje prvostepenog suda broj 71 0 I 191434 14 I od 3. aprila 2015. godine (kojim je određeno izvršenje pljenidbom pokretnih stvari Z.O. za koje apelantice tvrde da su u njihovom suvlasništvu), kao i da im tužena Republika Srpska nadoknadi troškove postupka. Pored toga, navedenom odlukom apelantice su obavezane da tuženoj nadoknade troškove postupka u iznosu o 320,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelantice tužbu u ovom parničnom predmetu podnijele nakon što su zaključkom izvršnog suda, kao treća lica, upućene na pokretanje parničnog postupka radi dokazivanja da im pripada pravo suvlasništva na spornim pokretnim stvarima i da je izvršenje na tim stvarima nedopušteno. Okružni sud je, također, naveo da iz rješenja izvršnog suda broj 71 0 1 191434 14 I od 11. septembra 2015. godine proizlazi da su stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva suvlasništvo tužiteljica i da je izvršenje na tim stvarima proglašeno nedopuštenim, te je istim rješenjem stavljen van snage zaključak tog suda od 5. juna 2015. godine kojim su apelantice upućene da pokrenu parnicu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su apelantice, nakon donošenja navedenog rješenja od 11. septembra 2015. godine, koje je postalo pravosnažno 25. septembra 2015. godine, izgubile pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev neosnovan, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Nadalje, Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni navodi apelantica da nisu mogle povući tužbu nakon donošenja rješenja o proglašenja izvršenja nedopuštenim iz razloga što bi u tom slučaju morale platiti troškove, s obzirom da su takve tvrdnje u suprotnosti sa odredbom člana 390. stav 1. ZPP, kojim je propisano da „tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog“. Također, prema stavu Okružnog suda, odluka o troškovima postupka je donijeta pravilnom primjenom ZPP-a, iz razloga što su tuženoj nakon utvrđenih pripadajućih troškova postupka koji se odnose na zastupanje na dva održana ročišta uvećanih za troškove paušalne nagrade u ukupnom iznosu od 800,00 KM, koje troškove je sud prebio sa pripadajućim troškovima apelantica u ukupnom iznosu od 480,00 KM, dosuđeni troškovi parničnog postupka koji se odnose na pozitivnu razliku nakon izvršenog prebijanja u iznosu od 320,00 KM, što je u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. i 387. ZPP.-a. Pored toga, Okružni sud je zaključio da, s obzirom da apelantice nisu uspjele sa podnijetom žalbom odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu (koja taksa prema stanju prvostepenog spisa nije ni plaćena).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantice vide u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, ističući da u slučaju da su povukle tužbu prije donošenja zaključka od 11. septembra 2015. godine, morale bi tuženoj nadoknaditi parnične troškove, te da je, stoga, pogrešan zaključak sudova da su one izgubile pravni interes za dalje vođenje parnice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da su apelantice nakon pravomoćnosti rješenja kojim je stavljen van snage zaključak kojim su apelantice upućene da pokrenu parnicu, izgubile pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka. Ustavni sud u ovakvom zaključku Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud ima u vidu da apelantice uglavnom ponavljaju identične navode koje su isticale ranije u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Okružni sud razmotrio u svojoj odluci i jasno obrazložio zbog čega ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelantica za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević