Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2916/18 (H. S. i Z. I.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2916/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2916/18, rješavajući apelacije Hasana Selimovića i Zilke Ibriševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hasan Selimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 113146 16 Rev od 13. februara 2018.
godine i Zilko Ibrišević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 224259 15 Rev od 15. februar 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2916/18
1. Hasan Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu) broj 65 0 P 113146 16 Rev od 13. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija, dok je odbačena revizija tuženog (KJKP Gradski saobraćaj Sarajevo) izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kanotnalni sud) broj 65 0 P 113146 14 Gž od 30. decembra 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i tuženog i potvrđena je Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 113146 09 Rs od 3. aprila 2014. godine kojom je obavezan tuženi da apelantu isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad, te rad u dane državnih praznika, razlike za naknade za noćni rad, za ishranu u toku rada za određeni vremenski period, za korištenje godišnjeg odmora za 2008 i 2009 godinu. Osim toga, tuženi je obavezan da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, preko dosuđenih iznosa, odbijen. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plate za period od 1. decembra 2006. do 1. juna 2008. godine tužba se odbacuje. AP-2919/18
2. Zilko Ibrišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 224259 15 Rev od 15. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanta i tuženog (KJKP Gradski saobraćaj Sarajevo) izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 224259 13 Rsž od 3. marta 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom žalba tuženog je djelimično uvažena i Presuda Općinskog suda broj 65 0 Rs 224259 11 Rs od 18. marta 2013. godine djelimično preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plate sa naknadom za minuli rad, te razlike za naknade za noćni rad, rad u dane državnih praznika, razliku naknade za godišnji odmor za 2009 i 2010 godinu (apelantu su dosuđeni manji novčani iznosi detaljno navedeni u izreci presude). Takođe je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2008. godinu. Osim toga, tuženi je obavezan da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. decembra 2008. do 30. novembra 2011. godine u iznosu od 12.360,12 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2916/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U obrazloženjima osporenih konačnih odluka je navedeno, između ostalog, da su predmeti tužbenih zahtjeva u konkretnim slučajevima isplate razlike plata i naknada iz radnog odnosa između pripadajućih iznosa po Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU) i primljenih iznosa plata i naknada za određene vremenske periode (apelanti su kod tuženog raspoređeni na radno mjesto vozač motornih vozila). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 42. GKU-a propisano da se osnovna plata zaposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plata umnoži sa koeficijentom one grupe složenosti u koju je zaposlenik raspoređen u skladu sa tim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Vrhovni sud je naveo da se navedene grupe poslova, koje su propisane članom 43. GKU utvrđuju na način da se određeni poslovi raspoređuju u pojedine grupe od I do VIII. Vrhovni sud je naveo da je za sve poslove propisana i kvalifikacija, ali se koeficijentom vrednuje složenost poslova a ne stručna sprema, zbog čega u konkretnim slučajevima nema osnova za primjenu člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da prigovor apelanata izjavljen u revizijama da se osnovna plata utvrđuje prema stručnoj spremi a ne grupi složenosti poslova nije osnovan, budući da je u pojedinačnim grupama složenosti navedeno koja stručna sprema ali i koji su to poslovi na koje se primjenjuju koeficijenti složenosti. Vrhovni sud je ukazao da koeficijent složenosti poslova od 3,00 obuhvata složene poslove srednje stručne spreme i visoko kvalifikovanih zaposlenika u proizvodnji i pružanju komunalnih usluga, uređenju i održavanju komunalnih objekata koji podrazumijevaju odgovarajući stepen specijalizacije u procesu rada i u te poslove objektivno se ne mogu svrstati poslovi vozača motornih vozila (koje poslove obavljaju apelanti). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je za vozača motornih vozila propisano da spadaju u III grupu složenosti poslova koeficijentom 2,00 do 2,50, a i za te poslove propisana je KV sprema, te da im stoga ne pripada razlika naknada po koeficijentu 3,00 kako su tražili.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozviaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine, AP-726/17 od 15. juna 2017. godine i AP-399/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević