Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2892/18 (H. i S. Č.)
Odluka donesena 30. 05. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2892/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. maja 2018. godine u predmetu broj AP 2892/18, rješavajući zahtjev Halida Čičko i Sedine Čičko za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Halida Čičko i Sedine Čičko za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Halid Čičko i Sedina Čičko (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica), koje zastupa Mirza Džananović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. maja 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018. godine. Apelanti su također, podnijeli zahtjev za određivanje privremene mjere kojim su zatražili da Ustavni sud naloži odlaganje provođenja rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-34/02 od 10. maja 2013. godine koje je određeno Zaključkom Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 11. jula 2017. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 10. maja 2013. godine utvrđeno je da je H.B. bila nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Žunovačka broj 40 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i potvrđeno je da A.Ć., kao članu porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana (tač. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem (tač. III, IV, V i VI izreke) utvrđeno je da apelant koristi predmetni stan na osnovu zaključenog Ugovora o korištenju stana broj 03/1-MS-1-2459/00 od 25. februara 2000. godine i utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana apelantu uz obavezu da kao privremeni korisnik napusti stan u roku od 15 dana bez prava na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
3. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1491/13 od 6. juna 2013. godine odbijena je žalba koju je podnio apelant protiv rješenja Uprave od 10. maja 2013. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018597 13 U od 24. marta 2016. godine odbijena je tužba apelanta protiv Rješenja Ministarstva od 6. juna 2013. godine.
5. Zaključkom Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 11. jula 2017. godine utvrđeno je da je Rješenje Uprave od 10. maja 2013. godine postalo izvršno 5. juna 2013. godine i dozvoljeno izvršenje rješenja te je apelant kao izvršenik obavezan da u roku od sedam dana iseli iz predmetnog stana.
6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018597 13 U od 24. marta 2016. godine koji je Vrhovni sud presudom broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018. godine odbio kao neosnovan.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je između ostalog naveo da iz predmetnog činjeničnog utvrđenja, po ocjeni tog suda, nadležni upravni organi, a i prvostepeni sud svojim odlukama nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su zaključili (postupajući u izvršenju ranije presude prvostepenog suda od 30. decembra 2006. godine) da je predmetni stan, u smislu odredbe člana 18e. Zakona o prestanku primjene bio oštećen i onesposobljen za stanovanje (prema navedenom aktu ,,Sarajevostan“ Sarajevo od 6. augusta 1996. godine i izjavama apelanta i njegove supruge [apelantice] datim u zapisnik na usmenoj raspravi o totalno devastiranom i izgorenom stanu, koji su ličnim sredstvima sanirali i koristili od 1998.godine). Nadalje, je istaknuto da je pravilan zaključak u pobijanoj odluci da se zahtjev A.Ć. za povratom tog stana, koji je podnesen 18. juna 2002. godine, imao smatrati blagovremenim (prema citiranoj odredbi se, izuzetno od opštih rokova propisanih u članu 5. navedenog zakona, zahtjev za povrat uništenog ili oštećenog stana mogao podnijeti do 6. novembra 2002. godine), bez obzira na činjenicu da li je kasnije saniran i korišten, jer takve ili neke druge uslove (da je stan ostao oštećen do isteka opštih rokova za podnošenje zahtjeva) zakon uopšte ni ne propisuje. Također, je zaključeno da su upravni organi i prvostepeni sud pravilno zaključili da iz rezultata cjelokupnog postupka nesporno proizilazi da je A.Ć. živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava (prijeratna prijava na adresi predmetnog stana, na kojoj adresi se u 1991. godini nalazio na popisu stanovništva za Općinu Hadžići, te prilikom bodovanja stana 1987. godine bio član porodičnog domaćinstva sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu) i da mu, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zbog čega su im grubo prekršena navedena ustavna prava. Apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje provođenja rješenja Uprave od 10. maja 2013. godine koje je određeno Zaključkom Uprave od 11. jula 2017. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Naveli su da bi predmetnim izvršenjem za njih nastala šteta jer su slabog zdravstvenog stanja i nemaju drugi smještaj.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
11. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine
12. Ustavni sud zapaža da su apelanti obrazložili svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da bi predmetnim izvršenjem za njih nastala šteta zbog njihovog zdravstvenog stanja i jer nemaju drugi smještaj. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti osim svojih paušalnih navoda o nastanku štete, te navoda koji se tiču merituma spora, nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman