Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2581/18 (Društvo za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji)

Odluka donesena 30. 05. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2581/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 2581/18, rješavajući zahtjev Društva za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Društva za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale - u likvidaciji, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Društvo za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 30. aprila 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8. februara 2018. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „naložio Okružnom privrednom sudu u Istočnom Sarajevu da ne provodi postupak protivizvršenja u predmetu broj 61 0 Ip 010761 17 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji protiv presude Vrhovnog suda“.

2. Okružni privredni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Jahorina Konseko Invest“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate, donio presudu broj 61 0 Ps 005708 15 Ps 2 od 9. novembra 2011. godine, potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 512.208,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. februara 2013. godine do isplate uz troškove parničnog postupka u dosuđenom iznosu (preko dosuđenog iznosa troškova zahtjev je odbijen).

3. Apelant je u činjeničnim navodima tužbe istakao: da upravlja tuženim na osnovu Ugovora o upravljanju od 27. juna 2002. godine i 2. novembra 2007. godine; da se tuženi navedenim ugovorom obavezao na plaćanje provizije za upravljanje u visini od 2,5% godišnje neto vrijednosti imovine tuženog; da je Komisija za hartije od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Komisija) 28. septembra 2007. godine donijela Pravilnik o utvrđivanju vrijednosti imovine tuženog i da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) svojom Odlukom broj 79/07 utvrdio da je odredba člana 10. navedenog Pravilnika neustavna. Apelant je zatim, kako je dalje navedeno u činjeničnim navodima iz tužbe, pokrenuo redovni sudski parnični postupak s tvrdnjom da mu je zbog primjene neustavne odredbe u periodu od decembra 2007. do februara 2010. godine nastupila šteta u određenom novčanom iznosu, zbog čega je tužbenim zahtjevom od tuženog zatražio novčanu isplatu. Okružni sud je po provedenom postupku nakon izvođenja velikog broja dokaza, njihovom analizom i ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan te je obavezao tuženog da apelantu isplati određeni novčani iznos. U najbitnijem, Okružni sud je ocijenio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant vršio obračun neto vrijednosti imovine tuženog u manjem iznosu zbog primjene neustavne i nezakonite odredbe Pravilnika koju je takvom proglasio Ustavni sud RS, pa kako je apelant tokom postupka dokazao ključnu činjenicu da je bio u ugovornom odnosu sa tuženim i da je usljed primjene takve odredbe došlo do obračuna u manjem iznosu, tuženi je obavezan da apelantu isplati razliku za sporni period u vrijednosti od 512.208,00 KM.

4. Viši privredni sud je presudom broj 61 0 Ps 005708 15 Pž 2 od 14. novembra 2016. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je nakon ispitivanja presude u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti zaključeno da žalba nije osnovana. Viši privredni sud je obrazlažući neosnovanost žalbenih razloga potvrdio sve zaključke prvostepenog suda koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepene presude.

5. Vrhovni sud je presudom broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8. februara 2018. godine usvojio reviziju tuženog i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka koje je kao potpuno i pravilno potvrđeno od strane drugostepenog suda, ali je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava. U tom smislu, u obrazloženju presude je navedeno da nije sporno da su apelant i tuženi u ugovornom odnosu temeljem ugovora zaključenog u novembru 2007. godine kojim su regulisali prava i obaveze; da su obaveze apelanta definisane odredbama tog ugovora; da je metodologija obračuna neto vrijednosti imovine tuženog (fonda) utvrđena Pravilnikom koji je stupio na snagu 23. novembra 2007. godine i da je Pravilnik (sporna odredba) primjenjivan sve do odluke Ustavnog suda RS od 27. januara 2010. godine kojom je utvrđeno da stav 4. člana 10. Pravilnika nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Vrhovni sud je također ponovio tužbeni zahtjev apelanta koji je smatrajući da je zbog načina obračuna koji se vršio po neustavnom Pravilniku došlo do naplate provizije u manjem iznosu od onog koji bi naplatio da neustavna odredba u to vrijeme nije bila na snazi, tražeći od tuženog isplatu naknade na ime ugovorene provizije za period od decembra 2007. godine do februara 2010. godine. S tim u vezi, u obrazloženju presude je naveden sadržaj odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignutih koristi (stav 1.). Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili koji je kasnije otpao (stav 2.). Sticanje bez osnova, kako je dalje obrazloženo, predstavlja jedan od izvora obligacionih odnosa za koji je potrebno da se kumulativno ispune opšti bitni elementi a to su umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica, veza između umanjenja i uvećanja imovine i odsustvo pravnog osnova koji bi pravno opravdao umanjenje i uvećanje imovine. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, uvećanje i umanjenje imovine kao međuzavisna pojava ne može se poistovijetiti s pojmom uzročne veze kod prouzrokovanja štete, kao što se pravno neosnovano obogaćenje ne može poistovijetiti s prouzrokovanjem štete kao izvorom obligaciono – pravnih odnosa. To su, kako je navedeno, posebni, samostalni i međusobno različiti pojmovi, bez obzira na to što se u nekim slučajevima dodiruju i prepliću. U tom pravcu, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant i tuženi nisu ugovorom zaključenim 2. novembra 2007. godine naknadu za upravljanje ugovorile u fiksnom iznosu, već u procentu maksimalno 2,5% prosječne godišnje neto vrijednosti imovine tuženog, a to dalje znači da su prihvatili da se visina naknade određuje na godišnjem nivou i da zavisi od prosječne neto vrijednosti imovine tuženog koja se obračunava po metodologiji koju utvrdi Komisija (član 7. stav 1. alineja 8. ugovora). Iz navedenog po ocjeni Vrhovnog suda proizilazi da je provizija ugovorena, kao i način obračuna, i da je ugovor ostao na snazi i poslije donošenja Odluke Ustavnog suda RS od 27. januara 2010. godine kojom je utvrđeno da stav 4. člana 10. Pravilnika nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Iz navedenog je proizašao zaključak da donošenjem Odluke Ustavnog suda RS nije otpao pravni osnov po kome je vršen obračun provizije između apelanta i tuženog, jer je provizija regulisana i dogovorena zaključenim ugovorom, pa je stoga pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se radi o neosnovanom obogaćenju tuženog.

6. Vrhovni sud je dalje, cijeneći osnovanost revizijskih razloga, naveo da je način obračuna neto vrijednosti imovine tuženog po stavu 4. člana 10. Pravilnika u uzročno posljedičnoj vezi sa visinom provizije koja pripada apelantu, koja je tako manja od one koju bi apelant dobio da obračun nije vršen na taj način, pa se takvo apelantovo potraživanje može pravno kvalifikovati kao naknada štete. U tom pravcu je naveden sadržaj odredbe člana 155. ZOO kojom je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Da bi po odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. S tim u vezi je ocijenjeno da tuženi nesporno nije donosilac Pravilnika čije pojedine odredbe su proglašene neustavnim, niti je svojim radnjama uticao na visinu provizije, te na njegovoj strani stoga nema protivpravnosti, niti uslova odštetne odgovornosti, a tako ni pasivne legitimacije u smislu odredbe člana 155. ZOO. Stoga je zaključeno da ni po ovom osnovu nema odgovornosti tuženog za štetu pa je usvajanjem revizije i preinačenjem obje nižestepene presude apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Smatra da je tokom postupka dokazano da je njegovo potraživanje osnovano i to temeljem direktne primjene najviših pravnih akata u Republici Srpskoj te da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude povrijedio procesne i materijalne odredbe ZPP-a i ZOO.

8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je u izvršnom postupku po donošenju drugostepene presude namirio svoje potraživanje od tuženog ali da je donošenjem osporene presude Vrhovnog suda ukinut izvršni naslov zbog čega je tuženi podnio prijedlog za protivizvršenje. Smatrajući da bi zbog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu svako provođenje protivizvršenja prije konačnog odlučivanja o apelaciji apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, predložio je da se usvoji privremena mjera i Okružnom sudu naloži da ne provodi postupak protivizvršenja, do donošenja odluke o apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ukazuje na razloge meritorne prirode zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru kojom bi se odložilo predloženo protivizvršenje. Međutim, Ustavni sud će o tim razlozima odlučiti tek prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije a ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi meritorne prirode, sami za sebe, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenje protivizvršenja apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2581/18 (Društvo za upravljanje… | Sudska praksa | Aktio