Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/18 (N.B.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-186/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-186/18, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N.B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221123 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 221123 17 Rev od 9. novembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da utvrdi da je K.P. učinio diskriminaciju prema članu 1. tačke (1) i (2) Zakona o diskriminaciji na teret apelanta, te da se kazni novčanom kaznom. Navedenom odlukom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta za utvrđenje diskriminacije i kažnjavanje tuženog, čiju odgovornost apelant temelji na činjenici da je tuženi kao načelnik Sektora kriminalističke policije dana 14. decembra 2010. godine poslao obavijest „Federalnom zavodu MIO/PIO“, u kojoj tumači službeni izvještaj broj 02/2-1-KU:5511/10 i tvrdi da je isti podnesen protiv apelanta Kantonalnom tužilaštvu, uz citiranje zakonskih odredaba koje ga terete, bez pominjanja da su i osobe Kantonalne administracije osumnjičene u tom istom službenom izvještaju, a po osnovu krivične prijave apelanta, te da su prijave objedinjene i pod istim brojem poslane nadležnom tužilaštvu. Zatim, da je 9. februara 2011. godine tuženi poslao obavijest i apelantu citirajući isti broj službenog izvještaja i navodeći da su obje prijave objedinjene te poslane Kantonalnom tužilaštvu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da apelant nije dokazao da se radilo o različitom postupanju tuženog prema njemu u odnosu na Federalni zavod MIO/PIO, niti je tokom postupka ukazao na temelju koje "zabranjene osnove“ je eventualno bio različito tretiran. Prema stavu Vrhovnog suda, a suprotno apelantovim navodima, pravilno su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe čl 2. stav 1. i 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, za postojanje diskriminacije neophodno je utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica, prema zabranjenim osnovama iz člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, u odnosu na lice ili grupu koje se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav različit tretman nema legitiman cilj, odnosno da nedostaje proporcionalnosti između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Također, Vrhovni sud je istakao da je mjera utvrđenosti postojanja ili nepostojanja navedenih činjenica u antidiskriminacijskim parnicama, shodno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, raspoređena tako da je na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao, zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao na nekoj zabranjenoj osnovi, pri čemu se tada teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu, koja je sa stepenom sigurnosti dužna uvjeriti sud da se različit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice. Prema zaključku Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da apelant tokom postupka nije iznio i dokazao činjenice na kojima se može utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije, jer nije ni naveo da zbog ličnih karakteristika tuženi mu nije dostavio obavijest od 14. decembra 2010. godine, a bez postojanja određene ili odredive zabranjene osnove za različit tretman diskriminacija ne postoji. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda i da odlukom kojom je apelant u obavezi naknaditi troškove postupka tuženom, nije povrijeđena odredba člana 18. Zakona o zabrani diskriminacije koja propisuje da nijedno lice koje je prijavilo diskriminaciju ili učestvovalo u pravnom postupku za zaštitu od diskriminacije neće trpjeti nikakve posljedice zbog takvog prijavljivanja ili učestvovanja. Ovo iz razloga što je zahtjev za naknadu parničnih troškova sporedni materijalnopravni zahtjev stranke o kojem sud odlučuje na temelju posebno postavljenog zahtjeva parnične stranke i to primjenom materijalnog prava koje je sadržano u procesnom zakonu. Prema stavu Vrhovnog suda, pravilno je odluka o troškovima postupka donijeta na temelju odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a koja reguliše da stranka koja je u cijelosti izgubi parnicu, dužna je protivnoj strani nadoknaditi troškove spora.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da se u konkrentom slučaju ne radi o različitom tretiranju apelanta u odnosu na zaposlenike Kantonalnog zavoda PIO (a ne Federalnog PIO/MIO kako Vrhovni sud pogrešno navodi), jer se u obavijesti od 14. decembra 2010. i 9. februara 2011. godine citira jedan isti dokument na dva različita načina tumačenja, pri tome na njegov teret, a u korist zaposlenika Kantonalnog zavoda PIO. Osim toga, apelant je istakao da je pogrešan i zaključak sudova u pogledu odluke o troškovima postupka jer iz odredaba člana 18. Zakona o zabrani diskriminacije jasno proizilazi da nijedno lice koje je prijavilo diskriminaciju neće trpjeti nikakve posljedice.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, nasuprot apelantovim navodima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu zaključka o nepostojanju diskriminacije, tako u i pogledu troškova postupka, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/18 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio