Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-48/18 (Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-48/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-48/18, rješavajući apelaciju Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 095833 14 Rev od 7.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 095833 14 Rev od 7. septembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog (Euroherc osiguranje d.d., Podružnica Mostar) da mu isplati određeni novčani iznos po ugovoru o osiguranju sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, najprije, naveo da nije osnovan apelantov revizijski prigovor koji se tiče povrede odredaba člana 8. ZPP-a, jer je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, sve izvedene dokaze, pa tako i iskaz svjedoka Đ.D., cijenio u skladu sa tom zakonskom odredbom, cijeneći ga savjesno i brižljivo posebno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Naime, iz prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud proveo dokaze čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i saslušanjem ovog vještaka na ročištu za glavnu raspravu, te saslušanjem direktora apelanta u svojstvu parnične stranke i svjedoka M.V. i Đ.D., te da je cijeneći izjave svjedoka i dovodeći ih u vezu sa izvedenim materijalnim dokazima, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da su apelant, kao osiguranik i tuženi, kao osiguravač, zaključili ugovor o osiguranju od rizika provalne krađe i razbojništva na vremenski period od 31. januara 2010. godine do 31. januara 2011. godine, a da su predmet osiguranja bili oprema, inventar i ostale pokretne stvari na prvi rizik, te zalihe robe ROZ u glavnom i pomoćnom skladištu. Također proizilazi da su sastavni dio tog ugovora Uslovi za osiguranje od rizika provalne krađe i razbojništva čijim članom 7. stav 3. je propisano da je osiguranik dužan obavijestiti osiguravača o preseljenju osiguranih stvari najkasnije u roku od 15 dana i da u protivnom, nakon isteka roka od 15 dana, osiguranje prestaje. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant 19. maja 2010. godine, kao zakupoprimac, sa Đ.D., kao zakupodavcem, zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija čija je namjena obavljanje registrovanih djelatnosti apelanta (skladište i prodaja na veliko i malo), te da je odmah nakon zaključenja tog ugovora apelant započeo sa premještanjem predmetne robe iz skladišta u taj poslovni prostor. Vrhovni sud je naveo da su 22. jula 2010. godine ovlaštena službena lica Policijske stanice Laktaši izvršila uviđaj na licu mjesta zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 323. stav 3. tačka 1. KZ RS izvršene od strane više lica na štetu apelanta, te da je istog dana apelant elektronskim putem obavijestio tuženog da je promijenio adresu svoje podružnice. Vrhovni sud je naveo da se, nakon toga, desila još jedna krađa na štetu apelanta (19. septembra 2010. godine). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa navedenih u izreci prvostepene presude, zauzimajući pravni stav da je predmetni ugovor o osiguranju prestao da postoji prije izvršenja prve teške krađe, tj. dana 22. jula 2010. godine, jer apelant kao osiguranik nije u roku predviđenim Uslovima za osiguranje od rizika provalne krađe i razbojništva obavijestio tuženog kao osiguravača o preseljenju osiguranih stvari, nego je to učinio tek nakon što se dogodio osigurani slučaj. Prema stavu Vrhovnog suda, u ovakvoj situaciju, tj. kada je u samom ugovoru o osiguranju (kroz pozivanje na primjenu Uslova za osiguranje od rizika provalne krađe i razbojništva) navedeno da ugovor prestaje da važi ako osiguranik ne obavijesti osiguravača o preseljenju osiguranih stvari u roku od 15 dana i kada osiguranik u tom roku ne ispuni svoju obavezu, za prestanak tog ugovora nije bila potrebna nikakva izjava osiguravača. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je bez osnova pozivanje apelanta na odredbe čl. 100., 124., 130., 914. i 918. Zakona o obligacionim odnosima, jer je u konkretnom slučaju odredba o prestanku ugovora zbog neblagovremenog obavještavanja osiguravača od strane osiguranika o preseljenju osiguranih stvari jasna i nije je potrebno posebno tumačiti.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno cijenili dokaze u njegovom predmetu, što je imalo za rezultat pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO kada su zaključili da je predmetni ugovor prestao da važi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan (budući da je ugovor o osiguranju, na kojem apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, prestao da važi) pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, koji je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević