Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/16 (J. B.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3286/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3286/16, rješavajući apelaciju Josipa Bednarčuka i Slavice Mijatović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Josipa Bednarčuka i Slavice Mijatović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030371 15 Rev od 8. aprila 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Josipu Bednarčuku i Slavici Mijatović , u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Bednarčuka i Slavice Mijatović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030371 15 Rev od 8. aprila 2016.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030371 15 Gž od 18. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030371 07 P od 9. decembra 2014. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Bednarčuk (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti) iz Zagreba, Republika Hrvatska i Slavica Mijatović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ili apelanti) iz Vimodrone, Italija, koje zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 1. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030371 15 Rev od 8. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030371 15 Gž od 18. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030371 07 P od 9. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske zatraženo je 29. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 5. do 26. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030371 07 P od 9. decembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 030371 15 Gž od 18. maja 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade materijalne štete isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženoj naknade troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti podnijeli tužbu 17. oktobra 2007. godine u kojoj su naveli da su bili nastanjeni u Republici Srpskoj, u opštini Laktaši, da su bili vlasnici nekretnina koje su od strane nepoznatih izvršilaca minirane u noći 23. decembra 1992. godine, u kojoj je uništen poslovni objekat, preduzeće PP „Gramat“ iz Laktaša (u daljnjem tekstu: preduzeće). Apelanti od tužene zahtjevaju naknadu štete, jer je smatraju odgovornom za počinjenu štetu u skladu sa odredbama čl. 154, 155 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a za štetu i počinioca su doznali iz presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K- 155/94, koju su pribavili 2006. godine (od tadašnjeg punomoćnika), pa u skladu sa odredbama člana 376 tužbu podnose u zakonskom roku, prije nastupanja zastarjelosti potraživanja naknade štete. Punomoćnik apelanata je u toku postupka dopunio navode tužbe tvrdnjama da su apelanti bili vlasnici preduzeća, i to u prvo vrijeme prvoapelant, da bi kasnije vlasnik preduzeća postala drugoapelantica, da su u decembru 1992. godine u dva navrata 7/8. i 23/24. decembar 1992. godine objekti tog preduzeća bili minirani i na taj način znatno oštećeni, da su krivično djelo kojim je došlo do oštećenja izvršili pripadnici policijske grupe IC (Informacioni centar) „Tajfun“ koja je osnovana radi zaštite ustavnog poretka Republike Srpske, što su apelanti saznali tek 2006. godine iz presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-155/94, od kada im je poznato ko su počinioci krivičnog djela kojim im je počinjena šteta. Tužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete apelanata.
7. Osnovni sud je je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrdio da je prvoapelant bio vlasnik preduzeća, da je bio jedini osnovač i direktor preduzeća bez ograničenja, da je ugovorom o prenosu osnivačkih prava i promjeni lica ovlaštenog za zastupanje od 1. septembra 1992. godine prenio bez naknade svoja osnivačka prava u preduzeću drugoapelantici, koja se na osnovu navedenog ugovora upisala u sudski registar Osnovnog suda kao direktor preduzeća i lice ovlašteno za zastupanje bez ograničenja, nakon čega je prvoapelant napustio Banju Luku i izbjegao sa porodicom u Kanadu. Nadalje utvrđeno je da je noću 23/24. decembra 1992. godine u prostorije preduzeća od strane nepoznatih lica postavljena eksplozivna naprava, usljed čijeg dejstva je zbog nastalog razaranja eksplozijom i požara koji je uslijedio na objektima preduzeća, opremi i uskladištenoj robi, nastala materijalna šteta u ukupnom utuženom iznosu, koja je preračunata po vještaku ekonomske struke u važeću KM valutu. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je protiv pripadnika Specijalne policijske jedinice IC ,,Tajfun“ koja je pripadala Državnoj bezbjednosti Republike Srpske, proveden krivični postupak, te su pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj K-155/94 od 9. februara 1995. godine oslobođeni od optužbe, jer je sud ocijenio da izvedenim dokazima u krivičnom postupku nije dokazana njihova odgovornost za činjenje krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je u predmetnom krivičnom postupku saslušana u svojstvu svjedoka drugoapelantica, prema čijoj izjavi joj je bilo poznato vođenje navedenog krivičnog postupka, a krivičnu presudu proslijedila je prvoapelantu.
8. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da prvoapelant u vrijeme kada je u preduzeću počinjena materijalna šteta nije bio njegov vlasnik, jer je ugovorom o prenosu osnivačkih prava i promjeni lica ovlašćenog za zastupanje od 1. septembra 1992. godine prenio bez naknade svoja osnivačka prava na drugoapelanticu. Šteta je počinjena imovini preduzeća, pa je oštećena drugoapelantica kao njen vlasnik, a ne i prethodni vlasnik prvoapelant, iz čega proizilazi da je šteta počinjena drugoapelantici, a ne prvoapelantu. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je bez uticaja izjava apelanata da su oni navedeni ugovor zaključili samo da bi zaštitili imovinu prvoapelanta i da su imali namjeru po završetku rata zaključiti drugi ugovor, kojim bi prvoapelantu njegovo preduzeće bilo vraćeno. Naime, u vrijeme kada je ugovor o prenosu osnivačkih prava bez naknade bio sačinjen između apelanata je postojala saglasnost njihovih volja za predmetni pravni posao, pri čemu su motivi za zaključenje irelavantni, budući da drugoapelantica nije prisilila prvoapelanta da na nju prenese osnivačka prava u preduzeću, pa se ne može smatrati da je ugovor između njih sačinjen pod prinudom. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer on u vrijeme kada je šteta na imovini preduzeća počinjena nije bio njegov vlasnik, pa nije ni bio aktivno legitimisan podnijeti tužbu protiv tužene. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 155 ZOO, između ostalog, propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, i sprečavanje njenog povećanja, a prvoapelant nije dokazao da je njegova imovina umanjena počinjenjem ove štete, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je drugoapelantica bila je vlasnik (osnivačkih prava) preduzeća u vrijeme kada je počinjena šteta, pa je aktivno legitimisana da tuži lice koje je štetu počinilo i da od njega zahtijeva naknadu štete. Osnovni sud je naveo da drugoapelantica niti jednim dokazom nije dokazala da je štetu pričinio pripadnik vojske ili policije Republike Srpske prilikom vršenja vojne ili policijske službe, za što bi trebala za štetu da odgovara tužena u skladu sa odredbama člana 121 Zakona o vojsci ili u skladu sa odredbama čl. 173 i 174 ZOO.
10. Iako je utvrdio da je potraživanje naknade štete apelanata prema tuženoj neosnovano, Osnovni sud ipak razmotrio prigovor zastarjelosti tužene, polazeći od pretpostavke da njihovo potraživanje prema tuženoj zaista postoji. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da prvoapelant tvrdi da je za postojanje krivičnog postupka koji je vođen protiv pripadnika specijalne policijske jedinice IC „Tajfun“ saznao tek 2007. godine, pa je stoga, u skladu sa odredbama člana 376 stav 1 ZOO trogodišnji rok zastarjelosti njegovog potraživanja naknade štete počeo teći tek od dana ovoga saznanja, zbog čega njegova tužba podnesena 17. oktobra 2007. godine nije zahvaćena zastarjelošću. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je drugoapealntica bila upoznata sa predmetnim sudskim postupkom, jer je u njemu učestvovala kao svjedok, presuda joj je bila dostavljena, a ona je izjavila da je o svemu obavještavala prvoapelanta i da mu je presudu dostavila kada ju je primila, Osnovni sud je ocijenio da je prvoapelant sa sadržajem predmetne krivične presude bio upoznat ubrzo po njenom donošenju 1995. godine. Pored toga, Osnovni sud je naveo da predmetna krivična presuda ni na koji način ne utiče na tok zastarjelosti eventualnih potraživanja naknade štete apelanata, prvo iz razloga što njome niko nije osuđen kao počinilac krivičnog djela kojim je na njihovoj imovini počinjena šteta, pa nije došlo do prekida toka zastarjelosti prema tuženoj iz razloga vođenja krivičnog postupka, a drugo, jer je krivični postupak pravosnažno okončan 1995. godine, pa bi i u slučaju da je neki od pripadnika policije Republike Srpske bio osuđen za krivično djelo kojim je šteta počinjena, već nakon pravosnažnosti presude (pravosnažna 1995. godine) zastarjelost ponovo počela teći. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je potraživanje apelanata prema tuženoj zastarilo u smislu odredbe člana 376 ZOO, jer je šteta pričinjena 23/24. decembra 1992. godine, pa kada se rok zastarjelosti računa od 19. juna 1996. godine (kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku o prestanku rata i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske), pa do podnošenja tužbe 17. oktobra 2007. godine, protekao je objektivni rok od pet godina iz odredbe člana 376 stav 2 ZOO, u kojoj situaciji nije od uticaja vrijeme saznanja apelanata za pričinjenu štetu i učinioca, koje je od uticaja na subjektivni rok od tri godine iz člana 376 stav 1 ZOO.
11. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 030371 15 Rev od 8. aprila 2016. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno stavu apelanata, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili njihov tužbeni zahtjev ocijenivši da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja prema odredbi člana 376 ZOO. Međutim, odredbom člana 377 ZOO propisan je izuzetak da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Saglasno sadržaju navedene zakonske odredbe Osnovni sud je ocijenio da bi njena primjena kod računanja roka zastarjelosti potraživanja naknade štete, bila osnovana samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom oglašeno krivim za krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, koje za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje bi za štetu odgovaralo umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda, za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem su apelanti pretrpili štetu.
13. Vrhovni sud je također ukazao da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evorpske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju navedenih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, rokova za realizaciju naknade štete, kao u konkretnom slučaju, su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema, zbog čega protek vremena, u izvjesnim situacijama ima karakter pravne činjenice koja uzrokuje nastanak, promjenu ili prestanak nekih pravnih odnosa. Stoga se dugotrajna neaktivnost titulara nekog prava izjednačava sa gubitkom interesa da se to pravo ostvari i sankcioniše gubitkom tog prava u materijalnom smislu. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su apelanti svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period, izgubili mogućnost da sudskim putem ishode naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak.
14. Konačno, Vrhovni sud je istaknuo da se neosnovanim ukazuje pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda broj AP-2763/09 od 22. marta 2013. godine kojom je utvrđeno da je oštećenima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga što je u pomenutom predmetu Ustavni sud zaključio da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu provođenja istrage radi zaštite u ratu srušene kuće oštećenih, za razliku od predmetnog slučaja u kojem je u vezi sa štetnim događajem proveden krivični postupak, u kojem je u svojstvu svjedoka saslušana prvoapelantica (tužiteljica u konkretnoj parnici), te su sva osumnjičena lica pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe iz razloga što je sud ocijenio da izvedenim dokazima u krivičnom postupku nije dokazana njihova odgovornost za izvršenje tih krivičnih djela, dakle, na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja, o prigovoru zastarjelosti potraživanja, drugačije je suđeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su u suštini naveli da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatraju da je tužena odgovorna za uništavanje njihove imovine jer su dokazali da je šteta izazvana od strane lica koja su bila pripadnici policijske grupe IC „Tajfun“ (državni organ) te da je zbog toga tužena odgovorna za štetu. Osim toga, apelanti su istaknuli da se na konkretan slučaj nije mogla primjeniti odredba čl. 360 i 376 ZOO, jer se radi o imovini i diskriminaciji po osnovu nacionalne pripadnosti i da iz razloga zastara nije mogala nastupiti. Apelanti su u prilog svojim tvrdnjama naveli Odluku Ustavnog suda broj AP-2763/09, te predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.
16. Također, zbog dužine trajanja predmetnog postupka (duže od osam godina) i povrede prava na suđenje u razumnom roku, apelanti su predložili da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im odredi plaćanje nematerijalne štete, kao i troškove sastavljanja apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navdeni u njenom obrazloženju, te da u postupnosti ostaje kod tih navoda i da stoga smatra da je apelacija neosnovana.
18. Okružni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je odluku donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i da je donesena u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da donošenjem osporene presude nije učinio povredu prava na koja se apelanti pozivaju, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da svojim postupanjem i odlukom u predmetnoj pravnoj stvari nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, niti je povrijedio odredbe međunarodnih konvencija o ljudskim pravima koje se u apelaciji navode, nego je postupio u skladu sa njima, primjenjujući pozitivno materijalno pravo u skladu sa pravnom praksom Ustavnog suda u sličnim pravnim situacijama.
20. Tužena je navela da su pravilna shvatanja sudova koji su donijeli osporene odluke, te da apelanti nemaju opravdan zahtjev koji ukazuje na kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Tužena je predložila da Ustavni sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom se odbija apelacija i utvrđuje da ne postoje povrede i kršenja građanskih prava propisanim Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 376 st. 1 i 2
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377 (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10 Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12 stav 3 U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030371 15 Rev od 8. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a)Suđenje u razumnom roku
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konsistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
33. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 17. oktobra 2007. godine i da je pravosnažno okončan 8. aprila 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko osam godina i pet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelanata kao parničnih stranaka, jednog svjedoka i jednog vještaka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini trajanja postupka. Ustavni sud također zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom okončan nakon sedam godina od dana podnošenja tužbe. Nadalje, žalbeni postupak pred Okružnim sudom je trajao oko pet mjeseci, a postupak povodom revizije 10 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene, odnosno drugostepene presude). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud prigovore apelanata usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko osam godina i pet mjeseci, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao preko sedam godina, a taj sud za to nije dao bilo kakve razloge.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP-2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
35. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz Odluke broj AP-2611/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga se i ova odluka dostavlja navedenim subjektima.
36. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 600,00 KM.
39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
40. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
41. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelanti u suštini vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO, te smatraju da njihovo potraživanje nije zastarjelo jer im je šteta pričinjena krivičnim djelom koje ne zastarijeva.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom parničnom postupku zahtjev apelanata za naknadu štete, a uvažavajući prigovor tužene o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376 ZOO. Redovni sudovi su utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli 17. oktobra 2007. godine, te da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO nesporno istekao računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka ratne opasnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoj zaključak o zastarjelosti potraživanja dali dovoljno i jasno obrazloženje. Nadalje, redovni sudovi su obrazložili da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 377 ZOO, jer je tom odredbom propisan izuzetak da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Primjena ove odredbe bi bila moguća samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom oglašeno krivim za krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, koje za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje bi za štetu odgovaralo umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti a u konkretnom slučaju nije postojala pravosnažna krivična presuda, niti su postojale pretpostavke da se u parničnom postupku utvrđuje je li šteta učinjena radnjom koja ima obilježje krivičnog djela.
45. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u većem broju predmeta (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-3479/12 od 16. septembra 2015. godine, AP-2189/13 od 12. maja 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP-3479/12, Ustavni sud ukazao: “U vezi s navodima apelanata da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, te da su sudovi trebali primjeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377 Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377 ZOO), s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376 Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376 ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35 odluke Evropskog suda) „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu“. Evropski sud je u stavu 36 navedene odluke ukazao da „iako član 377 Zakona o obveznim odnosima ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu“. Ustavni sud je u navedenoj odluci također naveo da: „stavovi [iz navedene odluke Evopskog suda], s obzirom na činjenice konkretnog slučaja, analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaj, te da su apelanti, i u slučaju da smatraju da je šteta nastala krivičnim djelom, bili dužni svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376 ZOO kako se ne bi izložili opasnosti nastupanja zastare, a što su apelanti propustili učiniti“. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio: „da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije“.
46. Nadalje, Ustavni sud ocijenjuje argumentiranim obrazloženje presude Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da je neosnovano pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer je u tom predmetu Ustavni sud zaključio da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu provođenja istrage radi zaštite u ratu srušene kuće oštećenih, za razliku od predmetnog slučaja u kojem je u vezi sa štetnim događajem proveden krivični postupak, u kojem je u svojstvu svjedoka saslušana prvoapelantica (tužiteljica u konkretnoj parnici), te su sva osumnjičena lica pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe iz razloga što je sud ocijenio da izvedenim dokazima u krivičnom postupku nije dokazana njihova odgovornost za izvršenje tih krivičnih djela, dakle, na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja, o prigovoru zastarjelosti potraživanja, drugačije je suđeno.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-3479/12 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
48. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko osam godina i pet mjeseci, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao preko sedam godina, a taj sud za navedeno nije dao bilo kakve razloge.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376 ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević