Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/18 (J.Š.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2725/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2725/18, rješavajući apelaciju J.Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J.Š.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 046923 12 Rsž od 11. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 Rs 046923 16 Rev od 30. januara 2018. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 046923 12 Rsž od 11. jula 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4083/16 od 6. decembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3978/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužene (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine) djelimično je uvažana, te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u konkrentom slučaju utvrdio da je apelant bio pripadnik Vojske Federacije BiH od 1. januara 1996. godine (Kantonalni sud je naveo „2006. godine“, pri čemu se očigledno radi o greški, jer je u prvostepenoj presudi navedena 1996. godina) do 31. decembra 2005. godine, te ima pravo na jubilarnu nagradu za 10 godina neprekidnog rada, jer je “prema uvjerenju od 28. augusta 2006. godine utvrđeno da apelantu nije isplaćena jubilarna nagrada u 2005. godini”. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, ovakav zaključak prvostepenog suda je nelogičan, jer shodno članu 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji se primjenjuje na osnovu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaća, pravo na jubilarnu nagradu u konkretnom slučaju zasniva se na navršenih 10 godina neprekidnog rada, što znači da je apelant to pravo mogao ostvariti tek od 2. januara 2006. godine. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je bez značaja utvrđenje da apelantu u 2005. godini nije isplaćena jubilarna nagrada, jer u toj godini on nije ni ostvario ovo pravo, zbog čega proizilazi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je on, suprotno zaključku Kantonalnog suda 10 godina bio zaposlenik kod tuženog (tj. od 1. januara 1996. do 31. decembra 2005. godine), te da je ispunio sve zakonske uslove za isplatu jubilarne nagrade. Osim toga, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druge osobe-radnike tuženog koji su ostvarili pravo na jubilarnu nagradu pod istim uslovima koje i on zadovoljava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelant nije ostvario pravo na isplatu jubilarne nagrade, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, navodeći, između ostalog, da je diskriminisan u odnosu na druge osobe-radnike tuženog koji su ostvarili pravo na jubilarnu nagradu pod istim uslovima koje i on zadovoljava. Međutim, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/18 (J.Š.) | Sudska praksa | Aktio