Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2607/18 (N. G.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2607/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2607/18, rješavajući apelaciju Nikole Grujića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Grujića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 003900 18 Kž od 19. marta 2018. godine i rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 003900 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine.

Odbacuje se apelacija Nikole Grujića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 003900 18 Kž od 19. marta 2018. godine i rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 003900 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 003900 18 Kž od 19. marta 2018. godine i rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 003900 18 Kv 4 od 5. marta 2018.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštava Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 10 0 K 003900 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine prema apelantu, protiv kojeg se vodi istraga zbog krivičnog djela Razbojništvo iz člana 289 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), produžen je pritvor iz osnova člana 146 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) za još 3 (tri) mjeseca koji može trajati najduže do 7. juna 2018. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je ispitao postojanje osnovnog uslova za produženje pritvora koji se odnosi na to da li obzirom na tok i rezultate dosadašnje istrage, postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289 stava 2 KZ, za koje se protiv njega vodi istražni postupak, pa je u tom smislu našao, da osnovana sumnja postoji. Naime, kako Kantonalni sud navodi, postojanje osnovane sumnje (da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zajedno sa osumnjičenim K.B. i J.B.), proizilazi iz brojnih radnji u kojima je osumnjičeni učestvovao kako u pripremi izvršenja krivičnog djela, u izvršenju krivičnog djela, a i u radnjama koje je poduzeo nakon izvršenja krivičnog djela kad se sa ostalim osumnjičenim dao u bjekstvo. Kantonalni sud se poziva na izjavu svjedoka S.B. iz koje proizilazi da je on s vozilom apelanta (marke pasat), zajedno sa apelantom, išao u Bihać da bi kupili vozilo marke „Audi A 4“ od A.D., koje navode je potvrdio i svjedok A.D., a to isto vozilo je upotrijebljeno prilikom izvršenja krivičnog djela razbojništva, da bi nakon izvršenog krivičnog djela na predjelu mjesta Oštrelja to vozilo bilo zapaljeno zajedno sa puškama i maskirnom odjećom. Kantonalni sud navodi da postoji osnovana sumnja da je apelant zajedno sa osumnjičenim J. B. u mjestu Livnu dana 26. februara 2017. godine otuđio registarske tablice i da je prilikom povratka iz Livna sa svojim vozilom bio kontrolisan od strane službenika saobraćajne policije, a sutradan je prijavljen nestanak tih registarskih tablica, što sve proizilazi iz Službene zabilješke PP Drvar. Takođe iz fotodokumentacije koju sud navodi vidljivo je da su iste tablice bile na zapaljenom vozilu marke „Audi A 4“ nakon izvršenog kaznenog djela. Isto tako iz fotodokumentacije koja je u prilogu spisa proizilazi da se apelant, nakon što je zapaljeno vozilo marke „Audi A 4“ kojim je izvršeno krivično djelo, udaljio sa svojim vozilom (marke ,,Passat“) koje je tu bilo ostavljeno u pravcu mjesta Bosanski Petrovac, posebno iz snimaka nadzornih kamera u Bosanskom Petrovcu, što ne negira ni apelant da su ga snimile nadzorne kamere. Dakle, postoji osnovi sumnje da je vozilo ,,Passat“ bilo pripremljeno i kamuflirano za kazneno djelo Razbojništvo iz člana 289 stavak 2. KZ jer su na vozilu izvršene preinake naljepnica i ratkapa. Sve te navode potkrepljuje i iskaz osumnjičenog M.K. koji je pred tužilaštvom između ostalog istakao da je K.B. u vezi nabavke oružja - pušaka dovezao kod njegove kuće apelant sa vozilom kada je on K.B. dao pušku i dvadeset metaka, koju je on stavio iza prednjeg sjedišta vozila u kojem se nalazio apelant. Prema dopuni Zapisnika o ispitivanju apelanta u tužilaštvu proizilazi da je on 3. marta 2017. godine, kada je izvršeno krivično djelo, u jutarnjim satima prošao s vozilom pored motela u Bosanskom Petrovcu, da je s njim u vozilu bila još jedna osoba čiji identitet ne želi da otkrije, te da je nakon toga preko Prijedora, Banje Luke, Brčkog i Bijeljine prešao Granični prijelaz Rača. Na upit da li je sa svog mobilnog telefona zvao R.G. kada je bio u blizini Prijedora, odgovorio je da ga nije zvao, i da je telefon izgubio, a na opasku od strane tužitelja kako objašnjava činjenicu da njegov telefon na osnovu baznih stanica prati njegovo kretanje sve do Rače, apelant je odgovorio da ne želi da se na tu okolnost očituje, kao ni na okolnost zašto je svojim roditeljima rekao da je u Prnjavoru, dok je u isto vrijeme bio u Drvaru. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant sa ostalom dvojicom osumnjičenih K.B. i J.B. zajednički ostvario zajedničko djelo, pri čemu je svaki od njih u tome dao svoj prilog koji je bio bitan i bez kojeg ovo krivično djelo ne bi bilo ostvareno, što znači da je apelant u ostvarivanju ovog krivičnog djela imao takvu ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela, odnosno ostvarenju zajedničkog plana.

7. Pored opšteg Kantonalni sud je zaključio da je ispunjen i posebni pritvorski razlog iz člana 146 stav 1 tačka a) ZKP. Kantonalni sud navodi da je nesporno da se apelant, za kojeg postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289 stav 2 KZ nakon počinjenja kaznenog djela dana 3. marta 2017. godine, dao u bijeg, te kako je bio nedostupan organima gonjenja bila je raspisana Centralna potjernica, a nakon nje i Međunarodna potjernica. Takođe na osnovu podneska Ministarstva sigurnosti vidljivo je da je NCB Interpol Beograd dostavio obavijest da je apelant bio kontrolisan u Novom Sad u i da je nakon toga lišen slobode, kojom prilikom mu je Viši sud u Novom Sadu odredio ekstradicioni pritvor. Dakle, nesporno je da se apelant nakon počinjenja kaznenog djela krio i bio nedostupan organima gonjenja, tim prije što je isti putem sredstava javnog informiranja bio upoznat da je ovaj sud za istim raspisao Centralnu i Međunarodnu potjernicu. Kantonalni sud je naveo da ne stoje navodi apelanta da se apelant nije nalazio u bjekstvu, da se normalno kretao gradom, te da za raspisanu potjernicu nije ni znao.

8. Takođe, prijedlog apelanta istaknut na ročištu o produženju pritvora da se apelantu umjesto mjere pritvora izreknu mjere zabrane napuštanja prebivališta, redovnog javljanja organima unutarnjih poslova, te oduzimanje putnih i ličnih dokumenata, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti, jer je utvrdio da se nisu stekli uslovi da se umjesto mjere pritvora prema apelantu odrede blaže mjere. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao da braniteljica apelanta nije navela razloge zbog kojih bi se apelantu umjesto mjere pritvora odredila neka od mjera zabrane. Kantonalni sud navodi da je razmatrao takvu mogućnost po službenoj dužnosti ali je zaključio obzirom na sve okolnosti koje postoje na strani apelanta da se svrha obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja postupka ne bi mogla ostvariti izricanjem bilo koje druge mjere. Kantonalni sud je takođe ukazao da iz obrazloženja prijedloga tužilaštva proizilazi da istražni postupak koji se vodi protiv apelanta iz objektivnih razloga (složenost predmeta) do sada nije završen jer se radi o teškom kaznenom djelu, te da je potrebno provesti još radnji, a što je sud prihvatio.

9. Vrhovni sud je dobio rješenje broj 10 0 K 003900 18 Kž od 19. marta 2018. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da se razlozima iz obrazloženja žalbe osporava pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda o postojanju opšteg uslova za pritvor – osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289 stav 2 KZ i posebnog osnova za pritvor iz člana 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH.

11. Vrhovni sud navodi da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da se zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio navedeno krivično djelo zasniva na nizu dokaza, subjektivne i materijalne prirode, koje je prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i iz takve ocjene izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Vrhovni sud ponavlja dokaze koje je cijenio Kantonalni sud, a koji zaključak apelant osporava dovođenjem u pitanje dokazne vrijednosti okolnosti da je apelant dana 26. februara 2017. godine, pri povratku iz Livna, kontrolisan od strane prometne policije, da je izvršio određena farbanja i lijepljenja naljepnica na svom vozilu, da je bio prisutan predaji puške K.B. od strane M.K., te da je dana 3. marta 2017. godine oko 8 sati sa svojim vozilom marke Pasat prošao pored motela u Bosanskom Petrovcu. Vrhovni sud navodi da prilikom osporavanja činjeničnih zaključaka prvostepenog suda, apelant navedene okolnosti i dokaze iz kojih one proizilaze cijeni samo pojedinačno bez njihovog međusobnog povezivanja i bez povezivanja sa drugim dokazima koje je cijenio prvostepeni sud, te dalje Vrhovni sud detaljno navodi analizu koju je napravio prvostepeni sud dovodeći dokaze u međusobnu vezu (strana 3), te zaključuje da se žalbom neosnovano osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289 stav 2 KZ.

12. Takođe, apelant je osporio zaključak o postojanju posebnog pritvorskog osnova, tvrdnjom da se nije nalazio u bjekstvu, nego da je bio u Novom Sadu, kod svoje djevojke, gdje je radio i slobodno se kretao dok nije bio uhapšen po međunarodnoj potjernici te da apelant, da je zaista imao namjeru da pobjegne, ne bi „normalno“ prešao državnu granicu na graničnom prelazu.

13. Vrhovni sud navodi da iz prvostepenog rješenja jasno proizilazi da je apelant dana 3. marta 2017. godine, krećući se preko Prijedora, Banje Luke, Brčkog i Bijeljine prešao granični prelaz Rača, te da je, dok je bio u Drvaru, svojim roditeljima rekao da je u Prnjavoru, a što ni odbrana ne osporava. Vožnja apelanta navedenog dana, nakon što je tog dana oko 7,30 sati izvršeno predmetno razbojništvo, preko navedenih mjesta do graničnog prelaza Rača, te napuštanje državne teritorije, uz davanje krivih informacija roditeljima gdje se nalazi, po ocjeni Vrhovnog suda jasno ukazuje na bijeg apelanta i njegovu namjeru da svoje najbliže netačno informiše o mjestu gdje se nalazi. Navedene okolnosti, uz činjenicu da je apelant bio nedostupan sve do 28. avgusta 2017. godine, kada je kontrolisan i lišen slobode u Novom Sadu, po ocjeni Vrhovnog suda ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta i da je ispravan zaključak prvostepenog suda da i dalje postoji osnov za pritvor iz člana 146 stav 1 tačka a) ZKP.

14. Vrhovni sud navodi da je isticanje u žalbi prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u pogledu donošenja zaključka o postojanju ovog osnova za pritvor tj. potrebe utvrđenja postojanja planova i priprema za bjekstvo, neprimjeren postojećoj situaciji s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o osobi koja je, nakon učinjenja krivičnog djela, za koje postoji osnovana sumnja da ga je učinila, pobjegla iz zemlje na način koji ukazuje da je bjekstvo bilo planirano te koja je bila nedostupna organima Bosne i Hercegovine, sve dok nije lišena slobode po raspisanoj međunarodnoj potjernici i ekstradirana Bosni i Hercegovini.

15. Nadalje, Vrhovni Sud navodi da je prvostepeni sud je u obrazloženju svoga rješenja jasno istaknuo da je, u skladu sa članom 137 stav 2 ZKP, prije donošenja rješenja o produženju pritvora aplantu, cijenio po službenoj dužnosti, da li se svrha koja se želi postići produženjem pritvora može ostvariti primjenom neke blaže mjere, te da je našao da se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne može očekivati da bi se ta svrha mogla ostvariti primjenom neke blaže mjere. Vrhovni sud navodi da se stoga neosnovano u žalbi ističe da je prvostepeni sud prebacio na odbranu teret dokazivanja da se svrha koja se želi postići produženjem pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera. Ta tvrdnja se u žalbi obrazlaže ukazivanjem da je u pobijanom rješenju sud istaknuo da odbrana nije navela razloge zbog kojih bi se osumnjičenom umjesto pritvora odredila neka mjera zabrane propisana zakonom. Međutim, Vrhovni sud zaključuje da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizilazi da je prvostepeni sud to imao u vidu nakon što je prethodno, po službenoj dužnosti, ispitao da li se svrha koja se želi postići produženjem pritvora može ostvariti primjenom neke blaže mjere.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U apelaciji apelant ukazuje da su „sudovi zanemarili nepostojanje osnovnog uslova“ za izricanje mjere pritvora. Prema mišljenju apelanta sudovi utvrđuju da ovaj uslov postoji, iako ne postoji nijedan direktan dokaz da je apelant počinio krivično djelo. Apelant u tom pravcu ukazuje na izvršenu kontrolu u Livnu, činjenicu da je „maskirao automobil“ odnosno nešto promijenio na automobilu, te neprecizan podatak vremena izvršenja krivičnog djela oko „7,30“, iako je pljačka izvršena (kako proizilazi iz dokaza , kako apelant navodi) u 7,34, a apelant je evidentiran na nadzornoj kameri u Bosanskom Petrovcu u 7,57, pa apelant postavlja pitanje kako je za ovaj period mogao preći put od 28,68 KM. Takođe, apelant navodi da činjenica da apelant nije roditeljima rekao gdje je ne može biti činjenica koja ukazuje na plan bjekstva, odnosno navodi da ovaj „plan“ sud nigdje nije konkretizovao, te da je apelant imao plan da bježi ne bi prešao granicu na zvaničnom prelazu. Takođe, apelant navodi da sud nije naveo opravdane razloge zbog kojih je izrekao mjeru pritvora, umjesto blažih mjera, a na koje nije odgovorio ni Vrhovni sud.

II.Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su apelacioni navodi identični žalbenim navodima, koje je Vrhovni sud ispitao u rješenju (kojim je žalba odbijena) i dao ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, te smatra da je apelacija neosnovana, dok su Kantonalni sud i Tužilaštvo istakli da su u osporenim rješenjima dati jasni i konkretni razlozi za produženje pritvora apelantu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik“ Federacije BiH br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), u relevantnom dijelu glasi:

Član 146 Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Prvao na pravično suđenje

21. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

23. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

U vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporen rješenje apelant je primio 27. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja ističući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

a.Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

28. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovo-đenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

29. U vezi apelantovih navoda da su odluke kojima mu je produžen pritvor nezakonite i krše njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146 stav 1 tač a), b) , c) i d) ZKP.

30. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud na osnovu dokaza koje je tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, apelant u apelaciji, kao što je činio i pred redovnim sudom problematizovao određene zaključke suda i dokaze u pogledu postojanja osnovane sumnje, ali koje je, kako je i Vrhovni sud naveo apelant „cijenio pojedinično“, dok su redovni sudovi analizom svih dokaza pojedinačno i njihovoj međusobnoj vezi našli da je ispunjen opšti uslov za produženje mjere pritvora- postojanje osnovane sumnje, što su i obrazložili a navedeno obrazloženje se ne doima proizvoljno. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, zato što su redovni sudovi pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

32. Apelant takođe smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146 stav 1 tačka a), odnosno problematizira zaključke suda da je postojao „plan“ za bjekstvo, te tvrdi da apelant nije u Novom Sadu bio u bjekstvu.

33. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, predmet broj AP 5185/17 11 Odluka o dopustivosti i meritumu, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).

34. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na činjenicu da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu istog dana kada je izvršeno krvično djelo, uz davanje lažnih podataka svojim roditeljima gdje se nalazi, što prema mišljenju suda jasno ukazuje na bijeg i njegovu namjeru da svoje najbliže netačno informiše o tome gdje se nalazi. Nadalje, apelant je bio nedostupan organima gonjena, sve do momenta dok nije kontrolisan u Novom Sadu, te su raspisane potjernice za apelantom. Redovni sud, Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud su takođe cijenili i apelantov navod da se nije nalazio u bjekstvu, ali je sud zaključio da se apelant krio i da jeste bio u bjekstvu, a na osnovu svih okolnosti sluičaja. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146 stav 1 tačka a) ZKP za produženje pritvora apelantu.

35. Osim toga, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da se nisu stekli uslovi za izricanje blažih mjera (iako je dalje konstatovao da apelant nije naveo razloge za izricanje blaže mjere) i Vrhovni sud je razmotrio i ovaj žalbeni navod apelanta dajući svoje obrazloženje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije neosnovani.

36. U odnosu na povredu prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, na koji ukazuje apelant, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje” od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od strane apelanta, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno navedeno pravo. Naime, na ročište povodom prijedloga tužilaštva za produženje pritvora apelant i njegov advokat su se izjasnili, te su nakon prvostepene odluke podnijeli žalbu o kojoj je odlučio Vrhovni sud. Sama činjenica da je apelant nezadovoljan navedenim rješenjem i da daje vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c i stav 4 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka c) i 4 Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146 stav 1 tačka a) ZKP kada osporeno rješenje Kantonalnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda kojim je odlučeno o žalbi protiv prvostepenog rješenja i potvrdilo ga, sadrže dovoljne i razumane razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i da je apelantu opravdano produžiti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.

39. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2607/18 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio