Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2614/18 ("Centrotrans-Transport Robe" d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 05. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2614/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-2614/18, rješavajući zahtjev „Centrotrans-Transport Robe“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Centrotrans-Transport Robe“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans-Transport Robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. februara 2018. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 27. avgusta 2014. godine i rješenja Općinskog suda broj 65 o Ip 379544 13 Ip od 20. januara 2014. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 14. maja 2018. godine kojom prilikom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno prekinuo predmetni postupak izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je, također, dopunio apelaciju 23. maja 2018. godine.

3. Odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnesenom protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu rješenja Općinskog suda broj 065-0-Ip-06-012645 od 5. decembra 2006. godine, Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 20. januara 2014. godine odredio predloženo izvršenje.

4. Protiv rješenja o izvršenju apelant je podnio prigovor koji je Općinski sud rješenjem broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 27. avgusta 2014. godine odbio.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave rješenja Općinskog suda broj 065-0 Ip-06-012645 od 5. decembra 2006. godine kojim se određuje zasnivanje založnog prava u korist povjerioca-tražioca izvršenja na nekretninama apelanta radi obezbjeđivanja novčanog potraživanja tražioca izvršenja po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 1. avgusta 2006. godine. Ukazano je da je uvidom u rješenje od 5. decembra 2006. godine utvrđeno je da je zasnovano založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja u korist povjerioca-tražioca izvršenja prema apelantu po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 1. avgusta 2006. godine na iznosu od 7.000.000,00 KM uvećano za redovnu kamatnu stopu od 6M EURIBOR+3,5% godišnje, fiksiranje EURIBORA 2x godišnje sa zaokruživanjem na veću četvrtinu mjesečni obračun kamata, te ostalim uslovima navedenim u ugovoru i to uknjižbom na nekretninama upisanim u z.k. ulošku XXXIX/207, z.k. ulošku XL/12 K.O Sarajevo i na nekretnini upisanoj u z.k. ulošku 5438 K.O. Donji Butmir, koje su vlasništvo izvršenika-apelanta.

6. Istaknuto je da navedeno rješenje predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i podobno je za izvršenje u smislu člana 27. ZIP. Ukazano je da je dospjelost potraživanja tražilac izvršenja dokazao izvodom iz poslovnih knjiga od 16. septembra 2013. godine koji je dostavljen uz prijedlog za izvršenje kako su stranke ugovorile u članu 7. ugovora o dugoročnom kreditu od 1. avgusta 2006. godine. Navedeno je da je apelant kao izvršenik svojevoljno zaključio ugovor o kreditu te zasnovao založno pravo na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu pristajući u članu 6. ugovora da u slučaju zakašnjenja sa ispunjenje svojih obaveza banka iskoristi bilo koje sredstvo osiguranja ili zatraži prinudnu naplatu putem suda.

7. Pored navedenog ukazano je da apelant ni ne osporava postojanje duga koji je utvrđen izvršnom ispravom odnosno ne osporava da nije platio dug niti da je dug platilo treće lice u skladu sa odredbama zakona koji uređuju obligacione odnose. Ukazano je da postojanje parničnog postupka kod Općinskog suda pod brojem 65 0 Ps 120740 09 Ps ne može uticati na tok ovog izvršnog postupka jer izvršna isprava nije pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja.

8. Protiv rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. februara 2018. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

9. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da po ocjeni Kantonalnog suda nije bilo neophodno održavanje rasprave pred drugostepenim sudom ,po prijedlogu apelanta, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari. Također, po mišljenju drugostepenog suda Općinski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka.

10. U odnosu na navode apelanta da se iznos zatezne kamate i redovne kamate trebao utvrditi vještačenjem po vještaku finansijske struke a ne obračunom tražioca izvršenja utvrđeno je da će se iznos ukupnog duga koji se ima namiriti iz predmetnih nekretnina a koji se sastoji od glavnice, kamate i troškova postupka utvrditi po službenoj dužnosti u fazi namirenja tražioca izvršenja.

11. Ukazano je da apelant žalbom neosnovano ističe da tražilac izvršenja ne može predlagati izvršenje na svim nekretninama apelanta iz razloga što je vrijednost predmetnih nekretnina značajno veća od predmetnog duga kao ni da tražilac izvršenja nije u cijelosti izvršio svoju obavezu. Istaknuto je da je na predmetnim nekretninama na kojima se provodi izvršenje već upisano založno pravo tražioca izvršenja i ugovoreno je da ono predstavlja sredstvo obezbjeđenja ugovora o kreditu. Istaknuto je da su tražitelj izvršenja i apelant ugovorili da predmetne nekretnine na kojima se traži izvršenje predstavljaju jedno od sredstava obezbjeđenja vraćanja ugovora o kreditu. Stoga kako izvršenik-apelant nije uredno izvršio svoju obavezu to je tražilac izvršenja i predložio izvršenje nad predmetnim nekretninama a kako je određeno i u članu 6. ugovora o kreditu.

12. Ukazano je da i po mišljenju Kantonalnog suda navodi apelanta o tome da ni tražilac izvršenja u cijelosti nije ispunio svoju obavezu, te da je i on kriv za raskidanje ugovora kao i da je i on svojim ponašanjem pričinio štetu apelantu nisu navodi koji se mogu isticati u izvršnom postupku, te nisu navodi koji bi u smislu člana 47. ZIP mogli dovesti do sprečavanja izvršenja.

13. Apelant u suštini smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je prvostepeni sud propustio na pouzdan način utvrditi da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga koje razloge nije pravilno cijenio ni drugostepeni sud. Smatra da je drugostepeni sud propustio na pouzdan način utvrditi da li je isprava na osnovu koje je pokrenut postupak izvršenja stekla svojstvo izvršnosti. Navedeno se po mišljenju apelanta nije moglo utvrditi bez predočavanja pravomoćne i izvršne sudske presude parničnog suda a što je u konkretnom slučaju zanemario prvostepeni sud. Ukazuje da je tražilac izvršenja zanemario odlučnu pravno relevantnu činjenicu da nije ispoštovao odredbe predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu iz razloga što nije odmah po zaključenju predmetnog ugovora pristupio sukcesivnoj realizaciji odobrenog kredita već je prvi plasman dijela odobrenih novčanih kreditnih sredstava apelantu odobren tek šest mjeseci nakon zaključenja predmetnog ugovora, a nakon što je u svoju korist konstituisao založno pravo-hipoteku na nekretninama u vlasništvu korisnika kredita-apelanta. Smatra da potraživanje čije se izvršenje traži nije određeno u objektivnom i vremenskom smislu u izvršnoj ispravi. Apelant traži donošenje privremene mjere zbog sprečavanja nenadoknadive materijalne štete koja apelantu može biti pričinjena prinudnim provođenjem predmetnog izvršnog postupka prinudnom prodajom nekretnina koje su 1/1 u apelantovom vlasništvu čija je tržišna vrijednost 20 puta veća od novčanog potraživanja za 1/3 realizovanog kredita po ugovoru o dugoročnom kreditu.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na razloge meritorne prirode zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru. Dakle, apelant u apelaciji iznose meritorne razloge o kojima će Ustavni sud tek odlučiti prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije ali ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi, meritorne prirode, sami za sebe, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant, osim navoda o nastupanju nenadoknadive materijalne štete koja apelantu može biti pričinjena prinudnim provođenjem predmetnog izvršnog postupka, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2614/18 ("Centrotrans-Transport Robe"… | Sudska praksa | Aktio