Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/16 (N.G. i K.F.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2859/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine u predmetu broj AP-2859/16, rješavajući apelaciju N.G. i K.F, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.G. i K.F, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 083948 15 Rev od 20. aprila 2016. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 083948 14 Gž od 11. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.G. i K.F. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica odnosno apelanti), koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 083948 15 Rev od 20. aprila 2016. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 083948 14 Gž od 11. decembra 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 083948 10 P od 17. aprila 2014. godine obavezan je Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati iznos od 69.843,00 KM na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im isplati troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelanti 13. aprila 2010. godine podnijeli tužbu protiv tuženog tražeći naknadu štete na ime smanjenja vrijednosti njihovih nekretnina (uslijed smanjene osvijetljenosti i prozračnosti) prouzrokovane nezakonitim radom organa tuženog pri izdavanju tehničke dokumentacije investitoru Bogdi Suvajcu i PP „Alf-om“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: investitor) za građenje objekta u ulici Mladena Stojanovića u Banjaluci. Dalje, proizilazi da je prvostepeni sud iz izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da su apelanti suvlasnici sa dijelovima od po ½ na zgradama koje se nalaze na preciziranim parcelama u Banjaluci (kućâ i dvorišnih objekata). Zatim, da je utvrdio da je rješenjem tuženog – Odjel za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Odjel) precizirani broj od 21. juna 2002. godine izdata urbanistička saglasnost investitorima za izgradnju poslovno-stambenog objekta spratnosti PO+P-4 na susjednom zemljištu - preciziranim parcelama u ulici Mladena Stojanovića u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Nadalje, da je utvrdio da je rješenjem tuženog – Odjel precizirani broj od 7. jula 3003. godine odobreno izvođenje radova na izgradnji predmetnog objekta, a da je rješenjem tuženog precizirani broj od 28. novembra 2006. godine izmijenjena i dopunjena tačka 1. pomenutog rješenja od 7. jula 2003. godine i spratnost predmetnog objekta je utvrđena kao PO+P+4. Zatim, proizilazi da je za izgrađeni predmetni objekat spratnosti PO+P+4 data upotrebna dozvola rješenjem tuženog precizirani broj od 13. decembra 2006. godine. Takođe, proizilazi da je, odlučujući o prijedlogu apelanata za obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, tuženi u dva navrata donosio precizirana prvostepena rješenja kojima je odbio taj prijedlog, koja su poništena preciziranim rješenjima drugostepenog organa i predmet je vraćen na ponovni postupak. Proizilazi da je nakon toga tuženi u par navrata donosio prvostepena rješenja kojima je investitoru data urbanistička suglasnost za gradnju predmetnog objekta, i to rješenja precizirani broj: od 25. februara 2005. godine, te od 28. jula 2006. godine i rješenje od 22. februara 2011. godine (kojim je izmijenjena tačka 1. dispozitiva rješenja tuženog precizirani broj od 21. juna 2002. godine, tako da je investitoru data suglasnost za izgradnju poslovnog objekta spratnosti: prizemlje, 4 sprata i izložbeno prodajni prostor), ali da su ta rješenja poništavana rješenjima drugostepenog organa, i to na osnovu preciziranih presuda Okružnog suda donesenih po tužbama apelanata. Pri tome, proizilazi da je posljednje rješenje doneseno u tom postupku precizirani broj od 22. februara 2011. godine poništeno postupajući po presudi Okružnog suda broj 11 0 U 009847 12 U od 1. novembra 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a do zaključenja glavne rasprave u konkretnom parničnom predmetu nije doneseno novo rješenje o urbanističkoj saglasnosti za predmetni objekat. Osnovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je u postupku pred tim sudom izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke M.M. (u daljnjem tekstu: vještak) i da je taj vještak saslušan na glavnoj raspravi, te je ukratko prezentovao sadržaj nalaza i mišljenja i iskaza vještaka, kojem je u cijelosti poklonio vjeru, a koji je, između ostalog, zaključio da je umanjenje vrijednosti vidu nedovoljne osvijetljenosti i provjetravanja u prva dva objekta koja se koriste iznosi 15% od iznosa 497.645,00 KM.

4. Osnovni sud se pozvao na obrazloženje presude (gore navedene) Okružnog suda broj 11 0 U 009847 12 U od 1. novembra 2013. godine (donesene u upravnom sporu u predmetu izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetnog objekta), konstatujući da iz razloga te presude, koje je prihvatio i taj sud, i iz drugih izvedenih dokaza, proizilazi protivpravno postupanje tuženog u pogledu donošenja odluka tj. rješenja u vezi sa urbanističkom suglasnosti, odobrenjem za građenje i upotrebnom dozvolom, smatrajući da su ta rješenja donesena suprotno Zakonu o uređenju prostora, i to odredbama „ glave 5. tačke 1. tačke 3 i tačke 5.“. Pri tome, Osnovni sud je konstatovao da organi tužene u upravnom postupku nisu utvrdili odlučne činjenice u pogledu udaljenosti predmetnog objekta od objekata tužioca tj. apelanta, a da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da se da se rastojanje između istih objekata kreće od 65 do 90 cm, što je suprotno čl. 37. i

38. Odluke tužene o uređenju prostora grada Banjaluka koja propisuje rastojanje od 3 do 12 metara, a da pozivanje tužene na član 39. te Odluke nije potkrijepljeno nikakvim dokazima iz kojih bi sud mogao utvrditi i drugačije odstojanje. Takođe, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je predmetni objekat sagrađen protivno građevinskoj dozvoli, što takođe govori u prilog odgovornosti tužene za prouzrokovanu štetu apelantima tužiocima, jer je napravljen objekat veće visine nego što je to bilo odobreno dozvolom za građenje. Osnovni sud je naveo da je članom 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Po ocjeni Osnovnog suda, na osnovu nalaza i mišljenje vještaka nesporno je utvrđeno da šteta koju trpe apelanti, u smislu pojave vlage nakon izgradnje predmetnog objekta u vidu gubitka svjetlosti i svježeg zraka, predstavlja štetu koja prelazi normalne granice odnosno okvire koji su uobičajeni i tolerantni u savremenoj urbanoj sredini, sa svim štetnim imisijama koje pojedinac mora da prihvati življenjem u takvoj sredini. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 172. ZOO, navodeći da je odredbama tog člana propisano da pravno lice odgovara za štetu koje je njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, i to po objektivnoj odgovornosti. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da postoji osnov tuženog za odgovornost za prouzrokovanu običnu štetu apelantima. U pogledu visine naknade, Osnovni sud je shodno nalazu vještaka, prostom matematičkom operacijom utvrdio da 15% od iznosa 497.645,00 KM iznosi 69.843,00 KM, koji iznos je i dosudio apelantima.

5. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 083948 14 Gž od 11. decembra 2014. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio osporenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao je da da je odredbom člana 7. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Okružni sud je zaključio da bi, shodno tome, tuženi bio odgovoran za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njegovih službenih lica. Između ostalog, ukazao je i da iz sadržaja nalaza vještaka proizilazi da izgradnjom predmetnog objekta nije došlo do znatnog umanjenja vrijednosti postojećih nekretnina apelanata jer se objekti apelanata nisu redovno održavali, a posebno što se „objekat broj 3. i i 4.“ nalaze u ruševnom stanju. Okružni sud je konstatovao da se umanjenje vrijednosti odnosi na prva dva objekata koja se koriste, i to u vidu nedovoljne osvjetljenosti i provjetravanja, te da je vještak utvrdio orjentacionu vrijednost nekretnina u dijelu koja se naslanjaju na predmetni objekat koja umanjena za 15% trenutno iznosi 465.620,00 KM. Okružni sud je zaključio da se na osnovu izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da su apelanti pretrpili štetu i da je ista posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica odnosno organa koji obavlja određenu djelatnost i da postoji i voljni elemenat da se nanese šteta, pa je primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja zaključio da apelanti nisu dokazali da im je je tuženi na ovaj način prouzrokovao štetu.

7. Pored toga, konstatovao da se prvostepeni sud u razlozima pobijane presude nije osvrtao na prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete koji prigovor je tuženi istakao na ročištu od 18. februara 2013. godine. U vezi sa tim, ukazao je da odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a odredbom stava 2. istog člana da u svakom slučaju potraživanje zastarjeva za 5 godina od kada je šteta nastala. Okružni sud je konstatovao da je prema sadržaju izjava apelanta gradnja predmetnog objekta bila u toku 2002. i 2003. godine, a apelanti su tužbu za naknadu štete podnijeli prvostepenom sudu 13. aprila 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je potraživanja apelanta zastarjelo jer je protekao trogodišnji rok za podnošenje tužbe od momenta saznanja za štetu (2003. godine), pa do podnošenja tužbe (2010. godine).

8. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio presudom broj 71 0 P 083948 15 Rev od 20. aprila 2016. godine.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. U vezi sa tim, između ostalog, citirao je odredbe člana 156. stav 3. i 172. stav 1 ZOO, te ukazao da koliko god je postupanje organa tuženog protivpravno u smislu izdavanja urbanističke saglasnosti suprotno tada važećem Regulacionom planu odnosno za stambeno-poslovni umjesto poslovni objekat i propuštanje vršenja kontrole izgradnje u odnosu na odobrenu spratnost objekta (i tiče se druge vrste odgovornosti) da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali od kakvog su značaja ti propusti tuženog za nastanak predmetne štete, te da li je izgradnja visokog prizemlja sa galerijom i povučenom etažom u uzročnoj vezi sa nastankom štete ili bi do te iste štete i u istom obimu došlo i da je objekat izgrađen u skladu sa Regulacionim planom, a da je na njima je teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica shodno čl. 7. stav 1, čl. 123 stav 1. i čl.126. stav 1. ZPP-a.

10. Vrhovni sud je ukazao da je okolnost da se pred organima tuženog vodi postupak u pogledu izdavanja urbanističke saglasnosti od 21. juna 2002 godine i da su kasnije donesena rješenja tuženog u više navrata poništavanja rješenjima resornog Ministarstva i na temelju presuda Okružnog suda donesenih u upravnom sporu, sama po sebi, nije dovoljna za odgovornost tuženog za rad njegovog organa. Zaključio je da pozivanje apelanata Zakon o sprovođenju odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kojom je, između ostalog, ulica Mladena Stojanovića proglašena „ambijentalnom cjelinom“ ne doprinosi drugačijem odlučenju jer je ta Odluka stupila na snagu 3. septembra 2002. godine, a rješenje o urbanističkoj saglasnosti je doneseno 21. juna 2002. godine dakle prije stupanja na snagu te odluke. Vrhovni sud je dalje ukazao da se pod štetom koja prelazi normalne granice, u smislu odredbe člana 156. stav 3. ZOO, podrazumjevaju štetne posljedice koje pod tim konkretnim okolnostima prelaze uobičajene granice tako da ugroženi objekat za vlasnika gubi svoju upotrebnu vrijednost zavisno od svrhe kojoj je namijenjen (da je stanovanje onemogućeno ili otežano iznad tolerantnih granica). Istakao da je u tom smislu, sve i kada bi se prihvatio nalaz vještaka - da bi se orjentaciono procijenjena vrijednost nekretnina apelanata mogla povećati za 15% da predmetni objekat nije izgrađen, nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 156. stav 3. ZOO za dosuđivanje apelantima naknade štete jer izgradnjom objekta, kako se izjasnio i vještak, nije znatno došlo od umanjenja vrijednosti objekata apelanata i ne radi se o takvom „izvoru opasnosti“ od kojeg bi apelantima prijetila znatnija šteta. Konstatujući da je apelant u svom iskazu potvrdio da su njegove nekretnine i prije izgradnje predmetnog objekta bile zaklonjene drugim objektom (30%) Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da i pod uslovom postojanja prekomjerne štete uzrok cjelokupne štete ne bi bio u postupanju organa tuženog. Vrhovni sud je istakao da je vještak konstatovao postojanje vlage u stanu apelantice ali je istakao i da objekti apelanata nisu redovno održavani, pa je ostalo nerazjašnjeno u kojoj mjeri je vlaga uzrokovana izgradnjom predmetnog objekta a u kojoj mjeri je bila prisutna prije toga. Budući da svaka šteta mora biti konkretizovana, to u slučaju da su apelanti i dokazali osnovanost svog potraživanja, a nisu, kako je to ocijenio Vrhovni sud, nalaz vještaka ne daje osnova za dosuđivanje tražene naknade štete. Ovo iz razloga što je vještak umanjenje tržišne vrijednosti nekretnina apelanata procijenio „orjentaciono“, a ne na osnovu njihove stvarne tržišne vrijednosti i da se nije se izjašnjavao o obimu osvijetljenosti i neprozračnosti objekata apelanata uzrokovanih gradnjom predmetnog objekta i o obimu ovih imisija prije njegove izgradnje (uzrokovanih drugim objektom), što je od značaja za definisanje pojma prekomjerne štete i za utvrđivanje visine naknade štete, a što spada u pitanje primjene materijalnog prava o čemu taj sud vodi računa po službenoj dužnosti.

11. Pored toga, Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilna je odluka Okružnog suda o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada je predmetni objekat izgrađen najkasnije 2005. godine, kako je to apelant naveo u svom iskazu, a prema navodima apelantice je završen i ranije, 2004/2005 godine, kada su apelanti saznali za štetu i učinioca, pa do podnošenja tužbe sudu (13. aprila 2010. godine) protekao je trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO za sudsku zaštitu u ovoj vrsti spora. Takođe, istakao je da je predmetno potraživanje zastarjelo i pod uslovom da se početak roka zastarjelosti računa od dana izdavanja upotrebne dozvole za predmetni objekat (13. decembra 2006. godine).

12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tvrdeći da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Iz apelacionih navoda u suštini proizilazi da apelanti u vezi sa tim ukazuju da je predmetni objekat u konkretnom slučaju izgrađen na međi i da ima koeficijent izgrađenosti koji je veći od dozvoljenog odnosno da je tužena omogućila investitoru da izgradi predmetni objekat suprotno Zakonu o građenju, Odluci o građevinskom zemljištu, tada važećem Regulacionom platnu i Odluci komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, čime je apelantima pričinila štetu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava na koje su se apelanti pozvali u apelaciji zapravo svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni prava u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o pogrešnoj primjeni prava zapravo zasnivaju na tvrdnjama da je tuženi omogućio investitoru da suprotno relevantnim propisima izgradi predmetni objekat, čime je, po njihovom mišljenju, prouzrokovana šteta u vidu smanjenja vrijednosti njihovih nekretnina (uslijed smanjene osvijetljenosti i prozračnosti). Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji zapravo ponavljaju navode koje su istakli revizionom postupku, a na koje je Vrhovni sud odgovorio u obrazloženju osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je taj sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje tj. za odbijanje revizije apelanta izjavljene protiv presudu Okružnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, a apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/16 (N.G. i K.F.) | Sudska praksa | Aktio