Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4309/16 (H.N.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4309/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4309/16, rješavajući apelaciju H.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H.N. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 144642 16 Kž od 20.
oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 144642 13 K od 27. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 144642 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 144642 13 K od 27. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 21. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 29. i 30. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 126 0 K 144642 13 K od 27. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da je prilikom utvrđivanja da li je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret prvenstveno pošao od iskaza svjedoka E.M., koji je naveo da je kritične prilike došao u restoran „Plaža“ u društvu sa oštećenim D.D. (u daljnjem tekstu: oštećeni), M.T., K.H. i još nekim društvom. Tokom večeri primijetio je da su „izbacivači“ oštećenog, M.T. i K.H. htjeli izbaciti iz restorana, da je došao do ulaznih vrata, da je na stepenicama između njih nastala prepirka, zatim, da je zajedno sa oštećenim sišao i krenuo da izađe iz objekta i da su stali kod donjih stepenica i pozvali svoje prijatelje da zajedno napuste objekt. Međutim, apelant je tada silazio niz stepenice i oštećenom zadao dva udarca stisnutom pesnicom u glavu pri čemu je oštećeni pao pored ulaznih vrata, nakon što su oštećenom pomogli, otišli su kući. Oštećeni je naveo da se ne sjeća događaja zbog toga što je bio u nesvijesti, ali da su mu prijatelji rekli da ga je apelant udario. Nadalje, svjedok M.T. izjavio je da je apelant prošao pored njega kada je krenuo niz stepenice prema izlazu, a kada se vratio, vidio je da oštećeni leži u nesvijesti, prišao mu je kako bi mu pomogao, ali ga je apelant tada udario nogom i još dva puta glavom. Također, svjedok K.H. je izjavio da je vidio oštećenog kako onesviješten leži na dnu stepenica, da je sa M.T. sišao kako bi mu pomogli, a za to vrijeme apelant je na njih nasrnuo i htio ih udariti. Iz iskaza vještaka Z.C. proizlazi da je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede, te da je povređivanje donje vilice nastalo najmanje jednokratnim djelovanjem tupe tvrde mehaničke sile pri čemu udar stisnute šake, odnosno pesnice predstavlja podobno sredstvo za nanošenje takve ozljede kada bi se povreditelj nalazio ispred, odnosno iznad oštećenog. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je iskazima svjedoka optužbe E.M., K.H. i M.T. poklonio vjeru ocjenjujući da su iskazi objektivni i da svjedoci nemaju razloga lažno inkriminirati apelanta, budući da su ga poznavali samo iz viđenja, i to kao radnika na osiguranju u restoranu ,,Plaža“. Također, ti iskazi nisu protivrječni jedni drugima i u skladu su sa iskazom vještaka Z.C. s obzirom na to da se radi o sudskom vještaku sa dugogodišnjim iskustvom, a na iskaz i nalaz i mišljenje vještaka nije bilo primjedaba. Imajući u vidu da je iskazom vještaka potvrđen iskaz svjedoka E.M., koji je naveo da je apelant silazio niz stepenice i stisnutom pesnicom udario oštećenog, pri čemu se nalazio ispred, odnosno iznad oštećenog, čime mu je nanio teške tjelesne ozljede opisane u izreci presude, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo fizički napad na oštećenog.
7. U vezi sa tvrdnjama apelantove odbrane da se te večeri nije desio bilo kakav incident, Općinski sud je naveo da se ne može pokloniti vjera iskazima svjedoka H.K., A.N. i A.O. koji su naveli da se kritične prilike u restoranu „Plaža“ nije desio nikakav incident niti tuča s obzirom na to da je riječ o svjedocima koji su radili zajedno sa apelantom, pa su njihovi iskazi usmjereni na to da olakšaju njegov procesni položaj u ovom krivičnom postupku. Nadalje, policijski službenici PU Lukavac S.M. i A.M. naveli su da te večeri u PU Lukavac nije prijavljena nikakva tuča, ali se ne može zaključiti da se nije desio fizički napad na oštećenog s obzirom na to da oni nisu sve vrijeme boravili u restoranu „Plaža“ i ispred restorana, jer su, kako su naveli, obavljali radnu dužnost patrolirajući od objekta „Plaža“ pa do objekta „Sidro“. Prema tome, iz činjenice da fizički napad na oštećenog nije prijavljen u PU Lukavac ne može se tvrditi da se napad nije ni desio, jer su svjedoci E.M, oštećeni, K.H. i M.T. naveli da fizički napad na oštećenog nisu prijavili u PU Lukavac, nego su odmah nakon događaja sjeli u vozilo i udaljili se od restorana „Plaža“. Također, iz iskaza svjedoka odbrane S.A., A.H. i S.Dž., konobara u restoranu „Plaža“, ne može se zaključiti da se uopće nije desio nikakav incident tu večer, pa samim time ni fizički napad apelanta na oštećenog, jer su i ti svjedoci naveli da su naknadno čuli da se nešto desilo ispred restorana, odnosno neki problem, gurkanje, konflikt, ali nisu znali ko je u tome učestvovao. Kod ovakvog stanja stvari, može se zaključiti da su se u apelantovim radnjama stekla zakonska obilježja krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZFBiH, odnosno da je apelant 21. maja 2011. godine oko 1.30 sati, ispred ugostiteljskog objekta „Plaža“ u Lukavcu, nakon verbalne prepirke sa oštećenim, svjestan da ga može teško tjelesno ozlijediti, a što je i htio, stisnutom pesnicom više puta udario oštećenog u predio glave i lica, nanijevši mu na taj način teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma donje vilice u predjelu njenog lijevog ugla i razderno-nagnječnu ranu donje usne.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 126 0 K 144642 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze na glavnom pretresu savjesno ocijenio i na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, tačno je da je oštećeni naveo da je iz priča prijatelja saznao da ga je udario apelant, da te večeri nije primijetio službenike policije i da niko od njegovih prijatelja nije pozvao policijske službenike, nego su odmah krenuli kući. Međutim, iz iskaza svjedoka E.M. proizlazi da je kritične prilike vidio apelanta kako silazi niz stepenice i da je oštećenom zadao dva udarca stisnutom pesnicom u glavu nakon kojih je oštećeni pao, što je taj svjedok naveo tokom istrage u iskazu datom u PU Lukavac 9. juna 2011. godine kojem iskazu je prvostepeni sud poklonio vjeru, ocjenjujući ga vjerodostojnijim, jer je dat samo mjesec dana nakon događaja, pa je sasvim logično da se svjedok u to vrijeme bolje sjećao događaja. Također, iz iskaza svjedoka M.T. proizlazi da je kritične prilike apelant prošao pored njega, krenuo niz stepenice prema izlazu, a kada se svjedok vratio, vidio je da oštećeni leži u nesvijesti, te mu prišao kako bi mu pomogao, a apelant ga je tada udario nogom i još dva puta glavom, dok iz iskaza svjedoka K.H. proizlazi da je vidio oštećenog kako onesviješten leži na dnu stepenica, da je sa M.T. sišao dolje, ali dok su pomagali oštećenom, apelant je navaljivao i pokušavao da ih udara. Iskazi svjedoka, prvenstveno svjedoka E.M. koji je i naveo da je apelant silazio niz stepenice kada je stisnutom pesnicom udario oštećenog, potvrđeni su iskazom vještaka Z.C., koji je naveo da je teška tjelesna povreda donje vilice kod oštećenog nastala najmanje jednokratnim djelovanjem tupe tvrde mehaničke sile znatnijeg intenziteta zamaha (na predio lijevog ugla ove kosti) pri čemu udar stisnute šake, odnosno pesnice predstavlja podobno sredstvo za nanošenje takve ozljede, a u položaju kada bi se povreditelj nalazio ispred/iznad oštećenog. Prema tome, može se zaključiti da je apelant počinio krivično djelo fizički napad na oštećenog i da mu je nanio teške tjelesne ozljede opisane u izreci presude. Budući da su svjedoci optužbe E.M., K.H. i M.T. poznavali apelanta samo iz viđenja i to kao radnika na osiguranju u objektu „Plaža“, te da iskazi svjedoka nisu protivrječni jedni drugima, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ti svjedoci nisu imali razloga lažno inkriminirati apelanta na šta neosnovano ukazuje žalba njegovog branitelja.
10. U pogledu tvrdnji apelantove odbrane da se prema iskazima svjedoka odbrane nije desio ovaj događaj, te da se postavlja pitanje gdje je oštećeni zadobio povrede pošto se ljekaru javio tek treći dan, Kantonalni sud je naveo da je tačno da iz iskaza svjedoka A.N. i A.O. proizlazi da su kritične prilike u restoranu ,,Plaža“ zajedno radili sa apelantom i da se nije desio nikakav incident niti tuča, a da je svjedok H.K. izjavio da je radio kao osiguranje zajedno sa A.N. i apelantom kada je u „Plaži“ bio koncert i da tu večer nije primijetio incident ili fizički sukob s tim da je izjavio da se oko dva sata nalazio na parkingu ispred restorana, a po povratku u objekt niko mu nije spominjao eventualni incident. Međutim, na osnovu iskaza svjedoka S.A., A.H. i Dž.S., konobara u restoranu „Plaža“, ne može se zaključiti da se nije desio fizički napad apelanta na oštećenog, jer iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da su naknadno čuli da se nešto desilo ispred restorana, odnosno neki problem, gurkanje, konflikt, ali da nisu znali ko je u tome učestvovao. I iz iskaza svjedoka odbrane S.M. i A.M., policijskih službenika PU Lukavac, proizlazi da njima kao patroli policije PU Lukavac nije prijavljena nikakva tuča, ali su svjedoci naveli da su te večeri obavljali radnu dužnost patrolirajući od objekta „Plaža“ pa do objekta „Sidro“, tako da nisu sve vrijeme boravili u restoranu „Plaža" i ispred restorana. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da se na temelju iskaza ovih svjedoka ne može zaključiti da se nije desio fizički napad na oštećenog. Također, neosnovani su i žalbeni prigovori apelantovog branitelja da je upitno gdje i kako je oštećeni zadobio povrede s obzirom na to da je sporni događaj prijavljen tek treći dan. Naime, nije sporno da su oštećeni i svjedoci E.M., K.H. i M.T. naveli da fizički napad na oštećenog nisu prijavili PU Lukavac, već da su odmah nakon događaja sjeli u vozilo i udaljili se od restorana, te da se oštećeni javio ljekaru u Gradačcu. Da su tačni navodi svjedoka, proizlazi iz prijave Službe hitne pomoći JZU Gradačac od 21. maja 2011. godine u kojoj je navedeno da je te večeri primljen oštećeni i nakon ukazane prve pomoći upućen na dalje liječenje na Maksilofacijalnu hirurgiju Tuzla, a navedena prijava podnesena je istog dana PU Gradačac. Činjenica da je oštećeni zadobio povrede 21. maja 2011. godine od drugih osoba je konstatirana i u otpusnom pismu Klinike za MFH KCU u Sarajevu, gdje je oštećeni liječen u periodu od 25. maja 2011. godine do 3. juna 2011. godine. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud činjenično stanje pobijanom presudom pravilno i potpuno utvrdio, pa se suprotne tvrdnje iznesene u žalbi pokazuju kao neosnovane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su osuđujuće presude utemeljene samo i jedino na osnovu iskaza svjedoka E.M. čiji iskaz je u suprotnosti sa dokazima odbrane, ali i iskazom oštećenog koji je naveo da je izgubio svijest unutar objekta u blizini bine, a ne na stepenicama, kako se to navodi u obrazloženju presude. Također, sud je apelanta osudio samo i jedino na temelju izjava svjedoka datih u istražnom postupku, pri tome zanemarujući iskaze date tokom postupka, iako iskazi dati u istrazi nisu mogli biti dokazi na kojima se temelji sudska odluka. Naime, oštećeni je u iskazu datom u PS Gradačac 7. juna 2011. godine naveo da je učestvovao u tuči unutar objekta ,,Plaža“ i to pred binom, da je tada izgubio svijest i da apelanta ne poznaje, a u PS Lukavac je 24. novembra 2011. godine naveo da je apelanta prepoznao u prostorijama PS Lukavac na osnovu tvrdnje E.M. i posredstvom Internet-stranica gdje su mu prijatelji pokazali fotografiju apelanta i rekli mu da mu je ta osoba nanijela povrede. Također, sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka M.T. i K.H. iako ti svjedoci nisu vidjeli ko je i kako nanio povrede oštećenom, ali vjeruju da je to počinio apelant, jer im je tako rekao E.M. Najzad, apelant je ukazao da oštećeni i navedeni svjedoci nisu događaj prijavili policiji iz njima poznatih razloga, kao i da je oštećeni liječničku pomoć zatražio tek nakon tri sata od navodnog fizičkog napada. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je u nedostatku relevantnih dokaza, zanemarujući procesno načelo da niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže, te da je tužitelj dužan dokazati navode iz optužnice, sud je donio proizvoljnu presudu daleko od dokaznog standarda izvan svake razumne sumnje osuđujući ga za krivično djelo koje nije počinio. b)Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da taj sud nije učinio povredu ljudskih prava i osnovnih sloboda na koje se apelant poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud je naveo da su u osporenoj prvostepenoj presudi izneseni svi relevantni zaključci o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni tužiteljstvo je navelo da u predmetnom krivičnom postupku nije bilo povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda na koje se apelant poziva, te napominje da iz sadržaja apelacije proizlazi da se podnosi zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da iznosi činjenice i navode koji su bili predmet žalbenog postupka.
V.Relevantni propisi
15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172. stav (1) Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja prvostepenog postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 16.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296. stav 2.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 126 0 K 144642 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 20. oktobra 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 14. novembra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
24. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela teška tjelesna ozljeda, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
25. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su osuđujuće presude utemeljene samo i jedino na osnovu iskaza svjedoka E.M., čiji iskaz je u suprotnosti sa dokazima odbrane, ali i iskazom oštećenog koji je naveo da je izgubio svijest unutar objekta, u blizini bine, a ne na stepenicama, kako se to navodi u obrazloženju presude. S tim u vezi, apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.
26. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
28. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Općinski sud je u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant oštećenom nanio tešku tjelesnu ozljedu, odnosno da li je apelant oštećenom zadao udarce u predjelu lica od kojih je takva povreda nastala, analizirao sadržaj iskaza E.M., koji je naveo da je vidio da je apelant oštećenom zadao udarce, zatim iskaz oštećenog i svjedoka koji su potvrdili apelantovo prisustvo i postupanje nakon spornog događaja, te ih je doveo u vezu sa iskazom vještaka koji je opisao ozljede i način na koji su navedene ozljede oštećenom mogle nastati. Zatim, Općinski sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje o navodima apelantove odbrane kojima je osporavao da se predmetni događaj uopće desio kritične večeri, zaključujući da iz tih iskaza nije bilo moguće utvrditi da se napad na oštećenog zaista nije ni desio. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Općinski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Pri tome Kantonalni sud je naročitu pažnju posvetio ispitivanju tvrdnji apelantove odbrane da je upitno gdje je i kako je oštećeni zadobio sporne povrede jer je sporni događaj prijavljen nakon tri dana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se oštećeni javio Službi hitne pomoći JZU Gradačac koji su o ozljedama apelanta obavijestili PU Gradačac, a činjenica da je oštećeni zadobio povrede 21. maja 2011. godine konstatirana je i u otpusnom pismu MHF KCU Sarajevo, gdje je oštećeni liječen. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji kojima ukazuje da su iskazi navedenih svjedoka u suprotnosti sa iskazom oštećenog u pogledu mjesta gdje se sporni događaj desio i počinitelja djela, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su redovni sudovi iskaz oštećenog koristili prilikom utvrđivanja počinitelja krivičnog djela, već da su, naprotiv, naveli da se oštećeni ne sjeća događaja zbog toga što je bio u nesvijesti, kao i da su mu prijatelji rekli da ga je apelant udario. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravomoćnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77). Ova načela su ustanovljena i razrađena u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, a što je potvrdio i Kantonalni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju načela presumpcije nevinosti, budući da ništa ne ukazuje da su sudovi postupali s preduvjerenjem o apelantovoj krivici i time prekršili načelo prema kojem svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
30. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ukazao u čemu se sastoji povreda navedenog prava, zbog čega ti apelantovi navodi ne mogu biti ni razmatrani u vezi sa predmetnim krivičnim postupkom.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su povrijeđene garancije u pogledu pretpostavke nevinosti.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević