Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/18 (I. V.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1418/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1418/18, rješavajući apelaciju Igora Vikića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Igor Vikić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059210 15 Rev od 8. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Vikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ljiljana Božičić-Popović advokat iz Banjaluke, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059210 15 Rev od 8. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tužitelja (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) i preinačena je drugostepena odluka na način što je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 16.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj i apelant 20. juna 2003. godine zaključili ugovor o stipendiranju, temeljem kojeg se apelant obavezao po završetku studija zasnovati radni odnos sa tužiteljem najmanje na jednako razdoblje za koje je primao stipendiju. Dalje, obavijest o diplomiranju apelanta tužitelj je primio 3. januara 2007. godine dok je 16. januara 2007. godine donio odluku o prijemu apelanta u radni odnos (u kojoj je naveo da će apelant zasnovati radni odnos kod tuženog dostavljanjem potrebne dokumentacije). Zatim, da je apelant diplomu nostrificirao tek 10. decembra 2007. godine, dok je od polovine 2007. do desetog mjeseca 2008. godine bio u stalnom kontaktu sa tužiteljem iskazujući volju stalnog ostanka u Austriji, pa je obavijestio tužitelja da bi radio za njega ali pod uslovom da radi na području Austrije. Također, utvrđeno je da su parnične stranke pregovarale i oko vraćanja stipendije u ratama, na način što je tužitelj ponudio apelantu nagodbu o otplati stipendije u obrocima od po 4.050,00 KM, na što apelant nije pristao te je zatražio izmjenu nagodbe koju bi prihvatio na način da mu se umjesto četiri obroka omogući vraćanje stipendije u 24 rate obzirom da radi doktorat i da nema posao u Austriji. Vrhovni sud je istakao da se na ovako uvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno pozvao na član 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, te da je primjenom člana 148. stav 1. u vezi sa članom 262. ZOO pravilno ustanovio da je ugovor o stipendiranju zaključen između parničnih stranaka u cijelosti stvorio prava i obaveze zbog čega je svaka od ugovornih strana ovlaštena od druge strane zahtijevati ispunjenje obaveze savjesno i u svemu kako ona glasi. Dakle, imajući u vidu da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu iz člana 3.4. ugovora o stipendiranju (nije zasnovao radni odnos sa tužiteljem za najmanje jednako razdoblje za koje je primio stipendiju), već je nedvojbeno iskazao želju da nastavi dalje školovanje u Austriji, navodeći da radi doktorat, da je dobio ponudu na Elektrotehničkom fakultetu u Austriji za zaposlenje, te da je iskazao volju da radi u struci za tužitelja ali pod uslovom da radi na području Austrije uz pristanak na vraćanje stipendije u 24 mjesečne rate, to je pravilan stav prvostepenog suda da u takvim okolnostima apelant ne može prigovarati da tužitelj nije ispoštovao odredbu člana 7. ugovora o stipendiranju (da u roku od 60 dana odredi tačan rok zaposlenja) i da stipendiju nije dužan da vrati.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donio presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe člana 148. stav 1. u vezi sa članom 262. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/18 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio