Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/18 ("ARMEX" d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-283/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-283/18, rješavajući apelaciju "ARMEX" d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ARMEX" d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047175 17 Rev od 17. oktobra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ARMEX" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 12. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047175 17 Rev od 17. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Mu.H. i Mi.H.) solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 108.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan tuženim naknaditi troškove postupka.

2. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete (za izmaklu korist), nastale izvođenjem radova zaziđivanja ulaza na kapiji poslovne zgrade, koju tužitelj (apelant) traži u iznosu od 108.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku i na osnovu slobodne ocjene izvredenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za predmetni spor. Na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su apelant i pravno lice ,,Rullmo“ d.o.o. Mostar (zakupoprimac) 12. maja 2005. godine zaključili ugovor o zakupu (članom 17. ugovora je određeno da isti stupa na snagu od 1. septembra 2005. godine), da je predmet zakupa bila stambena zgrada sa namještenim prostorijama za stanovanje koja se sastoji od tri etaže, osam prostorija za stanovanje i sanitarnim uređajima na adresi Trg Ivana Krndelja broj 5, izgrađenoj na k.č. 37/31, sa ulazom iz Zvonića ulice (član 1. ugovora), te da je ugovor raskinut pismenim aktom zakupoprimca od 20. juna 2005. godine. Dalje, da proizlazi da je apelantu rješenjem od 28. maja 2004. godine data saglasnost za rekonstrukciju predmetnog objekta i promjenu namjene stambenog u poslovni prostor, dok je rješenjem od 30. augusta 2004. godine apelantu kao investitoru odobrena upotreba predmetnog poslovnog objekta (objekat do ulice M. Tita). Također, Rješenjem od 16. maja 2006. godine prvotuženom je izdata urbanistička saglasnost za izgradnju ogradnog zida na k.č. 37/83, a rješenjem od 12. maja 2008. godine odobrena mu je i legalizacija dijela bespravno dograđenog stambenog objekta na građevinskom zemljištu označenom kao k.č. 37/32 i 37/83 k.o. Mostar. Rješenjem nadležnog organa od 24. novembra 2010. godine odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio ustanovljavanje prava služnosti prolaza na parcelama prvotuženog kao poslužnog dobra u korist društva ,,Armex“ d.o.o. Mostar za k.č. 37/31 upisane kao povlasnog dobra. Na osnovu nalaza i stručnog mišljenja vještaka prvostepeni sud je utvrdio da se na k.č. 37/31 nalazi građevinski objekat površine 108 m² sa stepenom izgrađenosti 93,52%, a da se na zapadnoj strani ove iste parcele nalazi stambeni objekat koji je devastiran i da je prijašnji vlasnik navedene k.č. izgradnjom poslovnog objekta na istočnoj strani ove parcele sam sebi otežao prilaz ostalom dijelu parcele. Vrhovni sud ističe da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporni objekat (koji je bio predmet uviđaja) bio devastiran i da se sastojao od prizemlja i jednog sprata, pa s obzirom na karakteristike isti nije mogao biti predmetom zakupnog odnosa. Osim toga, kako dalje navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, odnosno pravilno su zaključili da u radnjama tuženih nije bilo protivpravnosti, kao jedne od pretpostavki za ostvarenje prava na naknadu štete. Naime, činjenica da je ugovor o zakupu raskinut 20. juna 2005. godine, prije nego što je uopšte stupio na snagu (ugovor zaključen 12. maja 2005. godine sa dejstvom od 1. septembra 2005.godine), govori u prilog pravilnosti pravnog stava nižestepenih sudova o neosnovanosti zahtjeva apelanta za naknadu štete. Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju nije postojala uzročna veza između raskida ugovora o zakupu i navodne štete, kao jedne od pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi se uopšte moglo govoriti o institutu naknade štete. Nadalje, nesporno je utvrđeno da je apelant odbijen sa zahtjevom za ustanovljenje služnosti puta kroz parcelu prvotuženog, pa neovisno od činjenice što je dozvola nadležnog organa donesena kasnije, nakon izvršene radnje zidanja, to za primjenu odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nije bio ispunjen ni uslov protivpravnosti. Osim toga, Vrhovni sud navodi da, suprotno prigovoru apelanta, obrazloženja nižestepenih presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, te da ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni, odnosno da obrazloženja po svom sadržaju odgovaraju zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi, pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/18 ("ARMEX" d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio