Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/18 (O. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2947/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2947/18, rješavajući apelaciju Olje Mrđen, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olja Mrđen protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 234450 18 Gž od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Olja Mrđen (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 234450 18 Gž od 23. aprila 2018. godine. Takođe, apelantkinja je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se „zabraniti Republici Srpskoj da podnese zahtjev za naplatu troškova postupka u spisu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-234450 u iznosu od 1.140,00 KM, te da se zabrani Osnovnom sudu da odobri izvršenje za naplatu troškova postupka od 1.140,00 KM ukoliko Republika Srpska bude podnijela zahtjev za naplatu ovih troškova“.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 234450 16 P od 1. decembra 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik pokretnih stvari, detaljno navedenih u izreci, te da je nedopušteno izvršenje po Rješenju Poreske uprave, Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 1086/15 od 7. marta 2016. godine. Navedenom presudom obavezana je apelantkinja da tuženoj (Republici Srpskoj) nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantkinjin zahtjev kojim traži da se utvrdi da je vlasnik pokretnih stvari (detaljno navedenih u presudi), te da je nedopušteno izvršenje po Rješenju Poreske uprave broj 1086/15 od 7. marta 2016. godine (predmetne pokretne stvari su popisane u postupku izvršenja Poreske uprave protiv apelantkinjinog oca Zorana Opačića). Okružni sud se pozvao na odredbe člana 7. stav 1, člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantkinja bila dužna dokazati da je vlasnik (pravilno suvlasnik) predmetnih pokretnih stvari, što tokom parničnog postupka nije učinila, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, niti je dokazala da se predmetne pokretne stvari nalaze u stanu na kojem je apelantkinja na osnovu ugovora o poklonu stekla suvlasničko pravo. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelantkinja tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na osnovu Rješenja Poreske uprave broj 1086/15 od 7. marta 2016. godine, a nije izvela dokaz čitanjem tog rješenja, pa samim tim nije dokazala da su navedene stvari predmet izvršenja. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio da apelantkinja nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva zbog čega navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima predmetnog postupka donesena pravilnom primjenom čl. 387. i 395. u vezi sa članom 396. stav (3) Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je "u spis uložila dokaz da je suvlasnica stana sa dijelom ½, te izjavu da su joj roditelji darovali i stvari u stanu".

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 7. stav 1, člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku, zaključili da apelantkinja (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega su odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno, ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/18 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio