Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1687/16 (I. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Kolektivni ugovor
- Regres
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1687/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1687/16, rješavajući apelaciju Izudina Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Izudina Mujanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Izudinu Mujanoviću isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Mujanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 019181 10 Rs od 28. decembra 2012.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Izudin Mujanović (daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 12. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019 181 15 Rev od 3. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 019181 10 Rs od 28. decembra 2012. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4834/14 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija evidentirana pod brojem AP 4905/14, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Na osnovu člana 23. st (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 19. aprila 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 5. aprila 2010. godine tužbom koju je podnio Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi isplate duga iz radnog odnosa u visini od 3.650,00 KM. U tužbi je naveo da je tužena u periodu od 1. januara 2008. godine do marta 2010. godine vršila manji obračun i isplatu plaće, regresa i toplog obroka, zbog čega je zatražio da sud obaveže tuženu da mu na ime manje isplaćenih naknada iz radnog odnosa (pojedinačno za plaće, regres i topli obrok) isplati iznos čija je visina utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.
7. Općinski sud je po provedenom dokaznom postupku, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno donio Presudu broj 33 0 Rs 019181 10 Rs od 28. decembra 2012. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. U obrazloženju presude, Općinski sud je u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu razlike traženih naknada ukazao na relevantne odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, Zakona o državnoj službi u FBiH, te odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. U vezi s tim je zaključio da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti jer je bio u primjeni samo do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, konkretno do 8. septembra 2005. godine. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena upravo postupila prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora i apelantu isplatila zahtijevane naknade, pa je stoga zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te je kao takav odbijen u cjelini.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženu obavezao da apelantu na ime razlike toplog obroka isplati iznos od 1.354,36 KM, dok je u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude (isplata plaće i regresa) žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u pogledu djelomične osnovanosti žalbenih navoda koji se tiču primjene materijalnog prava u odnosu na isplatu razlike toplog obroka ukazao da je apelant zahtjev za isplatu ove naknade zasnovao na varijanti koju je vještak ekonomske struke uradio prema Pravilniku o plaćama tužene utvrdivši razliku od 1.354,36 KM. Iz druge varijante obračuna, koji je urađen prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora, proizlazi da je tužena apelantu isplatila više 112,85 KM, slijedom čega je prvostepeni sud ovaj dio zahtjeva u cijelosti odbio. Međutim, Kantonalni sud smatra da je za apelanta povoljniji obračun iz kog je utvrđena pripadajuća naknada, dakle obračun koji je urađen po Pravilniku o plaćama tužene, zbog čega je u tom dijelu žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana na isplatu razlike u visini od 1.354,36 KM koja je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka. Što se tiče odlučenja prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti ostalih zahtjeva za isplatu (plaće i regresa), Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu pravilna ocjena prvostepenog suda i zaključak da je u navedenom periodu relevantni materijalni propis bio Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine koji je bio u primjeni od 8. septembra 2005. godine, prema kojem je, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke apelantu isplaćeno više od pripadajućeg iznosa u visini od 4.122,25 KM, zbog čega je u ovom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda kao pravilna potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu izloženog apelantova žalba djelomično osnovana, pa je prvostepena presuda u pogledu isplate za topli obrok preinačena na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Protiv drugostepene presude, apelant je u novembru 2014. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je o reviziji odlučio Rješenjem broj 33 0 Rs 019181 15 Rev od 3. februara 2016. godine tako što je revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozivao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP, koja je u konkretnom postupku primijenjena na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, kojom je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, s obzirom na vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude, imovinski cenzus kao kriterij (uvjet) dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je, prije svega, ukazao na povredu prava na suđenje u razumnom roku budući da je o njegovom pravu iz radnog odnosa riješeno nakon punih šest godina, iako je u smislu odredbe člana 420. ZPP postojala obaveza sudova za hitno postupanje. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i u odnosu na pravo na imovinu, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je u vezi s tim istakao da su osporenim presudama proizvoljno i paušalno protumačene odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama tužene. U vezi s tim je istakao da odredbe Pravilnika uistinu zaposlenicima propisuju više prava u odnosu na odredbe Općeg kolektivnog ugovora, ali je također naglasio da Pravilnik nije u suprotnosti s odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji isplatu naknada vezuje za poslovanje poslodavca, ali isplatu ne uvjetuje tim poslovanjem. Stoga smatra da mu u konkretnim okolnostima isplata po tužbenom zahtjevu pripada prema odredbama Pravilnika koji nije u suprotnosti s odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čije su odredbe od strane redovnih sudova proizvoljno protumačene.
11. Osim toga, apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na imovinu i zabranu diskriminacije, i to u vezi s dužinom trajanja postupka. Apelant je istakao da su u periodu u kom je čekao okončanje postupka po svojoj tužbi redovni sudovi mijenjali stavove u pogledu osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu razlika iz radnog odnosa, tako da je jedan broj uposlenika (tužilaca) uspio realizirati zahtijevano potraživanje, a drugi dio nije. Predložio je da se apelacija usvoji i da mu se zbog dužine trajanja postupka isplati naknada nematerijalne štete, troškovi za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškovi sastavljanja apelacije u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka zakonita i pravilna i da Kantonalni sud nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, između ostalog, ni pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud se u odgovoru nije posebno izjašnjavao o navodima iz apelacije, osim što je hronološki opisao tok postupka pred tim sudom, ukazujući na njegovo okončanje u periodu nešto kraćem od tri godine.
14. Tužena smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjeno materijalno pravo, dok je u pogledu dužine trajanja postupka navedeno da su svi predmeti slične prirode rješavani u skladu s Planom rješavanja predmeta od strane suda, na koji tužena niti apelant nisu mogli utjecati.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
16. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene presude
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine. Navedenu presudu je apelant posredstvom svog punomoćnika primio 23. oktobra 2014. godine i osporio je u apelaciji broj AP 4905/14 koju je podnio 19. novembra 2014. godine, dakle blagovremeno u roku od 60 dana. Imajući u vidu da je navedena apelacija prethodno odbačena kao preuranjena (vidi tačka 2. ove odluke) zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije i da je konačna odluka u konkretnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud će apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su Kantonalni i Općinski sud primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima apelant suštinski problematizira primjenu procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Kantonalni sud je, odlučujući u okviru apelantovih žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnom materijalnom pravu, između ostalog na odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama tužene na osnovu kog je apelantova žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena. U tom pravcu, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo relevantne zakonske odredbe iz kojih je proizašao zaključak o djelimičnoj osnovanosti žalbe u dijelu naknade koja se odnosila na topli obrok u utuženom periodu, dok je u preostalom dijelu, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud naveo relevantne materijalne odredbe zbog kojih apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu.
24. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, te činjenicu da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 384/15 od 28. aprila 2016. godine i AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
26. U konkretnom slučaju, apelant ukazuje i na dužinu trajanja parničnog postupka povodom njegove tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa.
27. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća na nedjelotvornost revizije protiv drugostepene presude i činjenicu da je konačna odluka u konkretnom slučaju, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019181 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine. S obzirom na to da je apelant protiv osporene konačne presude Kantonalnog suda blagovremeno, u roku od 60 dana, podnio apelaciju Ustavnom sudu (vidi tačku 2. ove odluke), Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, kojom je ukazano na dužinu trajanja postupka, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati dio navoda kojima apelant ukazuje da je zbog dužine trajanja postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. aprila 2010. godine kao dana podnošenja tužbe do 13. oktobra 2013. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je meritorno okončan predmetni parnični postupak. Iz navedenog proizlazi da je predmet ocjene Ustavnog suda period od tri godine i šest mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant potraživao naknadu iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud ne smatra da se radilo o naročito složenom postupku.
34. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije nije zapazio da je apelant svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka budući da su u predmetnom postupku utvrđivala njegova prava iz radnog odnosa, dakle prava koja su za apelanta značajna, a po samom zakonu zahtijevaju hitnost u postupanju.
35. S druge strane, Općinski sud u predmetnom postupku procesne radnje nije preduzimao s većom efikasnošću budući da je, kako proizlazi iz njegovog odgovora na apelaciju, pripremno ročište zakazao nakon skoro dvije godine. Pri tome je Općinski sud, kako proizlazi iz činjenica predmeta i dokumentacije predočene Ustavnom sudu, zanemario prirodu konkretne pravne stvari i činjenicu da je u pitanju radni spor za koji se po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju. Osim toga, Općinski sud nije u odgovoru na apelaciju ponudio razloge za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku, koji je pred tim sudom trajao dvije godine i osam mjeseci.
36. Kantonalni sud je, za razliku od Općinskog suda, u žalbenom postupku postupio u kraćem roku i drugostepenu odluku donio nakon deset mjeseci od dana dostavljanja predmeta na rješavanje o žalbi. Međutim, efikasnost Kantonalnog suda nije mogla nadoknadi propuste Općinskog suda koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka u ukupnom trajanju od tri godine i šest mjeseci, iako je po zakonu hitne prirode.
37. Uzimajući u obzir analizirane okolnosti koje su predmet razmatranja u ovoj odluci, kao i relevantne standarde, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u predmetu, koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Općinski sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio odgovor, niti je ukazao na postojanje eventualnih objektivnih okolnosti kojima bi se opravdala dužina postupka u navedenom trajanju.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. Imajući u vidu da se radi o apelantovom pravu iz radnog odnosa, koji zahtijeva hitnost u postupanju, a koji je u relevantnom periodu, koji je predmet ocjene Ustavnog suda, okončan nakon tri godine i šest mjeseci, čime je prekršen zahtjev „razumnog roka“, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 450,00 KM.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
42. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
43. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.
Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao tri godine i šest mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog suda u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, a u odgovoru na apelaciju sud nije ponudio bilo kakve razloge za neblagovremeno postupanje u predmetu.
46. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević