Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2508/18 (S. P.)

Odluka donesena 30. 05. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2508/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 2508/18, rješavajući zahtjev Slobodana Perića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Perića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke podnio je 28. aprila 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine i broj S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine. Također, apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da se „odloži izvršenje izrečene novčane kazne određene osporenim rješenjima, do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.

2. Sud BiH je u toku trajanja krivičnog predmetu protiv optuženih Branka Čigoje i drugih, donio Rješenje broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine, kojim je apelant kao branilac optuženog Milorada Glamočaka kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja.

3. Apelant je kažnjen zbog toga što je u podnesku, koji se odnosi na prethodne prigovore na optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KT-RZ 0002904 06 od 4. decembra 2017. godine a koju je taj sud zaprimio 9. januara 2018. godine uvrijedio sud izrazima: „Zaključak da postoji dovoljno dokaza da je ovaj optuženi izvršio djelo koje mu se stavlja na teret vijeće je izvuklo iz izjava svjedoka koji se sjećaju da je bio prisutan u sobi odakle su izvršioci krenuli na izvršenje djela te da je bio jako ljut kada je saznao što se desilo. Ovakav zaključak Vijeća bio bi smiješan da nije posljedica uobičajene prakse Suda i Tužilaštva BiH kada treba optužiti nekoga od pripadnika Srpskog naroda, ovako je samo dokaz da politika još uvijek nije izašla ni iz Suda ni iz Tužilaštva. Ovakav zaključak nameće se sam po sebi kada se zna praksa Suda i Tužilaštva. Kada treba neko odgovarati za zločine počinjene nad Srbima niti jedan dokaz nije dovoljan, a kada treba optužiti i osuditi pripadnika srpskog naroda dovoljno je da neko „upre prstom u njega“. Najbolji dokaz za ovakav zaključak su nedavne odluke suda u predmetu Nasera Orića i dr., Muhameda Šišića i dr., ali i drugih gdje su donesene oslobađajuće presude ili izrečene simbolične kazne koje su samo uvrede za žrtve“.

4. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo, da je taj sud razmatrao da li u konstatacijama apelanta ima elemenata uvrede Suda, zbog koje bi taj Sud bio obavezan postupiti u skladu sa članom 150. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), pa je na održanom ročištu o krivnji održanom 5. februara 2018. godine apelantu data prilika da pojasni citirane navode, kao i mogućnost da se na navedene i pismeno očituje u roku od tri dana. U dostavljenom pismenom izjašnjenju od 8. februara 2018. godine apelant je izjavio da mu nije bila namjera da bilo koga vrijeđa, i da iznošenje mišljenja o radu nosioca javnih funkcija ne može biti uvreda. Smatra da nije izabrao najkorektniju terminologiju, odnosno onu koja nije uobičajena u komunikaciji sa pravosudnim organima, ali da to više ne može ispraviti. Namjera mu je bila da ukaže na dvostruke standarde suda i tužilaštva kada je u pitanju procesuiranje predmeta ratnih zločina. Na kraju apelant je istakao da mu član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) garantuje pravo da kao slobodan građanin ove zemlje ima pravo na svoje mišljenje o radu nosioca javnih funkcija i da to mišljenje javno iznese, zbog čega smatra da nisu ispunjeni uvjeti za njegovo kažnjavanje.

5. U vezi s tim Sud BiH je naveo, da uopšteno govoreći, smatra da uvreda predstavlja svaku vrstu omalovažavanja i diskreditacije suda koja objektivno utiče ili može uticati na ugled suda u demokratskom društvu. Smatra da se društveni ugled suda može uzeti kao objektivna kategorija, koja proizilazi iz društvenog položaja sudske vlasti i njegove nezavisnosti koja mora biti poštovana upravo zbog toga što je uspostavljena u interesu svih građana, jer građani imaju pravo da im sudi nezavistan sud, da je ugled suda opšti interes građana a da je zaštita tog ugleda osnov inkriminacije iz člana 150. ZKP BiH. Prema tome Sud BiH je utvrdio da su konstatacije apelanta usmjerene na činjenicu da Sud pristrasno postupa kada su u pitanju pripadnici srpskog naroda, i potpuno jasna aluzija da je sudska vlast u rukama politike, obzirom na sam način i kontekst iznošenja, koje se kako navodi moraju uzeti kao ponižavanje i diskreditacija Suda. Stoga je zaključio da konstatacija apelanta „Kada treba neko odgovarati za zločine počinjene nad Srbima niti jedan dokaz nije dovoljan, a kada treba optužiti i osuditi pripadnika srpskog naroda, dovoljno je da neko „upre prstom u njega“, kao i konstatacija „..... da politika još uvjek nije izašla iz Suda ....“ se odnose na postupanje sudija Suda BiH, i da sugeriše zaključak da se radi o sudijama koji su „pristrasni“ i „poslušni“, što ima za cilj diskreditaciju ugleda sudija i Suda kao institucije. Sud BiH je dalje ukazao da bi Sud imao mogućnost da vrši pravdu i primjenjuje zakon mora osigurati primjenu procesnih procedura i biti poštovan kao neprikosnoveni autoritet, a da prije toga kao takav mora biti viđen od strane advokatske zajednice koja ima posebnu društvenu ulogu u zaštiti prava građana. Prema tome Sud BiH smatra da je na navedeni način apelant neprimjerenim tvrdnjama i insinuacijama prešao okvire etičkog i profesionalnog ponašanja, kakvo se očekuje od advokata pred ovim kao i svim drugim sudovima na teritoriji BiH. Naime ovo prvobitno iz razloga što Sud od advokata u krivičnom postupku očekuje visok nivo profesionalnog ponašanja i elementarnu pristojnost u komunikaciji sa sudom i ostalim učesnicima u postupku, a koja će osigurati dostojanstvo i integritet samog postupka i svih učesnika, te da se od advokata očekuje i zahtijeva da u vršenju svoje djelatosti primjenjuju najviše standarde, da ničim ne dovedu u pitanje autoritet suda i dignitet advokatske profesije. U pogledu prava zagarantovanih članom 10. Evropske konvencije, također je ukazao da ovo pravo nije apsolutno, odnosno da ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, da izražavanje te slobode nosi sa sobom „dužnost i odgovornost“, te da je apelant kao profesionalac mogao da predvidi posljedice svog djelovanja, na temelju čega je zaključio da ukupnost konstatacija apelanta, po ocjeni tog Suda sadrže navode uvredljivog sadržaja, čiji cilj je bio da se naruši ugled i dostojanstvo Suda BiH, koje je taj sud okvalifikovao kao uvredu i apelantu u skladu sa članom 150. ZKP BiH izrekao novčanu kaznu u iznosu kao u izreci rješenja.

6. Rješenjem Vanraspravnog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja tog Suda od 9. februara 2018. godine.

7. Razmatrajući žalbene navode apelanta, da bi Sud bio viđen kao nepristrasan i neprikosnoven autoritet, da mora upravo tako i postupati, obezbijediti ravnopravnost i jednakost svih lica koja se pred Sudom pojavljuju, a da se Sud nije pridržavao postulata kojih je dužan, te se njegovi navodi ne mogu smatrati uvredom suda. Apelant također ističe da kao građanin ove zemlje i kao advokat ima pravo iznositi svoje mišljenje javno o radu nosilaca javnih funkcija, posebno po pitanju činjenica sa kojima se susreće u redovnom obavljanju svoje djelatnosti. Nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, taj sud je odlučio kao u izreci rješenja. U vezi s tim taj sud ukazuje da navode apelanta smatra kao uvredu Suda, odnosno da isti bez sumnje predstavljaju grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda, da prelaze granice tolerancije koje nameće demokratsko društvo u smislu prava na slobodu izražavanja. Naime, ističe da navodi apelanta imaju karakter nedopuštenog, neprimjerenog, pa konačno i neprofesionalnog ponašanja pred Sudom BiH, jer kako ističe dužnost svakog advokata da u odnosu prema sudu, drugim državnim organima i njihovim predstavnicima, djeluje u skladu sa osnovnim načelima advokatske etike, uz dužno poštovanje prava svih na vlastito mišljenje i stav, poštovanje pravne kulture i pravične profesije. Dalje navodi da je nesporno da apelant pravilno navodi da je uloga advokata da djeluje i služi interesima pravde da zaštiti svog klijenta od svakog kršenja njegovih zakonskih ili ustavnih prava i sloboda, ali da se pri tome mora isključivo služiti dopuštenim sredstvima i ostati u granicama korektnosti, prije svega profesionalnosti. Prema tome postupajući prema odredbi člana 321. stav 2. i

3. ZKP BiH je odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ističe da je u podnesku koji je dostavio sudu iznio svoje mišljenje o radu državnih organa, pa čak i nosilaca izvršne i zakonodavne vlasti u BiH. Smatra da ničim nije uvrijedio sud, niti je takvu namjeru imao, već da je samo iznio kritiku vezano za postupanje navedenih državnih organa. Dalje navodi da je sud prilikom izricanja kazne zanemario suštinu člana 10. stav 2. Evropske konvencije, za koju smatra da se mora veoma usko tumačiti, da uopšte nije primijenio tripartitni test po praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Također ističe da mu je novčana kazna previsoko određena, što za posljedicu može imati zastrašujuće efekte na vršenje advokatske uloge zastupnika odbrane, i negativne posljedice na prava optuženih, i na slobodu izražavanja advokata usljed straha od ovako visokih kazni i sankcionisanja.

9. Apelant je također predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će odložiti izvršenje izrečene novčane kazne pobijanom odlukom Suda BiH, do donošenja odluke po apelaciji.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije uopće obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom traži odlaganje izvršenja osporenog rješenja Suda BiH o kažnjavanju apelanta zbog vrijeđanja suda. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2508/18 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio