Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1040/16 („HIGAT“ Ges. m.b.h. Graz, Austrija)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Materijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1040/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1040/16, rješavajući apelaciju „HIGAT“ Ges. m.b.h. Graz, Austrija na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „HIGAT“ Ges. m.b.h.
Graz, Austrija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 043546 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 043646 15 Pž 2 od 11. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 043546 04 Ps od 21. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „HIGAT“ Ges. m.b.h. Graz, Austrija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 043546 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 043646 15 Pž 2 od 11. juna 2015. godine i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 043546 04 Ps od 21. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog TI „VITEKX“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 16. marta 2018. godine, Općinski sud 20. marta 2018. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 23. juna 1998. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 043546 04 Ps od 21. novembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 318.384,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke). Stavom 2. obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.049,78 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je stavom 3. odbijen tuženi s dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da apelant tužbenim zahtjevom od tuženog potražuje isplatu iznosa od 318.384,00 KM na ime naknade materijalne štete koja mu je nastala raskidom ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanta i tuženog, te zbog neispunjenja ugovorene obaveze od strane tuženog. U vezi s tim, taj sud je ukazao da poslovni odnos među parničnim strankama u konkretnoj stvari ima elemente ugovora o prodaji iz člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom odredbom je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. Dalje je utvrđeno da su apelant i tuženi 23. aprila 1991. godine zaključili ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim su dogovorili da će tuženi kao prodavac apelantu kao kupcu isporučiti sukcesivno u roku od 120 dana 50 tona akrilnog prediva Nm 32/2 HB prema specifikaciji boja koju će odrediti apelant, za fiksnu cijenu od 114,00 DIN/kg, uz uplatu avansa za prvih 35 tona prediva do 25. aprila 1991. godine prema predračunu, te da je apelant za isporuku 35.000 kg akrilnog prediva tuženom ispostavio iznos od 4.000.000,00 dinara. Nadalje je navedeno da iz izvedenih dokaza proizlazi da tuženi, za razliku od apelanta, nije ispunio svoju ugovorenu obavezu iz predmetnog ugovora o kupoprodaji i apelantu u roku od 120 dana od dana zaključenja ugovora isporučio naručeno akrilno predivo u količini od 35.000,00 kg, za koje mu je apelant uplatio avans u iznosu od 4.000.000,00 dinara, na koji način je tuženi pao u docnju pri ispunjenju ugovorene obaveze, čime je krivica za raskid predmetnog ugovora na tuženom. U vezi s tim je utvrđeno da iz navedenog ugovora proizlazi da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak tog ugovora, pa je predmetni ugovor raskinut samim neispunjenjem prema odredbi člana
125. ZOO. Ovaj sud je dalje naveo da je tuženi apelanta dopisom od 3. jula 1996. godine broj 284/96 obavijestio da priznaje svoje obaveze po predmetnom ugovoru, međutim iz tog dopisa ne proizlazi volja tuženog da će apelantu ispuniti obavezu i isporučiti akrilno predivo u nekom drugom roku, već mu je ponudio drugačiji način ispunjenja obaveze, kompenzacijom potraživanja tuženog sa firmama u Srbiji i Crnoj Gori, kao i firmama u RBiH („u srpskom entitetu“).
8. Općinski sud je također utvrdio da ni sam apelant nije održao na snazi predmetni ugovor jer nije prije isteka roka bez odlaganja obavijestio tuženog da ugovor održava na snazi, odnosno da zahtijeva ispunjenje ugovorene obaveze. Ovo iz razloga jer je ratno stanje u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) trajalo od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. godine, pa taj sud smatra da je apelant u periodu od 21. augusta 1991. godine kada je istekao rok od 120 dana od dana zaključenja predmetnog ugovora do dana proglašenja ratnog stanja u BiH imao izvjesno vrijeme da od tuženog traži ispunjenje ugovorene obaveze i time održi ugovor na snazi. Općinski sud je također utvrdio da je apelant kao dan raskida ugovora označio 23. juni 1998. godine kao dan podnošenja tužbe tom sudu, pa je u tom pravcu zatražio od vještaka ekonomske struke da utvrdi razliku između cijene akrilnog prediva koja je predmet kupoprodaje određene ugovorom i tekuće cijene akrilnog prediva na dan 23. juni 1998. godine kada je, prema apelantovim tvrdnjama, ugovor raskinut. U skladu s nalazom vještaka apelant je odredio visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 318.384,00 KM, koji je vještak odredio na osnovu poslovne evidencije apelanta, te utvrdio da je apelant pretrpio gubitak na imovinu u novcu u navedenom iznosu. Iz nalaza vještaka proizlazi da iznos od 2.240.000,00 austrijskih šilinga, koji je apelant isknjižio iz aktivnog bilansa u vanbilansnu evidenciju, predstavlja avans koji je apelant uplatio tuženom za isporuku 35.087,72 kg akrilnog prediva, za koji je tuženom isplatio iznos od 4.000,00 dinara, preračunat u tada važeću austrijsku valutu na dan uplate avansa, na osnovu čega je dobio iznos od 318.384,00 KM. Općinski sud ovakvo utvrđenje vještaka nije prihvatio jer apelant, osim vještačenja provedenog na navedeni način, nije izveo niti jedan dokaz, niti je iznio ni prihvatio niti jednu činjenicu da mu je nastala šteta u vidu umanjenja imovine.
9. Općinski sud je dalje naveo da se ugovor raskida po samom zakonu, kao što je to slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, tako što kupac koji je uplatio kupoprodajnu cijenu ima pravo da zahtijeva od prodavca da mu vrati plaćeni iznos cijene, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu. Međutim, kako se apelant tokom trajanja postupka izjasnio da zbog raskida ugovora ne traži povrat uplaćene kupoprodajne cijene nego naknadu štete zbog raskida ugovora, u vezi s tim je ukazao da nastala šteta mora biti posljedica docnje tuženog, tako da između neispunjenja ugovorene obaveze tuženog i štete postoji direktna i neprekidna uzročna veza. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev po visini opredijelio u skladu s nalazom vještaka koji je iznos apelanta od 4.000.000,00 KM dinara uplaćen na ime avansa preračunao u austrijsku valutu važeću na dan plaćanja u iznosu od 2.240.000,00 austrijskih šilinga, a taj iznos je nadalje preračunao u sada važeću valutu u Austriji u iznosu od 162.787,15 eura i na kraju utvrdio da je konkretna šteta koja se ogleda u smanjenju apelantove imovine u iznosu od 318.384,00 KM, te koji iznos predstavlja preračun iznosa od 162.787,15 eura u sada važeću domaću valutu u BiH. Dakle, taj sud smatra da je apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen prema nalazu vještaka protivan načelu monetarnog nominalizma izraženom u članu 394. ZOO, prema kojem je dužnik u slučaju kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužan je isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kada zakon određuje nešto drugo. Kod ovakvog stanja stvari, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja Općinski sud smatra da apelant provedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev kako u pogledu osnova tako ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. i člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri odlučivanju o naknadi troškova parničnog postupka taj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (član 387. ZPP), pa su shodno tome tuženom dosuđeni ukupni troškovi parničnog postupka u iznosu od 18.949,78 KM.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 043646 15 Pž 2 od 11. juna 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda prvostepenog suda potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 982,80 KM i zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 982,80 KM.
11. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u dijelu koji apelant pobija žalbom, ocijenio neosnovanim žalbene navode u dijelu da je pobijana presuda zasnovana na povredi odredbi ZOO. Naime, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da ugovoreni rok isporuke robe od 120 dana od dana zaključenja ugovora (21. august 1991. godine) nije fiksan. U vezi s tim je navedeno da apelant smatra da se ugovor održao na snazi do 23. juna 1998. godine, odnosno da je rok ispunjenja obaveze od strane tuženog produžen tako što je tuženi kao prodavac apelantu kao kupcu dostavio dopis od 3. jula 1996. godine kojim ga je obavijestio da priznaje svoje obaveze po predmetnom ugovoru od 23. aprila 1991. godine. Međutim istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sadržaj tog dopisa kojim tuženi nije potvrdio da će ispuniti svoje ugovorene obaveze i isporučiti apelantu ugovoreno akrilno predivo u nekom novom roku, nego mu je ponudio drugačiji način izmirenja svojih obaveza, putem kompenzacije njegovih potraživanja prema firmama u Srbiji, Crnoj Gori i firmama u RBiH. Prema tome, Kantonalni sud smatra da tuženi navedenim dopisom ni na koji način nije izrazio svoju volju da će nakon isteka ugovorenog fiksnog roka isporučiti apelantu ugovorenu količinu i vrstu kupljene robe u nekom novom roku kako bi održao predmetnu ugovor na snazi i nakon isteka ugovorenog roka od 21. augusta 1991. godine.
12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju na navedeno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 125. ZOO kada je zaključio da iz prirode predmetnog ugovora nesumnjivo proizlazi da je njegovo ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora, te koji ugovor je raskinut neispunjenjem obaveze od strane tuženog u roku određenim tim ugovorom (član
125. ZOO). Navedeno je da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je raskidom predmetnog ugovora nastala šteta koja se ogleda u razlici između cijene akrilnog prediva koje je bilo predmet kupoprodaje i tekuće cijene na dan raskida 21. augusta 1991. godine (član 524. ZOO) jer iz nalaza vještaka, prema kojem je apelant opredijelio tužbeni zahtjev, slijedi da se isti vještak u svom nalazu nije mogao utvrditi tekuću cijenu akrilnog prediva na tržištu na dan 21. august 1991. godine, pa time ni razliku između cijene navedenog proizvoda koje je predmet kupoprodaje određene ugovorom i tekuće cijene akrilnog prediva u količini od 35.087,72 kg na dan 21. august 1991. godine. Članom 524. stav 1. navedenog zakona propisano je kada je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, a stvar ima tekuću cijenu druga strana može zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kome je posao obavljen. Stavom 2. citiranog člana je propisano da ako na tržištu mjesta u kome je posao obavljen nema tekuće cijene, za izračunavanje visine naknade uzima se u račun tekuća cijena tržišta koje bi ga mogla zamijeniti u datom slučaju, kojoj treba dodati razliku u troškovima prevoza. U vezi s tim je istaknuto da je odredbom člana 125. stav 1. ZOO propisano da kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku ugovor se raskida po samom zakonu, dok je stavom 2. istog člana propisano da povjerilac može održati ugovor na snazi ako po isteku tog roka bez odlaganja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Članom 132. stav 1. ZOO propisano je da su raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, a stavom 2. istog člana je regulirano da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da vrati ono što je dala. Nadalje je ukazano da je članom 154. citiranog zakona propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je članom 158. propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Dakle iz citiranih odredbi ZOO, kao i odredbe čl. 7. i 123 ZPP slijedi da je apelant, pored toga što je bio dužan dokazati da mu je pričinjena šteta i to po vrsti i obimu, bio dužan dokazati da je šteta u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjom tuženog, odnosno da je bio dužan dokazati da mu je tuženi neispunjenjem svoje ugovorne obaveze i prouzrokovanim raskidom predmetnog ugovora prouzrokovao štetu u obimu i visini opredijeljenoj u tužbenom zahtjevu, a koja se ogleda u razlici cijene akrilnog prediva koji je predmet kupoprodaje određene ugovorom i tekuće cijene istog na dan raskida ugovora - 21. augusta 1991. godine, što apelant nije dokazao prema odredbi člana 524. ZOO.
13. Kantonalni sud također smatra da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je apelantov tužbeni zahtjev u saglasnosti s načelom monetarnog nominalizma i da se konkretna imovinska šteta prema nalazu vještaka ogleda u smanjenju apelantove imovine u iznosu od 318.384,00 KM, koji iznos predstavlja preračun iznosa od 162.787,15 eura u sada važeću domaću valutu u BiH jer upravo suprotno proizlazi iz sadržaja spomenutog nalaza, te odredbe člana 394. ZOO, prema kojoj je dužnik u slučaju kada obaveza ima za predmet svotu novca dužan isplatiti isti broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi. Dakle, tuženi je, prema ocjeni suda, bio u obavezi da apelantu isplati određenu sumu novca, a to je vraćanje iznosa od 4.000.000,00 dinara uplaćenog na ime avansa, tj. obavezan je da mu isplati onaj broj novčanih jedinica na koji je obaveza glasila. Kako apelant u tužbenom zahtjevu ne traži povrat onoga što je isplatio na ime ispunjenja ugovorene obaveze, pa zbog činjenice da je promijenjena vrijednost novca, apelant u ovom postupku ne može tražiti štetu od tuženog jer gubitak vrijednosti novca nadoknađuje kamatom.
14. Kantonalni sud također smatra neosnovanim apelantove navode da su troškovi postupka dosuđeni tuženom previsoko, smatrajući da je prvostepeni sud pri odlučivanju o naknadi troškova parničnog postupka uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (član 387. ZPP). Kantonalni sud je, primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 982,80 KM zato što je njegova žalba u cijelosti odbijena kao neosnovana, a pobijana prvostepena presuda potvrđena, zbog čega mu ne pripada pravo na troškove podnošenja iste na teret apelanta. Dalje, Kantonalni sud je primjenom člana 387. stav 1. ZPP odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 982,80 KM zato što, prema ocjeni tog suda, oni nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je, primjenom odredbe člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 043546 15 Re od 24. decembra 2015. godine apelantova revizija je odbijena, zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije u iznosu od 944,50 KM, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu od 982,00 KM.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda i odbio apelantove revizione navode vezane za pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je također ocijenio pravno neosnovanim apelantov prigovor da je predmetni ugovor raskinut 23. juna 1998. godine. U vezi s tim je naveo da ako je u ugovoru stranaka bio ugovoren rok ispunjenja obaveze tuženog kao prodavca za isporuku robe kao bitan sastojak ugovora, tako da se radi o fiksnom pravnom poslu, ugovor se smatra raskinutim u času kada dužnik padne u docnju (član 125. stav 1. ZOO), pa je u takvom slučaju ugovor na snazi mogao održati samo apelant kao povjerilac, kupac, ako po isteku roka bez odlaganja obavijesti dužnika da ugovor održava na snazi, odnosno da zahtijeva ispunjenje ugovora (član 125. stav 2. ZOO). Apelant, kao povjerilac u okolnostima konkretnog slučaja to nije učinio, već je u jesen 1991. godine akrilno predivo kupio od drugog prodavca. Stoga, Vrhovni sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje za koje je vezan u skladu s odredbom člana 240. stav 2. ZPP, smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je rok za ispunjenje obaveze prodavca (120 dana) predstavljao bitan sastojak predmetnog ugovora, koji stoga predstavlja fiksni pravni posao, pa je on po sili zakona raskinut 21. augusta 1991. godine. Također smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili značaj dopisa tuženog od 3. jula 1996. godine kada su zaključili da iz sadržaja dopisa proizlazi da tuženi polazi od stanovišta da je sporni predmetni ugovor raskinut, te da samo izražava spremnost da ispuni svoju obavezu povrata primljenog avansa, i to putem zajedničkih eventualnih ulaganja s apelantom, kompenzacijom potraživanja ili nakon osiguranja eventualnih donacija.
17. Vrhovni sud je dalje utvrdio da iz konačno postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da on i ne zahtijeva naknadu štete na osnovu člana 524. stav 1. ZOO, niti zahtijeva povrat datog avansa u skladu sa članom 132. st. 2. i 5. ZOO, već zahtijeva naknadu štete u visini vrijednosti avansa prema austrijskom šilingu u vrijeme nastanka i u vrijeme ispunjenja tražbine, preračunate nakon toga u euro, odnosno konvertibilnu marku u vrijeme ispunjenja tražbine. U vezi s tim je zaključio da takav zahtjev za naknadu štete zapravo predstavlja prikriven zahtjev za povrat avansa njegovom revalorizacijom, suprotno odredbi člana 394. ZOO, odnosno načelu monetarnog nominalizma. Dakle, Vrhovni sud ukazuje da se revizijom pokreće pitanje primjene načela monetarnog nominalizma i izuzetke od te primjene. Prema tome, s obzirom na to da se novčana činidba smatra činidbom vrijednosti, postavlja se ključno pitanje treba li visinu novčane obaveze uskladiti s promjenama u vrijednosti novca do kojih dolazi od zaključenja pravnog posla do njegovog ispunjenja, odnosno realizacije obaveze. Vezano za navedeno pitanje, Vrhovni sud je ukazao da je sudska praksa u FBiH u odnosu na to pitanje postupala u skladu s odredbom člana 394. ZOO koja predviđa da kada obaveza ima za predmet svotu novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakonom nije određeno nešto drugo. Dakle, pojam monetarnog nominalizma podrazumijeva identičnost novčane jedinice bez obzira na eventualnu promjenu njene vrijednosti, a primjenjuje se i u slučajevima promjene imena novčane jedinice. U konkretnom slučaju to bi značilo da se primjenom odredaba odgovarajućih zakona ima izvršiti dvostruka denominacija te konverzija BHD u konvertibilnu marku. Stoga, Vrhovni sud smatra da dosljedna primjena načela monetarnog nominalizma ponekad vodi ka potpunoj negaciji načela ekvivalentnosti i pravičnosti, pa pravni sistem, prihvaćajući djelimično i načelo revalorizacije, vrši korekciju načela monetarnog nominalizma putem određenih izuzetaka. Dakle, opravdanje za revalorizaciju leži u činjenici da bi zadržavanje novčane obaveze u prvobitnom obliku predstavljalo izuzetno veliki teret za povjerioca, koji pravni sistem treba da tolerira. Prema tome, kako nisu ostvareni revizioni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 248. ZPP, apelantovu reviziju odbio, a saglasno članu 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije jer on nije postigao uspjeh u revizionom postupku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 125. ZOO u odnosu na rok ispunjenja predmetnog ugovora od 120 dana kao fiksni rok za ispunjenje, odnosno primijenjen je institut raskida ugovora samim neispunjenjem u roku na apelantovu štetu. Naime, apelant je u vezi s tim ukazao da je s tuženim bio u stalnom kontaktu vezano za ispunjenje ugovora. Apelant dalje tvrdi da nije tačan stav sudova da naknadu štete nije zahtijevao prema odredbi člana 524. stav 1. ZOO, već da je, kako navodi, naknadu štete zahtijevao u visini vrijednosti avansa prema austrijskom šilingu u vrijeme nastanka i u vrijeme ispunjenja tražbine, nakon toga preračunate u euro, odnosno u KM. Također smatra pogrešnim stav tog suda da je njegov tužbeni zahtjev protivan načelu monetarnog nominalizma izraženom u članu 394. ZOO jer nije tražio povrat novčanih sredstava, te da je vještak svoj nalaz zasnovao isključivo na preračunu iznosa od 4.000.000 dinara na ime uplaćenog avansa u austrijsku valutu važeću na dan plaćanja u iznosu od 2.240,00 austrijskih šilinga, te taj iznos preračunao u sada važeću valutu euro, utvrđujući konačno iznos od 318.384,00 KM. Iz navedenog slijedi da je pretrpio imovinsku štetu, za što smatra da je odgovoran tuženi.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Također ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke.
20. Kantonalni sud također ističe da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Smatra da je postupak pred ovim sudom proveden na zakonit način, da je taj sud dao odgovore na sva bitna činjenična pitanja u konkretnoj pravnoj stvari, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud u odgovoru istakao da smatra da nije potrebno davati posebno izjašnjenje s obzirom na to da su presudom tog suda dati svi valjani razlozi i činjenice neophodne za donošenje valjane i zakonite odluke.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Kad je ispunjenje u roku bitni sastojak ugovora Član 125. stav 1.i 2.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
Dejstvo raskida Član 132. stav 2. i 5.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Član 524. stav1.
(1)Kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, a stvar ima tekuću cijenu, druga strana može zahtijevati razliku izmjene cijene određene ugovorom i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kome je posao obavljen.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 043546 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.
33. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu koju je pretrpio zbog raskida ugovora o kupoprodaji, tj. zbog neispunjenja ugovorene obaveze od strane tuženog. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance imali jedinstven stav da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pozivajući se na odredbu člana 125. st. 1. i 2. i člana 394. ZOO.
34. Ustavni sud zapaža da apelant u okolnostima konkretnog predmeta osporava da je rok za ispunjenje obaveze tuženog bio jasno propisan odredbom člana 125. stav 1. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka tih sudova jasno proizlazi da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi utvrdili da se tuženi predmetnim ugovorom obavezao da će apelantu kao kupcu isporučiti robu - akrilno predivo sukcesivno u roku od 120 dana, a da će mu apelant za navedeno isplatiti ugovorenu cijenu. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da je u konkretnom predmetu rok za ispunjenje obaveze tuženog (120 dana) predstavljao bitan sastojak predmetnog ugovora. S obzirom na utvrđenje redovnih sudova iz kojeg proizlazi da tuženi u ugovorenom roku (do 21. augusta 1991. godine) nije ispunio svoju ugovorenu obavezu prema apelantu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da se predmetni ugovor, u smislu člana 125. stav 1. ZOO, smatra raskinutim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili i okolnost da apelant kao povjerilac nije, u smislu stava 2. navedenog člana, održao ugovor na snazi budući da su utvrdili da nije, u smislu navedene odredbe, po isteku roka, bez odlaganja obavijestio tuženog kao dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (prema utvrđenju redovnih sudova apelant je u jesen 1991. godine akrilno predivo kupio od drugog prodavca), zbog čega su ocijenili neosnovanim apelantove navode da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut 23. juna 1998. godine (datum podnošenja tužbe). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datim obrazloženjima sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
35. Što se tiče apelantovih navoda da njegov tužbeni zahtjev nije protivan načelu monetarnog nominalizma izraženom u članu 394. ZOO, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno objasnio da apelant i ne zahtijeva naknadu štete na osnovu člana 524. stav 1. ZOO, niti zahtijeva povrat datog avansa u skladu sa članom 132. st. 2. i 5. ZOO, već zahtijeva naknadu štete u visini vrijednosti avansa prema austrijskom šilingu u vrijeme nastanka i u vrijeme ispunjenja tražbine. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su sudovi ove navode jasno i precizno obrazložili navodeći da apelant nije tražio povrat novčanih sredstava na ime isplaćenog avansa, što je mogao učiniti u smislu člana 132. ZOO i da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na nalazu vještaka i da je na ime naknade štete od tuženog tražio iznos od 318.384,00 KM koji se, prema ocjeni sudova, zasniva na preračunu iznosa od 4.000.000 dinara na ime uplaćenog avansa u austrijsku valutu važeću na dan plaćanja, koji iznos je preračunat u austrijski šiling, te u sada važeću valutu euro, a zatim u konvertibilnu marku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka da u datim okolnostima apelantovog slučaja apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zapravo predstavlja prikriveni zahtjev za povrat avansa njegovom revalorizacijom suprotno odredbi člana 394. ZOO kojom je propisano da kad obaveza ima za predmet svotu novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo, što u konkretnom predmetu nije slučaj. U takvim se okolnostima pokazuju neosnovanim i apelantovi navodi da nije tačan stav sudova da naknadu štete nije zahtijevao prema odredbi člana 524. stav 1. ZOO. Tom odredbom je propisano: „Kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, a stvar ima tekuću cijenu, druga strana može zahtijevati razliku izmjene cijene određene ugovorom i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kome je posao obavljen“ jer je nesporno da novčani iznos koji je apelant potraživao, a koji je utvrđen nalazom vještaka ne korespondira načinu obračuna tekuće cijene koji ima u vidu navedena odredba ZOO. Prema tome, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova koji su apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbili, pri čemu su u obrazloženju za svoje odlučenje dali razloge koji korespondiraju standardu obrazložene odluke.
36. Prema tome, imajući u vidu navedeno, te okolnost da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i dali navode zašto ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju istih i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova primjenom relevantnih odredbi ZOO na kojim su zasnovali svoje odluke. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
40. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
41. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelant, također, nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe i revizije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud veoma detaljno ispitao žalbene navode koje je apelant izjavio protiv prvostepene presude, a Vrhovni sud revizione navode izjavljene protiv presude drugostepenog suda. S obzirom na to, činjenica da navedeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
47. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.
48. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević