Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/16 (M. Z.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Opća zabrana diskriminacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni odnos
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2165/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine u predmetu broj AP-2165/16, rješavajući apelaciju Milovana Zeljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Zeljkovića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018142 15 Gž od 7. marta 2016. godine i S1 3 P 0189565 15 P od 21.
oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Zeljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 20. maja 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 018142 15 Gž od 7. marta 2016. godine i S1 3 P 018142 15 P od 21. jula 2015. godine.
2. Apelant je podnio Sudu BiH tužbu protiv Bosne i Hercegovine, Vijeća Ministara BiH – Ministarstva bezbjednosti – Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i uspostave radnog odnosa kod tužene, te isplate potraživanja na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 1.740,54 KM.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 018142 15 P od 21. jula 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje kao nezakonitog rješenja Vijeća ministara BiH, Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-210/14 od 13. novembra 2014. godine i rješenja Ministarstva bezbjednosti BiH, Državne agencije za istrage i zaštitu broj16-09-34-2-4585-1/14 od 7. oktobra 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja), te da se naloži tuženoj da pravilno obračuna penzijski staž uvažavajući uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 04/2-110.1-697 od 7. avgusta 2014. godine o odricanju apelanta od posebnog staža. Istovremeno odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te da mu na ime dospjelih plata od 20. novembra 2014. godien do vraćanja na rad ispiti mjesečni iznos od 1.740,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je rješenjem tužene od 7. oktobra 2014. godine, apelantu kao policijskom službeniku Državne agencije za istrage i zaštitu, prestao radni odnos, zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zaključno sa 31. oktobar 2014. godine, u skladu sa odredbama člana 119. stav (1). tačka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o policijskim službenicima). Također, apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja je odbijena kao neosnovana rješenjem tužene od 13. novembra 2014. godine. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je uvidom u rješenje Fonda PIO RS od 18. decembra 2014. godine utrdio da je apelant imao 54 godine i 10 dana života i da je ostvario ukupan staž od 40 godina, 10 mjeseci i 14 dana penzijskog staža, zaključno sa 31. oktobrom 2014. godine, ali da u ukupan penzijski staž nije uračunat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem od jednu godinu i jedan mjesec jer isti nije registrovan u Matičnoj evidenciji osiguranika Fonda PIO. Sud BiH je zaključio da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je u momentu donošenja spornih rješenja apelant ostvario 40 godina penzijskog staža, te da da ispunjava uslove za prestanak radnog odnosa u skladu sa odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, kojim je propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos, te da automatski gubi status policijskog službenika kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža. Sud BiH je s tim u vezi ukazao da se ne radi o kumulativnim uslovima, nego alternativnim, gdje je dovoljno da se ispuni jedan od navedenih uslova.
5. Imajući u vidu navedeno, kao i nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant zaključno sa 31. oktobrom 2014. godine ostvario ukupan staž od 40 godina, Sud BiH je zaključio da je apelant ispunio uslove za prestanak radnog odnosa shodno odredbama člana 119. stav (1). tačka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.
6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 P 018142 15 Gž od 7. marta 2016. godine, žalbu odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ispitao pravilnost i zakonitost rješenja tužene imajući u vidu izričitu odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, a koji na nedvosmislen način propisuje prestanak radnog odnosa policijskom službeniku, koji automatski gubi status policijskog službenika sa navršenih 40 godina penzijskog staža. Pri tome, Sud BiH je zaključio da ukazivanje žalbe na nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju zbog neusklađenosti entitetskog i državnog zakona, ne može uticati na drugačiji stav Suda BiH jer su sporna rješenja utemeljena pravilnom primjenom odredaba člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima. Sud BiH je ukazao na nespornu činjenicu da apelant pripada grupi lica koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o PIO, pored godina penzijskog staža potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života, što nije uslov za lica koja imaju prebivalište na području Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Sud BiH je ukazao da zbog različitog rješavanja u pogledu sticanja uslova za penziju koja je propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nema diskriminacije jer je tužena kao poslodavac dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta jer bi suprotno, bilo nejednako postupanje.
7. Stoga, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iz provedenih dokaza i relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima proizilazi da su osporena rješenja tužene pravilna i zakonita, te je primjenom odredaba člana 193. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. (a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u nemogućnosti ostvarivanja prava na penziju u smislu postojećih zakonskih rješenja. Naime, apelant je ukazao na neusaglašenost između državnog Zakona o policijskim službenicima i entitskog Zakona o PIO, uslijed koje, kako tvrdi, policijski službenici koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj, za razliku od policijskih službenika koji imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne mogu ostvariti pravo na starosnu penziju. Stim u vezi, apelant navodi da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona nakon što je navršio 40 godina penzijskog staža, međutim, da u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o PIORS, nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju iz razloga što nije ispunjavao uslove u pogledu godina života (u momentu prestanka radnog odnosa apelant je imao 54 godine). Apelant također smatra da je zbog navedenog diskriminiran, te navodi da lica u istoj situaciji koja imaju prebivalište u Republici Srpskoj ne mogu ostvariti pravo na penziju, dok lica koja imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu, za sticanje prava na penziju potrebno je samo da ta lica imaju navršenih 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Apelant smatra da za navedeno različito postupanje nema razumnog opravdanja.
9. Apelant je na kraju naveo da je u Republici Srpskoj donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 103/15, a stupio na snagu 1. januara 2016. godine, u kojem je odredbama člana 4. Zakona predviđeno da pravo na starosnu penziju ima policijski službenik kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Apelant je takođe naveo da je, prema navedenom zakonskom osnovu, privremenim rješenjem Fonda PIO RS od 19. februara 2016. godine omogućeno da počev od 1. januara 2016. godine ostvario pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Apelant međutim tvrdi da će to pravo moći ostvarivati samo ubuduće, od stupanja na snagu navedenog zakona, ali ne od momenta prestanka radnog odnosa.
10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:
„(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.“.
Član 22.
Ovaj zakon objavljuje se u „Službenom glasniku Republike Srpske“, a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na pitanje primjene materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi s tim, a imajući u vidu apelacione prigovore, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su osporene presude Suda BiH donesene u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa kod tuženog i slijedom toga ostvarivanje prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda Suda BiH proizilazi da je apelant u momentu donošenja spornih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te mu je stoga u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, prestao radni odnos. Nadalje, slijedi da je Sud BiH u konkretnom slučaju utvrđivao zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje spornih rješenja o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporene odluke ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima BiH sa Zakonom o PIORS, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke detaljno obrazložio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima BiH, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, apelantu privremenim rješenjem Fonda PIO RS od 19. februara 2016. godine omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP- 4668/15 i AP-4130/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH i nadležnih organa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4668/15 od 6. decembra 2017. godine i AP-4130/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević