Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/18 ("Prominvest" d.o.o. Konjic)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2749/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2749/18, rješavajući apelaciju "Prominvest" d.o.o. Konjic, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Prominvest" d.o.o. Konjic protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 055700 17 Rev od 9.

januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Prominvest" d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Bećirović zakonski zastupnik – direktor apelanta, podnio je 12. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 055700 17 Rev od 9. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija“ Mostar, E.K. i R.Š. – direktor i tehnički direktor prvotuženog) solidarno isplate na ime naknade štete (po osnovu penala radi kašnjenja u izvođenju građevinskih radova, na ime troškova otklanjanja nedostataka prouzrokovanih obustavom izvršenja radova i na ime kamata obračunatih za novo kreditno zaduženje) određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantu od strane prvotuženog 20. jula 2007. godine izdata prethodna elektro-energetska saglasnost za izgradnju objekta Stambeno naselje Trbića Polje. U izdatoj saglasnosti je navedeno da ista vrijedi dvije godine od dana izavanja, da postoje tehničke mogućnosti priključenja objekta na elektro-energetski sistem JP EP BiH, te da će se način priključenja i visina troškova odrediti naknadno po prispjeću zahtjeva za elektro-energetsku saglasnost s upozorenjem da u postupku izgradnje eventualne troškove izmještanja nadzemnih ili podzemnih elektro-energetskih objekata ili dijelova ovih objekata prvotuženog snosi podnosilac zahtjeva (apelant). Dalje, da prilikom donošenja prethodne elektro-energetske saglasnosti prvotuženom nije mogla biti poznata činjenica da će pojedini stambeni objekti biti pozicionirani u neposrednoj blizini njegovih elektro-energetskih objekata (dalekovoda), niti je to bilo vidljivo iz urbanističke saglasnosti od 7 juna 2007. godine (na temelju koje je apelant tražio izdavanje prethodne elektro-energetske saglasnosti). Osim toga, prilikom izdavanja predmetne saglasnosti prvotuženi nije imao uvida ni u projektnu dokumentaciju apelanta iz koje bi mogao utvrdili položaj i spratnost objekata, dok je položaj i spratnost objekata morala biti poznata apelantu prije početka radova kao i činjenica da će takvom gradnjom biti ugroženi objekti prvotuženog. Također, apelant je sam obustavio radove na objektima iz objektivnih razloga (na prijedlog izvođača radova) nakon čega je prvotuženi u oktobru 2008. godine prijavio nadležnim organima potrebu za preduzimanje zakonom propisanih mjera u cilju zaštite svoje imovine. Prvotuženi je početkom novembra 2008. godine podnio nadležnom organu prijedlog za izdavanje odobrenja za građenje apelantu (u cilju sprečavanja stradanja ljudi i zaštite svoje imovine), dok drugotuženi i trećetuženi nisu izdali prethodnu elektro-energetsku saglasnost apelantu (od 20. jula 2007. godine) odnosno istu nisu potpisali jer u to vrijeme nisu bili odgovorna lica prvotuženog. Vrhovni sud ističe da su na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno primijenili procesno i materijalno pravo, odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbe člana 154. stav 1., čl. 158. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, jer i po ocjeni ovog suda apelant nije dokazao da je zbog propusta tuženih u postupku izdavanja elektro-energetske saglasnosti od 20. jula 2007. godine došlo do štete u traženom iznosu. Naime, prema opštim načelima ZOO kod odgovornosti za štetu nužno je postojanje subjekta pravnog odnosa, štetna radnja, krivica, uzročna veza, te postojanje štete, pa ukoliko nedostaje jedan od ovih elemenata odgovornost za štetu ne postoji. U konkretnom sjučaju apelant nije dokazao, da je šteta koju potražuje nastala kao posljedica propusta prvotuženog u postupku izdavanja prethodne elektro-energetske saglasnosti, niti je dokazao uzročnu vezu nastanka štete (penala za kašnjenje na izgradnji objekta, troškova zbog obustave radova...), niti da postoji štetna radnja tuženih, kao posljedica nezakonitog rada u postupku izdavanja prethodne elektro-energetske saglasnosti, kao ni odgovornost tuženih za potraživanu štetu, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi, pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. ZPP, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao osnovne pretpostavke za postojanje odgovornosti za naknadu štete prema opštim načelima ZOO-a, slijedom čega su odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/18 ("Prominvest" d.o.o. Konjic) | Sudska praksa | Aktio