Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1766/16 (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1766/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1766/16, rješavajući apelaciju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. lipnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 125882 14 Rev od 25.

veljače 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 125882 13 Rsž od 4. rujna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 125882 13 Rs od 22. studenog 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. travnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 125882 14 Rev od 25. veljače 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 125882 13 Rsž od 4. rujna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 125882 13 Rs od 22. studenog 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ružice Burić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 28. ožujka 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski su dostavili odgovore na apelaciju 2. travnja i 28. svibnja 2018. godine, dok tužiteljica nije dostavila svoj odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužiteljica je protiv apelanta podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, te uspostava prava iz radnog odnosa). U tužbi je navela da joj je Odlukom apelanta Ur. broj 02-320-02/13 od 4. ožujka 2013. godine (u daljnjem tekstu: predmetna odluka o otkazu) otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog teže povrede radne obveze predviđene člankom 96. apelantovog Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu). Protiv predmetne odluke o otkazu tužiteljica je uložila žalbu o kojoj Upravno vijeće Sveučilišta u Mostaru nije odlučilo, pa je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu. U tužbi je posebice ukazala da joj je otkaz dan protivno odredbama čl. 87-100. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

6. U odgovoru na tužbu apelant je osporio predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći, između ostalog, da je zbog dojava o nepravilnosti u radu tužiteljice vezano za poslijediplomske, doktorske i specijalističke studije formirano Povjerenstvo (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) koje je 4. ožujka 2013. godine sačinilo i dostavilo zapisnik v.d. dekana apelanta, a u kojem je navedeno da je tužiteljica izdala indeks studentu koji nije imao uvjete za upis na specijalistički studij i omogućila mu polaganje ispita da bi nakon toga taj indeks pred Povjerenstvom poništila. S tim u vezi je apelant u odgovoru na tužbu i naveo da su se u tužiteljičinim radnjama stekla i obilježja kaznenog djela.

7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 125882 13 Rs od 22. studenog 2013. godine usvojena je tužba tužiteljice.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica bila apelantov uposlenik, te da joj je 4. ožujka 2013. godine prestao radni odnos predmetnom odlukom o otkazu. Međutim, sporno je da li je apelant postupio zakonito kada je donio predmetnu odluku o prestanku radnog odnosa. Naime, u uvodnom dijelu predmetne odluke o otkazu navedeno je da je odluka zasnovana na odredbama članka 88. stavak l. ZOR-a, čl. 93. i 96. Pravilnika o radu, te članka 8. Ugovora o radu, a u izreci da se ugovor o radu zaključen otkazuje zbog teških povreda iz radnog odnosa iz članka 96. Pravilnika o radu - zloupotreba položaja ili prekoračenje dobivenih ovlasti utvrđenih 4. ožujka 2013. godine koje se sastoje u tome što je tužiteljica izdala lažnu ispravu, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć. U obrazloženju predmetne odluke o otkazu se navodi da je tužiteljica ranije bila pismeno upozorena na povredu obveze iz radnog odnosa zbog nemarnog izvršenja i neizvršenja radnih obveza iz ugovora o radu i na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavljanja kršenja tih obveza. Zatim, navedeno je da je tužiteljica 12. prosinca 2012. godine ponovno počinila tešku povredu na način što je u tijeku vršenja inspekcijskog nalaza inspektora kao prisutna osoba potpisala zapisnik kao odgovorna ili opunomoćena osoba, a da to nije bila, zbog čega su nastale štetne posljedice za apelanta i njegov ugled. Nadalje je Općinski sud ukazao na relevantne odredbe Pravilnika o radu, navodeći, između ostalog, da je člankom 94. Pravilnika o radu propisano da, ako apelant otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada uposlenika, obvezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da to učini. Zatim, člankom 105. Pravilnika o radu je propisano da odluke u vezi sa ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom donosi dekan i od njega ovlaštene osobe.

9. Obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 89. ZOR-a propisano da se ugovor o radu iz članka 88. ovog zakona može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz, a što je navedeno i u članku 98. apelantovog Pravilnika o radu. U konkretnom slučaju sporno je da li je apelant ispoštovao rok iz navedene zakonske odredbe (članak

89. ZOR-a). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika (dekana) proizlazi da nikakve informacije (o nepravilnostima u radu tužiteljice) nije imao prije nego što mu je Povjerenstvo dostavilo zapisnik od 4. ožujka 2013. godine. Na drugoj strani, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Igora Živka proizlazi da je rješenjem apelantovog v.d. dekana imenovano Povjerenstvo čiji je on bio predsjednik, te da je taj svjedok naveo da se sa slučajem određenog studenta upoznao 7. studenog 2012. godine, slijedom čega je sačinio izvješće o radu Povjerenstva i sve dostavio v.d. dekana na protokol 4. ožujka 2013. godine. Dakle, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je odgovorna osoba - predsjednik Povjerenstva imao 7. studenog 2012. godine saznanje o činjenicama na kojima apelant temelji otkaz tužiteljici. Navedena osoba je, zbog svojih ovlaštenja, bila dužna obavijestiti apelantovog v.d. dekana o tim činjenicama, a posebno uzimajući u obzir da se tužiteljici stavljaju na teret povrede radne obveze koje, po apelantovim navodima, imaju obilježja kaznenog djela. Apelant nije dostavio materijalne dokaze, zapisnik o primopredaji dokumentacije od 7. studenog 2012. godine, niti je dostavio protokolirano izvješće Povjerenstva od 4. ožujka 2013. godine, koje je, po izjavi svjedoka predsjednika Povjerenstva, tog dana dostavljeno apelantovom v.d. dekana. Stoga je Općinski sud istakao da iskaze apelantovog zastupnika i ovog svjedoka nije prihvatio (u vezi sa saznanjem o eventualnoj povredi koju apelant stavlja na teret tužiteljici i uzima kao razlog otkaza) iz čega slijedi da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju ispoštovao zakonski rok od 15 dana iz članka 89. ZOR-a.

10. Potom je Općinski sud naveo da tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da nikada nije upozorena da će dobiti otkaz ugovora o radu zbog konkretne radnje koja bi bila okarakterizirana kao teža povreda radne obveze, niti je pozvana da na tu okolnost iznese svoju obranu sukladno odredbama članka 90. ZOR. Apelantov zakonski zastupnik (dekan) je na glavnoj raspravi izjavio da tužiteljici nije omogućeno da se izjasni na navedene povrede zbog toga što nije bilo potrebno, jer je nepobitno utvrdio da je to bila teška greška i povreda, da se radilo o lažnom upisnom materijalu za određenog studenta i da taj student nije mogao imati dosje, jer nije imao uvjete za upis na specijalistički studij i da ne može očekivati bilo kakvo očitovanje tužiteljice. Također je na glavnoj raspravi izjavio da oni nemaju previše vremena za utvrđivanje činjenica, da nisu još mogli utvrditi sve činjenice za ovaj slučaj upisa studenta na poslijediplomski studij koji nije završio diplomski studij, jer imaju mnogo posla, još utvrđuju činjenice, a kasnije će donijeti odluku da li će podnijeti kaznenu prijavu protiv tužiteljice. Sukladno navedenom, Općinski sud je naveo da, iako apelant kao poslodavac u momentu donošenja predmetne odluke o otkazu nije imao dokaz koji bi sa sigurnošću ukazivao da je tužiteljica učinila kazneno djelo zloupotreba položaja-izdavanja lažne isprave, ipak joj je to djelo stavio na teret i na osnovu njega, kao razloga, tužiteljici je otkazan ugovor o radu bez pravilnog i istinitog utvrđivanja okolnosti.

11. Obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je tijekom postupka, na osnovu provedenih i obrazloženih dokaza (prvenstveno iskaza apelantovog dekana i same tužiteljice), utvrdio da tužiteljici nije omogućeno pravo na obranu u smislu odredaba članka 90. ZOR-a. Apelant kao poslodavac je trebao dokazati da djelo koje je učinila tužiteljica predstavlja težu povredu radne obveze sukladno članku 91. ZOR-a, da dokaže da li je tužiteljici omogućeno pravo na obranu sukladno članku 90. ZOR-a i članku 94. Pravilnika o radu. Navedene stavke predstavljaju svaka za sebe razlog koji ukazuje na nezakonitost predmetne odluke o otkazu, te se za nezakonitost apelantove odluke ne traži kumulativnost. Kako je predmetna odluka o otkazu nezakonita već sa stanovišta nepravilne primjene čl. 89. i 90. ZOR-a, Općinski sud je naveo da je bespredmetno upuštati se u obrazloženje eventualne povrede zbog koje je tužiteljici otkazan ugovor o radu, uz napomenu da apelant u tijeku postupka nije provodio dokaze na tu okolnost, a oni se, zbog proteka roka, nisu mogli uzeti kao razlog za otkaz, niti o razlozima koje apelant u sudskom postupku nastoji da dokaže da je tužiteljica počinila i druge povrede a koje kao razlog nisu navedene u predmetnoj odluci o otkazu.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 125882 13 Rsž od 4. rujna 2014. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi je li predmetna odluka o otkazu zakonita, odnosno da li su bili ispunjeni zakonski uvjeti za njezino donošenje. Predmetnu odluku o otkazu bez obveze poštivanja otkaznog roka apelant je donio jer je tužiteljica odgovorna za težu povredu iz radnog odnosa iz članka 96. Pravilnika o radu-zloupotreba položaja ili prekoračenje dobivenih ovlasti, utvrđenih 4. ožujka 2013. godine koje se sastoje u tome što je izdala lažnu ispravu zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredaba članka 88. stavak 1. i članka 91. ZOR-a, navodeći u tom smislu da je prilikom utvrđivanja zakonitosti predmetne odluke o otkazu potrebno odluku ispitati sa stanovišta istinitosti činjenica i pravilne primjene materijalnog prava (materijalnopravni uvjet otkaza ugovora o radu), ali i sa stanovišta pravilnosti postupka (formalnopravni uvjet otkaza ugovora o radu). Tom prilikom je dovoljno da se u postupku utvrdi da nije postojao samo jedan od formalnopravnih uvjeta što može prouzrokovati nezakonitost donesene odluke. Jedan od formalnopravnih uvjeta za otkaz ugovora o radu sadržan je u članku 90. ZOR-a. Svako ograničenje prava na obranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu, pa ukoliko ono nije poštovano, to u pravilu vodi povredi prava uposlenika i nezakonitosti otkaza. Navedena zakonska odredba ukazuje da je uposleniku poslodavac dužan omogućiti obranu i teret dokaza u sudskom postupku je na poslodavcu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljici nije pružena mogućnost da se izjasni na težu povredu iz radnog odnosa - zloupotreba položaja ili prekoračenja dobivenih ovlasti koja joj je stavljena na teret, a niti je apelant dokazao da su u konkretnom slučaju, kako to prvostupanjski sud pravilno navodi, postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da uposleniku omogući da iznese obranu. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, apelant je kao poslodavac morao omogućiti tužiteljici pravo na obranu i na taj način joj ne uskratiti osnovno pravo zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukazujući pritom da je ovakav pravni stav zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 773/04.

14. Nadalje je Kantonalni sud naveo da u konkretnom slučaju nije ispoštovan drugi formalnopravni uvjet iz članka 89. ZOR-a zbog kojeg je predmetna odluka o otkazu nezakonita. Predsjednik Povjerenstva, apelantov prodekan Igor Živko, kojeg je v.d. dekana imenovao radi utvrđenja stanja dokumentacije na poslijediplomskom studiju, jeste osoba koja je zbog svojih ovlaštenja bila dužna izvijestiti pravovremeno bez odgode nadležnu osobu - v.d. dekana o činjenici koja se desila 7. studenog 2012. godine (kad je tužiteljica poništila indeks), a koja činjenica je razlog za njezin otkaz. Stoga je Kantonalni sud naveo da se rok od 15 dana ima računati od dana njegovog saznanja, a predmetna odluka o otkazu je donesena mimo zakonskog roka iz članka 89. ZOR-a. Navedene činjenice ukazuju da je predmetna odluka o otkazu nezakonita sa stanovišta nepravilne primjene čl. 89. i 90. ZOR-a.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 125882 14 Rev od 25. veljače 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na činjenice utvrđene pred nižestupanjskim sudovima a kojima je taj sud vezan, te naveo da među parničnim strankama, između ostalog, nije sporno da apelant nije podnio kaznenu prijavu protiv tužiteljice za djelo zloupotreba položaja i ovlaštenja. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo - članak 88. stavak 1. u vezi sa čl. 89. i 90. ZOR-a kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev. Suprotno apelantovom prigovoru, nižestupanjski sudovi su pravilno ispitali zakonitost predmetne odluke o otkazu i sa stanovišta istinitosti činjenica i pravilne primjene materijalnog prava (materijalnopravni uvjet otkaza ugovora o radu), ali i sa stanovišta pravilnosti postupka (formalnopravni uvjet otkaza ugovora o radu). Jedan od formalnopravnih uvjeta za otkaz ugovora o radu sadržan je u odredbi članka 90. ZOR-a iz koje proizlazi da svako ograničenje prava na obranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu, pa ukoliko ono nije respektirano, to, u pravilu, vodi povredi prava uposlenika i nezakonitosti otkaza, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi. Apelantov pravni prigovor iz revizije da odredba članka 90. ZOR-a propisuje pravo na obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, jeste ispravan. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ne dijeli apelantov stav da se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji u kojoj pravo uposlenika na obranu nije trebalo biti respektirano. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od apelanta kao poslodavca da tužiteljici kao uposleniku omogući da iznese svoju obranu za koji zaključak je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao potpune i pravilne razloge. Pri tome drugostupanjski sud osnovano navodi da, bez obzira o kakvim se okolnostima radi, apelant je kao poslodavac morao omogućiti tužiteljici pravo na obranu i na taj način joj ne uskratiti osnovno pravo zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. U prilog navedenom Vrhovni sud je, također, ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 773/04 od 15. lipnja 2005. godine.

17. Nadalje je Vrhovni sud naveo da revizijski prigovori, kojima se osporava pravilna primjena materijalnog prava kroz navode o postojanju materijalnopravnog uvjeta za otkaz ugovora o radu u konkretnom slučaju, nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (članak 231. u vezi sa člankom 253. ZPP). Ovo zbog toga što je predmetna odluka o otkazu nezakonita već sa stanovišta nepravilne primjene članka 90. ZOR-a uslijed čega je kao takva pravilno poništena. Zbog toga je Vrhovni sud naveo da je bespredmetno polemizirati o apelantovim revizionim navodima da je tužiteljica odgovorna za teške povrede radnih obveza.

18. Također je Vrhovni sud istakao da nisu prihvatljive ni apelantove tvrdnje da je ispoštovao rok iz članka 89. ZOR-a. Sa stanovišta pravilne primjene navedene zakonske odredbe rok od 15 dana počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva otkaz saznala osoba koja je kod poslodavca ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa, ili osoba koja je zbog ovlaštenja obvezna izvijestiti nadležnu osobu o činjenici povrede radnih obveza. Predsjednik Povjerenstva, prodekan Fakulteta Igor Živko, a kojeg je v.d. dekana imenovao radi utvrđenja stanja dokumentacije na poslijediplomskim studiju, jeste osoba koja je zbog ovlaštenja obvezna izvijestiti v.d. dekana o činjenici da je tužiteljica sačinila indeks za određenu studenticu koja nije imala uvjete za upis na specijalistički studij i poništavanja tog indeksa. Saznanje za tu činjenicu je predsjednik Povjerenstva imao 7. studenog 2012. godine, pa od tog dana (unutar 15-dnevnog roka) apelant kao poslodavac je morao dati otkaz tužiteljici obzirom da se po njegovom proteku otkaz ne može dati (nastupila je prekluzija).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

20. Naime, apelant prvenstveno navodi da je otkaz ugovora o radu tužiteljice donesen u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog koji se daje otkaz. Nadalje, apelant ukazuje da je „nevjerojatno da sud u svom obrazloženju nijednom jedinom rečenicom nije komentirao radnje tužiteljice, tj. da li se u njima stječu elementi kaznenog djela, jer bi to bilo prethodno pitanje za donošenje odluke da li se radi o težim povredama radne dužnosti, te da li je trebalo tužiteljici omogućiti da iznese svoju obranu u smislu članka 90. ZOR-a“. S tim u vezi, apelant navodi da su se, uslijed tužiteljičinog ponašanja, koje je i sama priznala, ostvarila obilježja teških povreda radnih obveza u kojim se sastoje i bitna obilježja kaznenog djela, te da je apelant primijenio navedeni članak 90. ZOR-a jer su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano omogućiti tužiteljici iznošenje njezine obrane. U tom smislu, apelant navodi da je redovnim sudovima u konkretnom slučaju bilo važnije „pozabaviti se“ formalnopravnim stvarima, tj. da li je tužiteljici trebalo dati pravo da se izjasni na utvrđene povrede radnih prava, nego da se pravno-relevantno utvrdi o kakvim je povredama riječ. Pri tome apelant ističe da će, nakon utvrđenja i svih drugih slučajeva sličnih ovom, protiv tužiteljice biti podnesena i kaznena prijava radi utvrđivanja njezine kaznene odgovornosti, a da apelant nije mogao čekati da se tužiteljica u kaznenom postupku proglasi krivom pa da joj tek onda donese predmetnu odluku o otkazu, jer bi u tom slučaju prošao rok od 15 dana za donošenje otkaza.

21. Nadalje, apelant navodi da su redovni sudovi na svim instancama donijeli osporene odluke na temelju pretpostavki, tj. proizvoljno, a ne na temelju odredaba pozitivnog prava. Pema apelantovom mišljenju, cjelokupan postupak je završen a da apelantu nije jasno na temelju kojih odredaba kojeg zakona je utvrđeno da se početak roka za otkaz tužiteljici računa od 7. studenog 2012. godine, kada je Igor Živko saznao za poništenje indeksa za „postdiplomsku“ studenticu, a ne od 4. ožujka 2013. godine, kada je svoje protokolirano izvješće, kao predsjednik Povjerenstva, predao apelantovom v.d. dekana.

22. Slijedom navedenog, apelant predlaže da se usvoji predmetna apelacija, ukinu osporene odluke i predmet vrati na hitno rješavanje i odlučivanje Općinskom sudu.

b)Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene odluke tog suda i da, suprotno apelantovom shvaćanju, pri njezinom donošenju nisu uskraćena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti je primjena prava s tim u vezi bila proizvoljna, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke tog suda dao razloge i raspravio sve relevantne činjenice, tako da se ne radi o proizvoljnoj primjeni prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Općinski sud je naveo da u ovom postupku nije došlo do povreda prava na koje ukazuje apelant, te da je osporena odluka tog suda zakonito donesena na temelju odredaba ZOR-a. S tim u vezi je Općinski sud istakao da su navodi predmetne apelacije neutemeljeni u cijelosti, a osporene odluke utemeljene na zakonu, činjenično stanje točno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, sve uz pravilnu primjenu procesnog prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 88. stavak 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku, bez obveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je uposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo utemeljeno očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Članak 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. [...] ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Članak 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada uposlenika, obvezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Članak 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu članka 88. stavak 1. [...] zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokazati postojanje razloga za otkaz.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 123. stavak 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 125882 14 Rev od 25. veljače 2016. godine. Zatim, konačna odluka je dostavljena pravnom zastupniku apelanta 29. ožujka 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. travnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud smatra da se apelant nalazi u sastavu visokoškolske ustanove (Sveučilišta u Mostaru) koja je osnovana na temelju Zakona o Sveučilištu u Mostaru. Nadalje, stupanjem na snagu Zakona o visokom obrazovanju u HNK prestao je važiti navedeni Zakon o Sveučilištu u Mostaru, ali tim zakonom propisan je pravni kontinuitet visokoškolskih ustanova u kantonu, kao i preuzimanje osnivačkih prava nad Sveučilištem u Mostaru od kantona. Iz ovoga proizlazi da apelant ima javna ovlaštenja. Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Sukladno tome, obzirom na apelacione prigovore, apelant, kao nositelj javnopravnih ovlaštenja, uživa garancije prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da je njima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

37. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom ocjene osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, pravnu osnovu za poništenje predmetne odluke o otkazu zasnovali na dva zaključka: prvom, koji se tiče roka za donošenje predmetne odluke o otkazu, tj. da apelant nije sukladno članku 89. ZOR otkazao tužiteljici ugovor o radu u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz i, drugom zaključku, da apelant kao poslodavac, suprotno članku 90. ZOR-a, nije omogućio tužiteljici kao uposleniku da iznese svoju obranu.

39. U odnosu na prvi zaključak, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, nakon provedenog dokaznog postupka, kao nesporno utvrđeno da je predmetna odluka o otkazu donesena 4. ožujka 2013. godine. Međutim, kao sporno činjenično-pravno pitanje se među parničnim strankama postavilo od kada se ima računati da je apelant kao poslodavac saznao za činjenicu koja je bila osnova za donošenje predmetne odluke o otkazu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi utvrđenje redovnih sudova da je apelant za navedenu činjenicu (neregularnost kod izdavanja indeksa i ponašanje tužiteljice u vezi s tim) saznao 7. studenog 2012. godine. Suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su u svjetlu tumačenja članka 89. ZOR-a zaključili da se pod „apelantovim saznanjem“ ima smatrati saznanje kada se Igor Živko (prodekan i predsjednik Povjerenstva koje je imenovao v.d. dekana apelanta) sa slučajem određenog studenta upoznao. Po ocjeni redovnih sudova, navedena osoba je, sukladno svojim ovlaštenjima, bila ovlaštena, odnosno obvezna izvijestiti nadležnu osobu (v.d. dekana) o pravno relevantnoj činjenici u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sudovi nisu prihvatili apelantovu argumentaciju da se početak roka za davanje otkaza u konkretnom slučaju ima računati od 4. ožujka 2013. godine, tj. kada je protokolirano izvješće Povjerenstva, prema apelantovim navodima, dostavljeno v.d. dekana i kada je on stekao saznanja i bio prvi put upoznat sa činjenicama-razlozima tužiteljičinog otkaza. U prilog navedenom stavu redovnih sudova ide i činjenično utvrđenje da ove navode apelant nije dokazao u smislu procesnih normi (čl. 7. i 123. ZPP) obzirom na to da je propustio u prilog svojim tvrdnjama dostaviti materijalne dokaze-protokolirano izvješće Povjerenstva od 4. ožujka 2013. godine. Stoga su redovni sudovi zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija, budući da je apelant propustio donijeti predmetnu odluku o otkazu u zakonskom roku od 15 dana, računajući rok od 7. studenog 2012. godine kao dana apelantovog saznanja za propuste u radu tužiteljice.

40. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, također, zauzeli stav da apelant u postupku donošenja navedene odluke nije ispoštovao svoju zakonsku obvezu (iznošenje obrane uposlenika) iz članka 90. ZOR-a i Pravilnika o radu (članak 94). Ustavni sud podsjeća da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodila da nikada nije upozorena da će dobiti otkaz ugovora o radu zbog konkretne radnje koja bi bila okarakterizirana kao teža povreda radne obveze, niti je pozvana da na tu okolnost iznese svoju obranu sukladno odredbama članka 90. ZOR-a. U vezi sa ovim tužiteljičinim tvrdnjama, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantov zakonski zastupnik (dekan) tijekom postupka izjavio da nije bilo potrebe da se tužiteljici omogući izjašnjavanje obzirom na prirodu i težinu povrede iz radnog odnosa koja joj je stavljena na teret, kao i da apelant nije „imao previše vremena“ da se bavi utvrđivanjem okolnosti-činjenica u vezi sa tužiteljičinim slučajem, jer „imaju jako puno posla“. Obzirom na navedeno, a suprotno apelantovom shvaćanju i tvrdnjama, iz obrazloženja osporenih sudova proizlazi da apelant izvedenim dokazima u smislu procesnih normi (čl. 7. i 123) nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da omogući tužiteljici iznošenje njezine obrane.

41. Također, u kontekstu postojanja okolnosti kao ograničavajućeg aspekta prava na obranu iz članka 90. ZOR-a kod otkazivanja ugovora o radu, Ustavni sud nalazi da je svrsishodno ukazati ukratko na činjenično-pravni supstrat Odluke broj AP 773/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 773/04 od 15. lipnja 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a na koju su se ujedno referirali Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim osporenim odlukama. Naime, u navedenom predmetu apelant kao poslodavac je tvrdio da je tužiteljima zakonito prestao radni odnos obzirom na to da su počinili težu povredu radnih obveza, a što su i sami tužitelji priznali, posljedično čemu je inzistiranje tužitelja da im se pruži pravo na obranu protivno odredbama ZOR-a i Poslovnika o radu. S tim u vezi je Ustavni sud u navedenoj odluci, između ostalog, usvojio stav: „Pravo na obranu uposlenika se, sukladno članku 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući obranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. Obzirom na značaj prava na obranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na obranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava uposlenika. Ovo tim prije što je pravo na obranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu uposleniku se mora omogućiti pravo na obranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca“ (stavak 27). Prema tome, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „smatra da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg ZOR-a obzirom na to da su upravo tim zakonom utvrđeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Osim toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog ZOR-a nisu na bilo koji način diskriminacijske, te njihovom primjenom apelant nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj nepravilnom primjenom materijalnog prava, niti je mogla biti narušena ravnoteža u iznošenju činjenica i dokaza na obje strane“ (stavak 28).

38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, te imajući u vidu stavove iz citirane Odluke broj AP 773/04, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje koje štiti članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

45. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević