Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2893/18 (Addiko Bank a.d. Banja Luka i M. I.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2893/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2893/18, rješavajući apelaciju Addiko Bank a.d. Banja Luka i Maria Ivankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Addiko Bank a.d. Banja Luka i Mario Ivanković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 255726 17 Pžp od 13.

februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Addiko Bank a.d. Banja Luka i Mario Ivanković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija "Topić" iz Banjaluke, podnijeli su 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 255726 17 Pžp od 13. februara 2018. godine.

2. U prekršajnom postupku u kojem je donesena osporena odluka, apelanti i drugi okrivljeni, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 33. stav 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), pa je sud apelantu Addiko Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana 67. stav 1. tačka 5. istog zakona, za prekršaje opisane u tačkama od 1. do 10. izreke pobijanog rješenja utvrdio pojedinačne novčane kazne, te mu je primjenom člana 48. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZP RS) izrekao jedinstvenu novčanu kaznu od 35.000 KM, dok je apelantu Mariju Ivankoviću izrekao jedinstvenu novčanu kaznu od 1.500 KM. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti Addiko Bank a.d. Banja Luka, kao okrivljeno pravno lice, i Mario Ivanković, kao odgovorno lice, neosnovano iskoristili veće pravo odbitka ulaznog poreza u poreskom periodu i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci rješenja, čime su počinili prekršaje koji ime se stavljaju na teret.

3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da apelanti neosnovano u žalbama ističu da je prvostepeno rješenje doneseno uz povrede člana 192. i 197. ZP RS, odnosno da je prvostepeni sud nezakonito odbio prijedloge odbrane za izvođenje materijalnih dokaza i saslušanje svjedoka, čime je okrivljenima povrijeđeno pravo na odbranu. Naime, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), koji se u prekršajnom postupku primjenjuje na osnovu člana 105. stav 3. ZP RS, kojim je propisano da će sudija odbiti izvođenje dokaza ukoliko zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. U vezi sa navedenim, a kako proizilazi iz prvostepenog rješenja, branilac apelanata je na usmenom pretresu predložio da se materijalni dokazi izvedu i da se sasluša svjedok Ž.D. na okolnosti „metoda obračuna PDV-a, postupanja apelanata po ranijim nalozima službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO), načina obračuna ulaznog PDV-a, odvijanja kontrole UIO u dvije faze“. Međutim, budući da je zaključio da se navedene okolnosti odnose na druge upravne postupke, a ne na predmetnu pravnu stvar, prvostepeni sud je odbio prijedlog odbrane apelanata za izvođenje navedenog dokaza u skladu sa članom 278. stav 2. ZKP RS u vezi sa članom 105. stav 3. ZP RS. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je pravilan ovakav stav prvostepenog suda. Okružni sud je, također, zaključio da su neosnovani navodi apelanata da su dovedeni u zabludu imajući u vidu da su apelanti obračun ulaznog poreza vršili prema nalogu inspektora UIO BiH iz prethodne kontrole, te da je apelant Addiko Bank a.d. Banja Luka, kao okrivljeno pravno lice, tokom vođenja i okončanja kontrole bilo u pretplati prema UIO BiH i imalo potraživanje prema istima, tako da nije steklo nezakonitu dobit. Naime, Okružni sud je istakao da je zapisnikom o kontroli od 13. januara 2017. godine konstatovano da je u postupku kontrole obveznika indirektnih poreza apelanta Addiko Bank a.d. Banja Luka utvrđeno da je isti nepravilno obračunao srazmjerni dio ulaznog poreza sa pravom na odbitak u iznosima kako je to navedeno u predmetnom zapisniku, a što je uticalo na visinu razreza dodatnih obaveza za uplatu, čime je ovaj apelant postupio suprotno odredbi člana 33. stav 2. Zakona o PDV-u. Prema stavu Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je dodatna poreska obaveza za apelanta Addiko Bank a.d. Banja Luka utvrđena konačnim i izvršnim rješenjem u upravnom postupku (koju činjenicu ne spore ni apelanti), te da su apelanti imali mogućnost da na navedeno rješenje ulože žalbu i iznesenu sve primjedbe koje navode u ovom postupku, a koje bi bile razmatrane u odgovarajućem upravnom postupku, pri čemu je naglasio da ovaj sud nije nadležan da se upušta u raspravu po poreskoj obavezi, koja je, dakle, utvrđena konačnim i izvršnim rješenjem donesenim u upravnom postupku. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi nezakonito odbili izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ž.D., koji je imao neposredna saznanja o poreskim kontrolama i postupanju apelanata u skladu sa nalozima UIO, što bi dokazalo činjenicu da apelanti nemaju neizmirenih poreskih obaveza, te da su, naprotiv, u pretplati PDV-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje u njihovom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U pogledu navoda apelanata da su sudovi nezakonito odbili izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ž.D, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog kojih nije prihvaćen prijedlog apelanata za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Ž.D., u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, prvostepeni sud je zaključio da se iskaz navedenog svjedoka ne bi odnosio na pravno važne činjenice za pravnu stvar koja je predmet ovog postupka, budući da je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari dodatno utvrđena poreska obaveza za poreskog obveznika a koja je utvrđena konačnim i izvršnim rješenjem Sektora za poreze UIO u upravnom postupku koji je vodila UIO, pa izvođenje ovog dokaza ne bi moglo utjecati na ovu pravnu stvar. Ustavni sud zapaža da je ovakav zaključak prvostepenog suda u cjelosti potvrdio i Okružni sud. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2893/18 (Addiko Bank a.d. Banja Luka i M… | Sudska praksa | Aktio