Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1641/18 (J.G.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1641/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1641/18, rješavajući apelaciju J.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h), l) i m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J.G. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 025591 18 Kv od 5.

marta 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. G. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću br. 87 0 K 025591 18 Kv od 5.

marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kpp od 3. marta 2018. godine, u odnosu na ostala prava, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. G. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću br. 87 0 K 025591 18 Kv 2 od 16.

marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 13. marta 2018.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. G. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 20.

marta 2018. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J.G. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 87 0 K 025591 18 Kv od 5. marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kpp od 3. marta 2018. godine. Podneskom od 24. marta 2018. godina apelantica je dopunila apelaciju i osporila rješenja Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 20. marta 2018. godine, 87 0 K 025591 18 Kv 2 od 16. marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 13. marta 2018. godine.

2. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelantice iz pritvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 23. i 28. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp od 3. marta 2018. godine apelantici je određena mjera pritvora zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te je određeno da ta mjera može najduže trajati do 2. aprila 2018. godine u 00,30 sati.

7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je u vezi sa postojanjem osnovane sumnje naveo „Sud je kod određivanja pritvora dužan da utvrdi da postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo.“ Osnovni sud je dalje naveo da je opravdano određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 197. stav l. tačka b) ZKP RS, imajući u vidu da je potrebno saslušati svjedoke, majku apelantice i apelanticinu djecu, a što sve potvrđuje da postoje okolnosti koje ukazuju da će apelantica boravkom na slobodi utjecati na svjedoke i osobe koje moraju biti saslušane, pa sve te okolnosti ukazuju da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS, Osnovni sud je naveo da se apelantici stavlja na teret krivično djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta iz člana 187. stav 3. u vezi stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine. Takođe, Osnovni sud je zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica na slobodi mogla ponoviti krivično djelo, a što se ogleda u tome da se radi o osobi sklonoj zapuštanju i zlostavljanju djece, da su djeca duži vremenski period zapuštana i zlostavljana i da je sklona čestom mijenjanju partnera koji borave u njenom stanu gdje se nalaze djeca.

8. Rješenjem drugostepenog vijeća Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kv od 5. marta 2018. godine žalba apelanticinog branioca je odbačena kao neblagovremena.

9. U obrazloženju navedenog rješenja vijeće Osnovnog suda navelo je da je rješenje o određivanju pritvora od 3. marta 2018. godine apelantici i njenom braniocu dostavljeno 3. marta 2018. godine u 16:15 sati, a da je apelanticin branilac žalbu protiv prvostepenog rješenja dostavio lično u prijemnoj kancelariji suda 5. marta 2018. godine u 7:03 sati iz čega proizlazi da je žalba podnesena neblagovremeno. U vezi sa tim, drugostepeno vijeće je ukazalo da je članom 199. stav 4. ZKP RS izričito propisano da se protiv rješenja o pritvoru može izjaviti žalba vijeću u roku od 24 sata od prijema rješenja, a članom 199. stav 5. ZKP RS propisano je da će vijeće odlučiti o žalbi u roku od 48 sati. Nadalje, iz odredbe člana 70. ZKP RS proizlazi da zakonodavac vrši pojmovno razgraničenje vrste rokova, na način da se rok određen u satima ne može prevesti u dane tako da rok od 24 sata nije rok od jednog dana. Slijedom takvog tumačenja, odredba člana 70. stav 4. ZKP RS odnosi se isključivo na rokove propisane u danima, mjesecima i godinama, a ne na rokove propisane u satima. Kada su u pitanju rokovi propisani u satima radi se o hitnim predmetima i radnjama koje ne trpe odlaganje, a kao što je i slučaj sa pritvorskim predmetima, odnosno pravnim lijekovima i odlukama u takvom predmetu. U konkretnom slučaju, tačno je da je 4. marta 2018. godine bila nedjelja, odnosno dan kada sud ne radi, ali branilac je imao dovoljno mogućnosti da taj dan sudu blagovremeno dostavi žalbu. Prije svega, mogao je odmah na zapisnik od 3. marta 2018. godine izjaviti da ulaže žalbu protiv rješenja, te zahtijevati da sudac za prethodni postupak odnosno njegov saradnik izvrši prijem obrazložene žalbe 4. marta 2018. godine do 17:00 sati; zatim imao je mogućnost da lično žalbu preda upravi kazneno popravnog zavoda u Doboju gdje je i smještena apelantica, a zavod bi primjenjujući odredbe Zakona o opštem upravnom postupku tu žalbu bez odlaganja dostavio sudu i ona bi se smatrala blagovremenom; zatim apelanticin branilac je žalbu mogao predati u nadležno tužilaštvo ili policijsku stanicu za koju je poznato da radi 24 sata svaki dan a koja također primjenjuje odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. Na kraju, branilac je imao mogućnost od suca za prethodni postupak odnosno njegovog saradnika zatražiti broj telefona na koji bi ga mogao kontaktirati nakon što sačini žalbu te zahtijevati da mu se omogući pristup sudu u neradni dan a kako bi blagovremeno dostavio žalbu. Imajući u vidu da apelanticin branilac nije koristio navedene mogućnosti, žalbu je dostavio neblagovremeno.

10. Apelanticin branilac je 6. marta 2018. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 13. marta 2018. godine odbačen je kao nedozvoljen prijedlog apelanticinog branioca za povrat u prijašnje stanje.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kv 2 od 16. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanticinog branilaca protiv rješenja Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 13. marta 2018. godine.

13. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 002591 18 Kpp 2 od 20. marta 2018. godine odbijen je apelanticin prijedlog za ukidanje pritvora koji je određen Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp od 3. marta 2018. godine.

14. Apelantica je u dopuni apelacije od 24. marta 2018. godine navela da je podnijela žalbu Osnovnom sudu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 87 0 K 002591 18 Kpp 2 od 20. marta 2018. godine i da je postupak u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog života iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Apelantica tvrdi da je u njezin branilac došao pred sud da preda žalbu ali da u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost predaje žalbe sudu u nedjelju, obzirom da sud nije odredio dežurnu službu za prijem žalbe. Također, apelantica smatra da nije postojala druga zakonska mogućnost za podnošenje žalbe jer je u članu 335. stav 1. ZKP RS propisano da se žalba podnosi sudu a ne nekom drugom organu, a osumnjičeni koji se nalazi u pritvoru može (a ne branilac) izjaviti žalbu sudu preko kazneno popravne ustanove. Pored toga, u predmetnom postupku je bila isključena javnost obzirom da su oštećeni bila djeca, zbog čega branilac nije mogao upoznavati druge osobe sa sadržajem žalbe. U vezi sa navedenim, drugostepeno vijeće je moralo odredbu člana 70. stav 4. ZKP RS tumačiti u korist apelantice a ne na njenu štetu primjenom pravila tumačenje argumentum a simile, ili zaključivanjem po sličnosti. Navedenom metodom tumačenja u korist apelantice ako posljednji sat roka koji pada u nedjelju (kada sud nije radio) rok bi isticao prvog narednog radnog sata, a to je u konkretnom slučaju 5. marta 2018. godine od 7:00 do 8:00 sati u kojem roku je i podnesena žalba. Naime, sudovi uvijek tumače odredbe u korist osumnjičenog a ne na njegovu štetu jer je radnja u korist osumnjičene a naročito kada u konkretnom slučaju postoji pravna praznina. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da joj je redovni sud povrijedio pravo na pristup sudu, te da je odbacujući žalbu njezinog branioca žalbu učinio nedjelotvornim pravnim lijekom.

17. U vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga, apelantica ukazuje da Osnovni sud nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo, a bez utvrđivanja osnovane sumnje nije bilo moguće odrediti mjeru pritvora. Pored toga, apelantica smatra da ni posebni pritvorski razlozi nisu obrazloženi u dovoljnoj mjeri, čime su joj povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnosti i pravo na obiteljski život. Imajući u vidu navedeno apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava te zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

18. Osnovni sud je naveo da je apelanticin branilac mogao na zapisnik izjaviti žalbu, te od postupajućeg sudije tražiti da mu omogući pristup sudu u neradni dan kada može dostaviti pisani i obrazloženi otpravak žalbe, odnosno žalbu predati nekom od organa koji su navedeni u osporenom rješenju, i na kraju, mogao je zahtijevati od dežurnog sudije ili dežurnog radnika suda da mu se u vrijeme blagovremenog izjavljivanja žalbe dozvoli pristup prijemnoj kancelariji suda. U vezi sa tvrdnjama koje se odnose na način računanja rokova, Osnovni sud je istakao da se radi o prekluzivnom roku koji se ne može mijenjati niti produživati, a koji je upravo iz razloga brze zaštite prava osumnjičenog i propisan tako kratko. Najzad, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju donesena zakonita odluka u pogledu postojanja pritvorskih razloga, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo je navelo da činjenica da je apelanticina žalba odbačena kao neblagovremena ne može predstavljati povredu prava na djelotvorna pravni lijek, naročito kada se ima u vidu da je do odbacivanja žalbe došlo propustom branioca, koji nije blagovremeno izjavio žalbu. Takođe, nisu osnovani navodi apelacije da sud nije imao dežurnu službu, obzirom da je i samo ročište za određivanje pritvora održano u subotu – neradni dan, što jasno ukazuje da sud ima dežurnu službu. Istina, dežurstva u sudu nisu organizirana na način da dežurne osobe 24 sata provode u zgradi suda, već po potrebi dolaze u sud, kada budu obavješteni o potrebi zaprimanja dokumenata, ili poduzimanja drugih radnji izvan radnog vremena, pa i u nedjelju kao što je u konkretnom slučaju. Ova činjenica poznata je braniocu koji je bio u obavezi sudu najaviti izjavljivanje žalbe, i po potrebi kontaktirati dežurne osobe koje bi zaprimile žalbu u okviru zakonskog roka, a sve u skladu sa svojim obavezama poduzimanja svih neophodnih radnji u zaštiti interesa osumnjičene iz člana 58. stav 1. ZKP RS. Tužilaštvo je navelo da su neosnovane apelanticine tvrdnje kojima se ukazuje na način računanja rokova, naročito imajući u vidu da je za izjavljivanje žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora predviđen rok od 24 sata za koji se ne mogu primjenjivati odredbe o prijenosu roka u slučaju isteka roka u neradni dan. Najzad, Tužilaštvo je istaklo da prvostepeno rješenje sadrži razloge o postojanju osnovane sumnje za određivanje pritvora kao i razloge u pogledu posebnih pritvorskih osnova. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Poduzimanje radnji od branilaca Član 58. stav 1.

(1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, poduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.

VII - ROKOVI

Rokovi predaje podnesaka Član 69 (1) Rokovi predviđeni ovim zakonom ne mogu se produžavati, osim kada to ovaj zakon izričito dopušta. Ako je u pitanju rok koji je ovim zakonom određen radi zaštite prava obrane i drugih procesnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, taj rok se može skratiti ako to zahtijeva osumnjičeni, odnosno optuženi pisano ili usmeno na zapisnik pred sudom.

(2) Kada je izjava vezana za rok, smatra se da je data u roku ako je prije nego što rok istekne predata onom tko je ovlašten da je primi.

(3) Kada je izjava upućena posredstvom pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafom ili drugim telekomunikacijskim putem, dan slanja ili predaje pošti smatra se kao dan predaje onome kome je upućena.

(4) Osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru može izjavu koja je vezana za rok dati i na zapisnik kod suda ili je predati upravi zatvora, a osoba koja se nalazi na izdržavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere sigurnosti ili odgojne mjere može takvu izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smještena. Dan kad je sastavljen takav zapisnik, odnosno kada je izjava predata upravi ustanove smatra se kao dan predaje organu koji je nadležan da je primi.

(5) Ako je podnesak koji je vezan za rok zbog neznanja ili očigledne omaške podnositelja predat ili upućen nenadležnom sudu prije isteka roka, pa sudu stigne poslije isteka roka, uzeće se da je na vrijeme podnesen.

Računanje rokova Član 70 (1) Rokovi se računaju na sate, dane, mjesece i godine.

(2) Sat ili dan kada je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan. U jedan dan računaju se 24 sata, a mjesec se računa po kalendarskom vremenu.

(3) Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se istekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok počeo. Ako nema toga dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

(4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tač. b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Nadležnost za određivanje pritvora Član 199. st. (1), (4) i (5) (1) Pritvor određuje rješenjem sud na obrazloženi prijedlog tužioca.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može se žaliti vijeću iz člana 24. stav 5. ovog zakona u roku od 24 sata od sata prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može izjaviti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba sa prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana, i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru, kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 sati.

Opći rok za izjavljivanje žalbe Član 335. stav (1) (1) Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.

21. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14, 44/15 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87.

Radi postupanja po hitnim predmetima van radnog vremena, određuju se u sudu dežurni sudije i radnici.

22. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07, 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. stav 4.

Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odlaganja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može utvrditi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na rješenja Osnovnog suda br. 87 0 K 025591 18 Kv 2 od 16. marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 13. marta 2018. godine

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu navedenih rješenja Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda koji glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

26. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose na odluke donesene u postupku odlučivanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/03, tačka 12.) koja glasi: [...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom.

27. Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, nije odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povrat u pređašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama (kojima je odbačen prijedlog za povrat u prijašnje stanje) nije odlučivalo ni o ostalim pravima na koja se apelantica pozvala u apelaciji, te su stoga apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 20. marta 2018. godine

29. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je postupak po apelanticinoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp 2 od 20. marta 2018. godine u tijeku pred nadležnim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

c)U odnosu na rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 025591 18 Kv od 5.

marta 2018. godine (u odnosu na pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije)

31. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kv od 5. marta 2018. godine kojim je njezina žalba protiv rješenja o određivanju pritvora odbačena kao neblagovremena. Apelantica tvrdi da joj je redovni sud povrijedio pravo na pristup sudu, te da je odbacujući žalbu njezinog branioca žalbu učinio nedjelotvornim pravnim lijekom.

32. Ustavni sud prvenstveno ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj član 5. stav 4., kao i član 6. stav 1, u sebi sadržavaju pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidjeti Shishkov protiv Bugarske, br. 38822/97, SS 82. - 90., ECHR 2003-1 i Bochev protiv Bugarske, br. 73481/01, § 70.). Takođe, u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom određivanja pritvora apelantici, Ustavni sud ukazuje da je član 5. stav Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o Predmet broj AP 1990/18 13, Odluka o dopustivosti i meritumu prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62).

33. Također, Ustavni sud ukazuje da žalba na osnovu člana 5. stava 4. Konvencije može biti uspješna čak i kad žalba na osnovu člana 5. stava 1. Konvencije ne donese željeni rezultat, pri čemu su navedene dvije odredbe različite (vidjeti, Evropski sud, Bouamar protiv Belgije, broj 9106/80 od 29. februara 1988. godine, st. 54. i 55, kao i mutatis mutandis, odluku Komisije za ljudska prava, The De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, § 73). Tako čak i kad je pritvaranje osobe »zakonito« na osnovu člana 5. stava 1. Konvencije, ali je osobi oduzeto pravo žalbe na zakonitost pritvaranja, bit će povrijeđen član 5. stav 4. Konvencije. Značenje prava sadržanog u članu 5. stavu 4. Konvencije svodi se na mogućnost korištenja prava žalbe, a ne na ishod takve žalbe. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ocjenjuje apelaciju dopustivom u odnosu na garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

d)U odnosu na rješenje Osnovnog suda broj 87 0 K 025591 18 Kpp od 3. marta 2018. godine i 87 0 K 025591 18 Kv od 5. marta 2018. godine (u odnosu na ostala prava)

35. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

36. Apelantica osporava rješenja Osnovnog suda tvrdeći da Osnovni sud nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo, a bez utvrđivanja osnovane sumnje nije bilo moguće odrediti mjeru pritvora. Pored toga, apelantica smatra da ni posebni pritvorski razlozi nisu obrazloženi u dovoljnoj mjeri, čime su joj povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnosti i pravo na obiteljski život. Imajući u vidu da je drugostepenim rješenjem apelanticina žalba odbačena kao neblagovremena, Ustavni sud konstatira da apelantica nema konačnu odluku koja je ispitala ove njene navode. Budući da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud smatra da nisu ispunjeni uslov za razmatranje navoda o povredi ostalih prava. VII.Meritum

37. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

40. Apelantica u suštini tvrdi da njenom braniocu nije omogućeno da izjavi pravni lijek protiv rješenja o određivanju pritvora, odnosno da njezin branilac nije imao zakonskih mogućnosti za podnošenje žalbe u roku od 24 sata od dostavljanja rješenja. S tim u vezi, apelantica smatra da je Osnovni sud trebao odredbu člana 70. stav 4. ZKP RS tumačiti u njenu korist i utvrditi da je rok za izjavljivanje žalbe isticao prvog narednog radnog sata, a to je u konkretnom slučaju 5. marta 2018. godine od 7:00 do 8:00 sati u kojem roku je žalba i podnesena.

41. Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4. člana 5. Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, načela sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1. člana

5. Evropske konvencije. Shodno stavu 4. člana 5, uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uslovi koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84; 11234/84; 11266/84; 11386/85 od 30. svibnja 1989. godine), da je podnositeljima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnovu za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

42. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Šebalj protiv Hrvatske (Zahtjev br. 4429/09 odluka od 28. lipnja 2011. godine, stav 217) ukazao da je svrha člana 5. stava 4. osigurati da osobe koje su uhapšene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, predmet De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. juna 1971., stav 76., Serija A br. 12 i Ismoilov i drugi protiv Rusije, br. 2947/06, stav 145., 24. aprila 2008.). Neko pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega neće biti dovoljno dostupno i djelotvorno, kao što se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, stav 66. in fine, 24. marta 2005. i Vachev protiv Bugarske, br. 42987/98, stav 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, st. 46. i 55., ECHR 2002 I).

43. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da smisao zahtjeva za „brzim“ odlučivanjem o žalbama protiv odluka o pritvaranju ili »zahtjevima/žalbama za puštanje na slobodu« na osnovu člana 5. stava 4. Evropske konvencije jest da u slučaju nezakonitog pritvaranja osoba ima pravo na slobodu, i to u najkraćem roku. Izraz „brzo odlučiti“ sadržava nekoliko elemenata. Prvo, sadržava rok u kojemu pritvorenik može podnijeti žalbu i time pokrenuti postupak ispitivanja zakonitosti svoga pritvaranja. Drugo, zahtijeva da rok u kojem domaći sud mora odlučiti o žalbi treba biti najkraći mogući. Treće, zahtijeva da odluka zaista bude i donesena u propisanom (najkraćem mogućem) roku. Što će se smatrati brzim u praksi ne može se odrediti apstraktno, to će se odrediti u svjetlu okolnosti svakog pojedinog slučaja, s obzirom na njegovu narav i složenost.

44. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju žalba apelanticinog branioca protiv rješenja o određivanju pritvora od 3. marta 2018. godine odbačena kao neblagovremena. Drugostepenko vijeće je zaključilo da žalba nije podnesena u roku od 24 sata od prijema prvostepenog rješenja, navodeći da je posljednji sat roka isticao u nedjelju 4. marta 2018. godine u 17:00 sati a da je žalbu osobno dostavio apelanticin branilac u prijemnoj kancelariji suda 5. marta 2018. godine u 7:03 sati. S tim u vezi, drugostepeno vijeće je ukazalo da se rokovi određeni u satima ne mogu provoditi u dane odnosno da se odredba člana 70. stav 4. ZKP RS odnosi isključivo na rokove propisane u danima, mjesecima i godinama, a ne na rokove propisane u danima. Također, apelanticin branilac je imao dovoljno mogućnosti da taj dan blagovremeno sudu dostavi žalbu, odnosno mogao je odmah na zapisnik od 3. marta 2018. izjaviti da ulaže žalbu protiv rješenja, te zahtijevati da sudija za prethodni postupak odnosno njegov saradnik izvrše prijem obrazložene žalbe 4. marta 2018. godine do 17:00 sati; zatim imao je mogućnost lično žalbu predati upravi kazneno-popravnog zavoda u Doboju gdje je i smještena apelantica, a zavod bi primjenjujući odredbe Zakona o opštem upravnom postupku tu žalbu bez odlaganja dostavio sudu i ta žalba bi bila smatrala blagovremenom; zatim apelanticin branilac je žalbu mogao predati u nadležno tužilaštvo ili policijsku stanicu za koju je poznato da radi 24 sata svaki dan a koja također primjenjuje odredbe Zakona o opštem upravnom postupku; na kraju branilac je imao mogućnost od suca za prethodni postupak odnosno njegovog saradnika zatražiti broj telefona na koji bi ga mogao kontaktirati nakon što sačini žalbu te zahtijevati da mu se omogući pristup sudu u neradni dan kako bi blagovremeno dostavio žalbu.

45. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 199. st. 3. i 4. ZKP RS propisani rokovi odlučivanja prilikom donošenja odluke o određivanju pritvora, iz kojih, između ostalog, proizlazi da protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može izjaviti žalbu vijeću u roku od 24 sata od sata prijema rješenja, te da je vijeće o žalbi dužno odlučiti u roku od 48 sati. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 69. i 70. ZKP RS propisani rokovi predaje podnesaka i način računanja rokova. Tako, iz odredbe člana 69. stav 1. ZKP RS proizlazi Rokovi predviđeni ovim zakonom ne mogu se produživati, osim kada to ovaj zakon izričito dopušta…., dok iz odredaba člana 70. stav 1. i 4. proizlazi da se rokovi računaju na sate, dane, mjesece i godine, a ukoliko posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

46. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredaba nesumnjivo proizlazi da se rokovi određeni na sate ne mogu produživati, odnosno da ne postoji zakonska mogućnost za podnošenje žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora nakon proteka roka od 24 sata od prijema rješenja, što je i opravdano obzirom da su rokovi u pritvorskim predmetima uspostavljeni u svrhu zaštite prava pritvorenika koji imaju pravo da se o njihovom pritvoru odluči u najkraćem mogućem roku. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelantica opravdano ukazuje da iz ZKP RS ne proizlaze izričite odredbe kojima je propisan način izjavljivanja pravnog lijeka braniocima pritvorenika u slučaju kada posljednji sat roka pada na neradni dan redovnih sudova. Međutim, iako to nije izričito navedeno, kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepenog rješenja, načini podnošenja žalbe izvode se tumačenjem odredaba o podnošenju žalbe pritvorenika na zapisnik kod suda ili upravi kazneno popravnog zavoda (član 69. stav 4. ZKP RS), zatim shodne primjene odredaba člana 54. stav 4. Zakona o opštem upravnom postupku, te uspostavljene prakse prema kojoj, u pritvorskim predmetima stranke, drugi učesnici u postupku te sud, radi ostvarivanja hitnosti i u slučaju potrebe, komuniciraju telefonskim putem u koju svrhu se i osiguravaju dežurstva. U vezi sa utvrđivanjem da li je mogućnost podnošenja žalbe na navedeni način dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, odnosno dovoljno dostupno i djelotvorno, Ustavni sud ukazuje da iako navedene mogućnosti nisu direktno propisane odredbama ZKP RS, one u okolnostima konkretnog slučaja apelanticinom braniocu nisu mogle ostati nepoznate posebno imajući u vidu da je apelantici pritvor bio određen na neradni dan (subota, 3. marta 2018. godine), hitnost u postupanju prilikom određivanja pritvora kao i obavezu poduzimanja svih radnji radi zaštite apelanticinih interesa. Pored toga, iz stanja u spisu i navoda apelacije ne proizlazi da je apelanticin branilac poduzeo bilo koju drugu radnju osim navodnog dolaska pred sud koji nije radio, odnosno ne postoje dokazi da je apelanticin branilac pokušao kontaktirati dežurnog sudiju, odnosno dostavljanje izvršiti putem uprave kazneno-popravnog zavoda, tužilaštva ili policijske stanice i da su mu te mogućnosti bile uskraćene odnosno onemogućene. Također, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja te mogućnosti nisu predstavljale pretjeran teret za ostvarivanje apelanticine obrane u postupku određivanja mjere pritvora, odnosno Ustavni sud u obrazloženju osporenog rješenja ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naprotiv, Ustavni sud naročito ukazuje da bi suprotno tumačenje, na koje ukazuje apelanticina odbrana, podrazumijevalo produžavanje rokova za odlučivanje o žalbama protiv rješenja o određivanju pritvora, što bi bilo protivno cilju prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i potrebi za hitnim postupanjem u takvim predmetima. Posebno kada se ima u vidu činjenica da se sama mjera pritvora određuje na sate i u neradne dane, što zahtijeva prilagodbu svih učesnika u krivičnom postupku u takvim okolnostima.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je apelanticinom braniocu onemogućeno izjavljivanje žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, odnosno da načini za podnošenje žalbe na koje je ukazano u obrazloženju osporenog rješenja nisu bile dovoljno izvjesne, ne samo u teoriji nego i u praksi.

49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. h), l) i m) te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1641/18 (J.G.) | Sudska praksa | Aktio