Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1818/18 (B. N. i drugi)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1818/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1818/18, rješavajući apelacije Bojane Nikolić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bojana Nikolić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 048100 17 Rev od 16. januara 2018. godine, Dejan Dimić, Slobodan Dimić i Zorica Dimić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 071922 17 Gž od 15. januara 2018. godine, Mladen Popović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047264 17 Rev od 27. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1818/18
1. Bojana Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Dragan Radović advokat iz Doboja, podnijela je 21. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 048100 17 Rev od 16. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena revizija teženog (D.N.) i preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da joj tuženi isplati protivrijednost nekretnina (koje predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i tuženog), te je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 4.655,80 KM (umjesto iznosa od 8.249,42 KM), dok je u preostalom dijelu, kojim je žalba tuženog odbijena i potvrđena prvostepena presuda (kojom je utvrđeno da porodična kuća, pobliže označena u izreci presude, predstavlja zajedničku imovina apelantice i tuženog sa po ½ dijela), revizija odbijena.
2. U obazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su parnične stranke živjele u bračnoj zajednici od 2002. godine do decembra 2007. godine, te da su u toku trajanja bračne zajednice, zajedničkim radom i sredstvima, te uz pomoć porodice tuženog, izgradili porodičnu kuću pobliže navedenu u izreci presude. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 272. stav 1. Porodičnog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, dok je odredbom člana 273. stav 1. istog zakona propisano da svaki supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, pod uslovom da dokaže da je njegov doprinos u sticanju imovine znatno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je jednak doprinos parničnih stranaka u sticanju predmetne imovine. Međutim, da su pogrešno nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev apelantice za isplatu pritivvrijednosti njenog udijela u zajednički stečenoj imovini. Vrhovni sud ističe da bračni supružnik, čiji je udio u sticanju zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog supružnika, ili kada to zahtijevaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine na način da sud obaveže drugog supružnika da mu naknadi protivvrijednost njegovog udjela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude (član 272. stav 5. Porodičnog zakona). Dakle, prema materijalnom pravu ne mogu kulminirati stvarno pravni i obligaciono pravni zahtjev u parnici radi utvrđenja bračne imovine, u kojoj se odlučuje o stvarno pravnim zahtjevima stranaka, a samo u zakonom propisanim slučajevima odlučuje se o zahtjevu za isplatu naknade u novcu. Vrhovni sud navodi da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju postoje posebne okolnosti iz člana 273. stav 5. Porodičnog zakona koje se tiču svojstva stvari koja je predmet spora (npr. ako je objekat nedovršen, ako se s obzirom na strukturu ne može podijeliti između supružnika ili bi se diobom smanjila vrijednost stvari i sl.). Naime, okolnost da je predmetna kuća građena bez građevinske dokumentacije nema karakter tih posebnih okolnosti niti je za eventualnu legalizaciju objekta potrebna saglasnost roditelja tuženog, kako su zaključili nižestepeni sudovi, jer su parcele na kojima je kuća sagrađena upisane u javnim evidencijama kao svojina i posjed tuženog, dok činjenica da je predmetna kuća u blizini porodične kuće roditelja tuženog može biti od uticaja na prodajnu cijenu u slučaju civilne diobe. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
AP-1895/18
3. Dejan Dimić, Slobodan Dimić i Zorica Dimić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnijeli su 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 071922 17 Gž od 15. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, potvrđena je prvostepena presuda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev B.D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv tuženih - apelanata i utvrđeno da je tužiteljica sa prvotuženim stekla nekretnine pobliže označene u izreci presude i da udio tužiteljice na predmetnim nekretninama iznosi 1/5, dok je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje u dijelu kojim je odlučeno o vlasničkim pravima tužiteljice u društvima „Dimex“ d.o.o. Bijeljina i „Dimex Luana“ d.o.o. Bijeljina.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je odredbom člana 270. stav 5. Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, dok je odredbom člana 252. stav 1. istog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Tokom postupka je utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženi živjeli u vanbračnoj zajednici od 1990. godine, da su brak zaključili 1994. godine, te da je njihov brak razveden pravosnažnom presudom 11. maja 2015. godine. Vezano za predmetnu imovinu utvrđeno je da su sve nekretnine koje čine predmet spora stečene u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice tužiteljice i prvotuženog (stambeno poslovna zgrada upisana na imenu trećetužene Z.D., nekretnine upisane kao k.č.br. 4185 (kupljene 2004. godine) i vode se na imenu drugotuženog, kao i nekretnine u Amajlijama (kupljene 1986. odnosno 2001. godine) i dio nekretnina u Amajlijama (koji je kupljen 2004.godine)), te da je najveći prosperitet i sticanje nekretnina bio kada su svi zajedno radili u firmi kao članovi porodice kada nije bilo odvajanja sredstava ni odvojene imovine. Također, utvrđeno je da je tužiteljica radila u firmi i da je sa prvotuženim putovala u inostranstvo gdje su nabavljali robu, matrijal, mašine za proizvodnju, te da se radilo bez ograničenog radnog vremena posebno u periodu 2002. i 2003. godine, kao i da je tužiteljica vodila brigu o zajedničkoj djeci koja i sada žive sa njom u zajedničkom domaćinstvu. Okružni sud smatra da je, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan zaključak prvostepenog suda da sporne nekretnine predstavljaju bračnu tekovinu stranaka, i da je udio tužiteljice u sticanju istih 1/5, jer su sve stranke učestvovale u izgradnji i kupovini nekretnina. To što su drugotuženi i trećetužena uložili i svoja sredstva ostvarena prodajom stana i nasljeđenih nekretnina u Srbiji, i što je poslovno-stambeni objekat izgrađen na zemljištu koje je trećetužena dobila od svoje majke, upravo i čini da je doprinos tuženih u sticanju sporne imovine veći nego doprinos tužiteljice. Okružni sud je istakao da stoji tvrdnja žalbe da je imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva stečena prihodima poslovanja pravnih lica ,,Dimex“ d.o.o. i ,,Dimex Luna“ d.o.o. Međutim, u stvaranju tih prihoda učestvovale su sve stranke svojim radom i angažovanjem, pa i tužiteljica i prvotuženi za vrijeme trajanja njihovog braka i zajednice života sa drugotuženim i trećetuženom, tako da nije tačno da se radi o imovini drugotuženog i trećetužene. Također, kako dalje navodi Okružni sud, nisu tačni žalbeni navodi da je tužiteljica obavljala samo poslove domaćice, s obzirom da je sud provedenim dokazima utvrdio da je za vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice sa prvotuženim tužiteljica radila prvo u Sarajevu, dok od 1992. godine žive u Bijeljini i rade u privrednim društvima koja se vode na imenu roditelja prvotuženog. Dakle, zajedničkim radom sa roditeljima prvotuženog tužiteljica i prvotuženi su stekli nekretnine koje su premet spora, što je na pouzdan način utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom provedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
AP-2578/18
5. Mladen Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047264 17 Rev od 27. februara 2018. godine. Apelant je 14. maja 2018. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Lj.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i utvrđeno da je tužiteljica, po osnovu sticanja u braku sa apelantom – tuženim, stekla pravo suvlasništva sa ½ dijelova na nekretninama upisanim u List nepokretnosti broj 1275 KO Budžak, te je obavezan apelant da tužiteljici na ime protivvrijednosti njenog udjela u navedenoj imovini isplati iznos od 83.000,00 KM. Također, utvrđeno je da su nekretnine upisane u z.k. ul. broj 10295 KO Banjaluka predstavljaju zajedničku bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta sa po ½ dijela, te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka.
6. Tokom postupka je utvrđeno da su tužiteljica i apelant živjeli u bračnoj zajednici od 1991. godine do decembra 2007. godine, te da su u toku trajanja bračne zajednice (1995. godine) kupili kuću u Banjaluci (upisana u z.k. ul. broj 10295 KO Banjaluka, naselje Mejdan) u kojoj su živjeli do prestanka bračne zajednice, a nakon toga u kući je živjela tužiteljica sa djecom, dok apelant od 1992. godine radi u Austriji. Dalje, tužiteljica i apelant su u septembru 2005. godine kupili još jednu kuću u Banjaluci (naselje Budžak), koju je apelant zamijenio sa G.L. (ugovor o razmjeni od 24. marta 2006. godine) po kojem osnovu je stekao u vlasništvo dvoiposoban stan u Banjaluci i isplaćena mu je razlika vrijednosti razmijenjenih nekretnina u iznosu od 66.000,00 KM. Navedeni stan apelant je darovao svom ocu koji je isti prodao trećoj osobi (J.O.) koja je upisana kao vlasnik tog stana. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka drugostepenog suda, pozivajući se na odredbu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona kojom je propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Naime, kako je nesporno utvrđeno da su nekretnine koje se nalaze u Mejdanu, kupljene za vrijeme trajanja braka tužiteljice i apelanta, da su kupljene zajedničkim sredstvima i da je njihov doprinos u sticanju tih nekretnina jednak, to tužiteljici i apelantu na predmetnim nekretninama u Mejdanu pripada po ½ dijela. Također, iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da su tužiteljica i apelant kuću u Budžaku kupili 2005. godine, u toku trajanja bračne zajednice, radi njihovih porodičnih interesa i potrebe da svoju bračnu zajednicu još više učvrste (jer podižu dva sina), to su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom provedenih dokaza došli do pravilnog zaključka da kuća u Budžaku predstavlja zajedničku bračnu tečevinu tužiteljice i apelanta sa po ½ dijela. Međutim, kako je nesporno utvrđeno da je apelant bez saglasnosti tužiteljice raspolagao kućom u Budžaku (istu zamijenio za stan uvrijednosti od 100.000,00 KM, te da mu je na ime razlike u cijeni isplaćeno još 66.000,00 KM), Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanta da tužiteljici na ime njenog dijela na kući u Budžaku isplati 83.000,00 KM, shodno odredbama člana 273.stav 5. Porodičnog zakona.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1818/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na brak i zasnivanje porodice, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravnih propisa. Osim toga, apelanti su (u predmetu AP- 1895/18) zatražili naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne dredbe Porodičnog zakona, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu zahtjeva apelanata (u predmetu AP-1895/18) da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević