Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-279/18 (D. S.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-279/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-279/18, rješavajući apelaciju Damjana Stajčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damjan Stajčić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 052383 17 GŽ od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damjan Stajčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 13. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 052383 17 GŽ od 18. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom, između ostalog, poništeno je rješenje Odbora za žalbe Jedinica lokalne samouprave Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske od 1. oktobra 2013. godine, kojim je naloženo načelniku opštine da odmah po prijemu rješenja omogući apelantu nesmetano obavljanje poslova na radnom mjestu „samostalni stručni saradnik za vođenje registra pravnih lica“ ili ga rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant bio zaposlenik tužiteljice (Opština Gradiška), na osnovu rješenja načelnika Opštine Gradiška od 3. oktobra 2012. godine, kojim je zasnivao radni odnos na neodređeno vrijeme. Okružni sud je, također, naveo da je rješenjem Upravne inspekcije od 25. januara 2013. godine načelniku Opštine Gradiška naloženo otklanjanje nepravilnosti utvrđenih zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru, odnosno naloženo je ukidanje rješenja o prijemu u radni odnos šesnaest (16) radnika, među kojima i apelanta, zbog neprovođenja procedure prilikom prijema u radni odnos, a koja je propisana odredbama čl. 119. do 123. Zakona o lokalnoj samoupravi. Okružni sud je ukazao da je, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice (uređena tužba je podnesena 30. maja 2016. godine), Osnovni sud u Gradišci, donio Presudu broj 72 0 Rs 052383 15 Rs od 10. marta 2017. godine, u kojoj je pravilno zaključio da zasnivanje radnog odnosa apelanta kod tužiteljice bez javnog oglasa nije sprovedeno u skladu sa odredbama čl. 119. do 123. Zakona o lokalnoj samoupravi, te da slijedom navedenog, proizilazi da je rješenje Odbora za žalbe od 1. oktobra 2013. godine nezakonito. Prema stavu Okružnog suda, nezakonito zasnivanje radnog odnosa ima za posljedicu nepravilan i nezakonit rad tužiteljice (opštine) jer je apelantu omogućila da izbjegne javnu konkurenciji drugih zainteresovanih lica u postupku zasnivanja radnog odnosa na istom radnom mjestu. U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je od strane prvostepenog suda pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da su nepravilno primijenjene odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno Zakona o lokalnoj samoupravi, za koji tvrdi da je primijenjen na njegovu štetu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete „jer postupak traje neopravdano dugo, zbog čega je izložen nepotrebnim troškovima, a obzirom da je predmetni spor kvalifikovan kao radni, neophodno je hitno postupanje“.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz stanja spisa, da je predmeti postupak pokrenut tužbom tužiteljice od 30. maja 2016. godine, nakon čega je donesena prvostepena presude (10. marta 2017. godine), te da je postupak okončan donošenjem osporene presude Okružnog suda od 18. oktobra 2017. godine. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao jednu godinu i pet mjeseci, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević