Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/18 (V. T.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-62/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-62/18, rješavajući apelaciju Vlade Tomića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Tomić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 129791 17 Gž od 11. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kanotnalni sud) broj 43 0 P 129791 17 Gž od 11. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba parničnih stranaka i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 129791 15 P od 12. maja 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kao vlasnik povlasne nekretnine (detaljno navedene u izreci) na osnovu dosjelosti stekao stvarno pravo službenosti korištenja kanalizacionog voda na poslužnoj nekretnini (detaljno navedenoj u izreci) čiji je vlasnik tuženi S. T., te da je tuženi dužan da trpi izvršavanje sadržaja stečenog stvarnog prava službenosti i upis tog prava u zemljišne knjige koje se vode u ZK uredu Općinskog suda u Zenici.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga koje je naveo u obrazloženju presude. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je osnovan žalbeni navod apelanta da je tuženi još u odgovoru na tužbu potvrdio navode iz tužbe tj. da je apelantova majka I. T. do svoje smrti (2009. godine) bila u posjedu povlasne nekretnine, tako da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da apelant nije dokazao da je nakon njegovog odlaska u Ameriku (od 1994 godine) njegova majka po bilo kojem osnovu imala posjed i izvršavala sadržaj prava službenosti, jer je tu činjenicu tuženi potvrdio u odgovoru na tužbu. Kantonalni sud je ukazao da je članom 230. stav 1. Zakona o stvarnim pravima F BiH propisano da se stvarna služnost zasniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću, te da je članom 210. navedenog zakona propisano da se stvarna služnost osniva na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njen sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tuženi tokom postupka izvođenjem dokaza saslušanja svjedoka F. Š. i V. T., čije iskaze je prvostepeni sud cijenio, dokazao da je napravljena rekonstrukcija kanalizacione mreže, te da kanalizaciona mreža koju je apelant sa svojim prednicima koristio za potrebe povlasne nekretnine do 2009. godine više nije u upotrebi. Ove navode, koje je tuženi dao i u odgovoru na tužbu, apelant nije osporio, kao ni navod da postoji tehnička mogućnost da svoj interes ostvari u skladu sa Planom izgradnje kanalizacione mreže u MZ. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da s obzirom na činjenicu da apelant za potrebe povlasne nekretnine više od 8 godina ne koristi kanalizacioni vod na poslužnoj nekretnini, te da je tokom postupka utvrđeno da je došlo do rekonstrukcije kanalizacione mreže, a apelant nije dokazao da se radi o istoj kanalizacionoj mreži na istoj poslužnoj nekretnini koju je on ranije koristio, niti da je za potrebe povlasne nekretnine koristio rekonstruisanu kanalizacionu mrežu (koja je napravljena 2013 godine) to je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je ukazao da se suprotno žalbenim navodima u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, s obzirom da je Zakon o stvarnim pravima F BiH stupio na snagu 5. septembra 2013. godine, a počeo se primjenjivati od 5. marta 2014. godine i početkom njegove primjene prestao je da važi Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja tužbe (28. decembra 2015. godine) na snazi bio Zakon o stvarnim pravima koji je prvostepeni sud pravilno primijenio bez obzira na to kada je istekao rok za dosjelost. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je pogrešan stav Kantonalnog suda da apelant na predmentoj nekretnini posljednjih 7-8 godina nije izvršavao službenost, da je 2013. godine vršena rekonstrukcija kanalizacione mreže na poslužnoj nekretnini, te da apelant nije dokazao da je rekonstruisana kanalizaciona mreža istovjetna onoj za koju traži utvrđenje stvarnog prava službenosti. Apelant navodi da u situaciji da su redovni sudovi primijenili Zakon o vlasničko-pravnim odnosima izvjesno bi bilo utvrđeno njegovo pravo službenosti na predmetnoj nekretnini, a koje pravo je po mišljenju apelanta stečeno po sili zakona istekom posljednjeg dana roka od 20 godina, a istek takvog roka se upravo desio u vrijeme važenja Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima F BiH. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/18 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio