Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1127/16 (J. G. i A. D.-M.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1127/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1127/16, rješavajući apelaciju Jasne Gvožđar i Azemire Delić-Muhurdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Gvožđar i Azemire Delić-Muhurdarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000554 15 Rev 2 od 15. januara 2016.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000 363 od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasna Gvožđar i Azemira Delić-Muhurdarević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica odnosno apelantice), obje iz Sarajeva, koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000554 15 Rev 2 od 15. januara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000 363 od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine.

2. Podnescima od 19. odnosno 23. aprila 2018. godine otklonjeni su nedostaci vezani za zastupanje apelantica pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji istih apelantica protiv Presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000554 10 Rev od 26. januara 2012. godine, donio Odluku broj AP 1169/12 (vidi Ustavni sud, odluka od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je osporena presuda ukinuta zbog kršenja prava apelantica na nepristran sud jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala kao predsjednik vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Dragoslava Umićevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 22. odnosno 23. marta 2018. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina od 29. septembra 1994. godine koji je zaključen u Banjoj Luci između pravnog prednika apelantica Dževde Delića i drugoapelantice, s jedne strane, i tuženog Dragoslava Umičevića, s druge strane, kojim su pravni prednik apelantica i drugoapelantica svoje suvlasničke dijelove od ¼ na nekretninama u Banjoj Luci (jednospratna stambena zagrada sa pravom korištenja na zemljištu; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili nekretnine u Banjoj Luci) zamijenili za nekretnine tuženog u Visokom (stan na spratu u dvojnoj stambenoj zgradi u Visokom i vikendica u blizini Visokog sa pravom korištenja na zemljištu; u daljnjem tekstu: nekretnine u Visokom), te ugovora o zamjeni istih nekretnina koje su iste ugovorne strane zaključile u Visokom 16. decembra 1994. godine, te je shodno tome, između ostalog, traženo da se na osnovu presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje u javnim evidencijama, brisanje upisa temeljem navedenih ugovora i predaja u posjed. Istom presudom apelantice su obavezane na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Osnovni sud je u obrazloženju detaljno prezentirao dokaze parničnih stranaka (materijalne dokaze te, između ostalih, iskaze tuženog, njegove supruge, svjedoka Slavka Blagojevića i drugoapelantice), te je njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužba neosnovana. U vezi s tim, Osnovni sud je prvo podsjetio da su predmetni ugovori o zamjeni, čija se ništavost zahtijeva tužbenim zahtjevima, zaključeni u specifičnim uvjetima postojanja oružanog sukoba u BiH, te da takve okolnosti imaju svoju težinu i nesporno je da one imaju utjecaj na volju ugovornih strana pri zaključenju ugovora. Međutim, kako je istakao Osnovni sud, taj utjecaj mora imati određeni intenzitet koji je u dovoljnoj mjeri pravno relevantno utjecao na volju ugovornih strana da su upravo iz tih razloga pristali i zaključili ugovor o zamjeni ili prodaji svojih nekretnina.

9. U okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantica je u svom iskazu, između ostalog, navela da je predmetna kuća u Banjoj Luci pretresena, da su iseljena i druga lica iz njihove ulice koja su bila pripadnici manjinskog naroda u Banjoj Luci, da su u toj ulici ostali samo ona i otac iz razloga što je njihova kuća na kraju ulice, da je iseljavanje počelo od početka ulice, da je u blizini kuće bila kafana u kojoj su se skupljali vojnici, koji su upućivali pogrdne riječi pripadnicima drugog naroda, da ih je posebno bilo strah momka njihove susjede koji je bio na ratištu koji je prilikom posjeta svojoj djevojci govorio da „balije“ treba poubijati, a kada je razbijen prozor u njenoj spavaćoj sobi u kojoj su ostali tragovi od tri metka, pravni prednik apelantica (otac apelantica) odlučio je da zajedno sa drugoapelanticom pobjegne iz Banje Luke jer im je život bio ugrožen. Osnovni sud je još naveo da je iz iskaza drugoapelantice proizašlo da je ona kao profesorica engleskog jezika radila u jednoj školi sve do odlaska iz Banje Luke, kada je zatražila otkaz navodeći da se udaje u Švedsku jer nije smjela reći da napušta Banju Luku, a sve navedene okolnosti su prema ocjeni drugoapelantice utjecale da ona i pravni prednik apelantica zaključe predmetne ugovore o zamjeni.

10. Osnovni sud je prilikom odlučenja sve navedene okolnosti detaljno ocijenio, posebno iznesene činjenice koje su se odnosile na to da je Banja Luka rodni grad drugoapelantice, gdje je živjela i radila, koji je morala napustiti jer su im životi bili ugroženi. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantice nisu uspjele dokazati subjektivne okolnosti koje bi ukazivale na odsustvo volje drugoapelantice i volje njenog pravnog prednika prilikom zaključenja predmetnih ugovora o zamjeni, u smislu člana 28. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 26. istog zakona. Potom je Osnovni sud naveo da su ugovore o zamjeni predmetnih nekretnina zaključili pravni prednik apelantica i drugoapelantica, iako je oko sačinjavanja ugovora pravni prednik apelantica preduzimao sve radnje. Potom je Osnovni sud naveo da su drugoapelantica i njen otac zaista htjeli da izvrše zamjenu predmetnih nekretnina u Banjoj Luci za nekretnine u Visokom dokazuje i činjenica da je upravo u tom periodu završen i proveden ostavinski postupak iza majke apelantica odnosno supruge pravnog prednika apelantica, temeljem kojeg su drugoapelantica i njen otac proglašeni nasljednicima nekretnina u Banjoj Luci. Osim toga, kako je istakao Osnovni sud, nakon zaključenja ugovora o zamjeni u Banjoj Luci, koji je zaključen u oktobru 1994. godine, drugoapelantica i njen otac su u Banjoj Luci ostali do decembra 1994. godine kada odlaze u Visoko, gdje iste ugovorne strane zaključuju još jedan ugovor o zamjeni istih nekretnina, nakon što su se upoznali sa stanjem nekretnina u Visokom. Prilikom odlučenja Osnovni sud je uzeo u obzir da se pravni prednik apelantica nakon rata obraćao tuženom da mu dostavi dokumentaciju vezano za nekretnine u Visokom (koja je tokom rata oštećena odnosno srušena), da je tuženi lično išao u Visoko, kako bi pomogao pravnom predniku apelantica da dobije donaciju za popravak vikendice, koju nisu dobili, pa su ličnim sredstvima popravili vikendicu u kojoj su živjeli. Pravni prednik apelantica se nakon rata vratio u Banju Luku gdje je živio kao podstanar, ali povrat prijeratne imovine u Banjoj Luci od tuženog nije tražio. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je utvrdio da ne postoje elementi iz člana 103. ZOO-a da bi se zaključeni ugovori smatrali ništavim. Osnovni sud je naveo da apelantice tokom postupka nisu dokazale posebne lične okolnosti, tako da se njihovi navodi o prijetnjama telefonskim pozivima, pretresu kuće od vojne policije, dolasku naoružanih vojnika sa zahtjevom da napuste kuću ne mogu prihvatiti apsolutno dokazanim, jer im nedostaje taj kvalitet.

11. Odlučujući o žalbi apelantica, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gz-09-000 363 od 26. februara 2010. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa i osporene presude proizlazi da su parnične stranke pred prvostepenim sudom izvele sve dokaze koje su smatrali potrebnim s ciljem dokazivanja odlučnih činjenica, u smislu člana 7. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je naveo da je, suprotno stavu žalbe, prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza na način kako to propisuju odredbe člana 8. i 123. stav 2. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio ispravnu odluku odbivši tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje u cijelosti prihvata taj sud. Neosnovanim je Okružni sud ocijenio navode žalbe da prvostepeni sud nije analizirao iskaz drugoapelantice i tuženog jer prvostepeni sud ne samo da je interpretirao njihove iskaze, već je naveo šta je utvrdio na temelju njihovih iskaza. Potom se Okružni sud pozvao na odredbu člana 552. ZOO-a koja propisuje da se ugovorom o zamjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svoje neke stvari i da mu je u tu svrhu preda, a predmetni ugovori, koji su zaključeni tokom 1994. godine, odgovaraju svim uvjetima koje propisuje citirana odredba. Potom je Okružni sud naveo da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uvjet da se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora (član 26. ZOO-a), pri čemu izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO-a), što znači da je za punovažnost spornih ugovora važno postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora. Nadalje je obrazloženo da tokom postupka nije dokazano da su ugovarači međusobno vršili pritisak i prijetnje radi zaključenja predmetnih ugovora, te da nije bilo prisile, a činjenica da su sporni ugovori zaključeni u ratu ne daje dovoljno osnova za zaključak da se radi o ništavim ugovorima.

12. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da iz iskaza drugoapelantice ne proizlazi da je bilo prisile, prinude ili fizičkog zlostavljanja, odnosno subjektivnih elemenata koji su svojim karakterom i intenzitetom objektivno utjecali na volju drugoapelantice i njenog oca da zaključe sporne ugovore. Potom je Okružni sud podsjetio da su ugovorne strane najprije zaključile jedan ugovor u Banjoj Luci o zamjeni nekretnina, te da su iste ugovorne strane zaključile još jedan ugovor u Visokom o zamjeni istih nekretnina, čime su ugovorne strane iskazale svoju volju da predmetne nekretnine zaista zamijene.

13. Okružni sud je isto tako naveo da apelantice po prvi put u žalbi ističu činjenicu, koja nije isticana tokom postupka, da su pravni prednik apelantica i drugoapelantica tražili povrat imovine i da je nadležni organ uprave rješenjem od 26. novembra 2003. godine prekinuo postupak dok se ne riješi na sudu pravno pitanje valjanosti zaključenih ugovora. Međutim, Okružni sud ove navode nije razmatrao jer se radi o isticanju nove činjenice, a u smislu člana 207. ZPP, apelantice nisu pružile dokaz da bez svoje krivice ovu činjenicu nisu mogle iznijeti ranije u postupku pred prvostepenim sudom.

14. Odlučujući o reviziji apelantica, Vrhovni sud je u ponovnom postupku Presudom broj 118 0 P 000554 15 Rev od 15. januara 2016. godine reviziju odbio. Nakon što je revizioni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih prigovora, taj sud je zaključio da su prigovori neosnovani. Prije svega, Vrhovni sud je pojasnio da odredba člana 26. ZOO-a propisuje da se ugovor ima smatrati zaključenim kada se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora, a da bi došlo do saglasnosti potrebno je da se volja na neki način izjavi, pri čemu izjava volje mora biti učinjena slobodno, kako to propisuje član 28. ZOO-a. Ukoliko volja za zaključenje ugovora nije postojala ili nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, prema ocjeni Vrhovnog suda, smatra se da ugovor nije ni nastao, a njegova vanjska manifestacija, ako je kao u predmetnom slučaju sačinjen u pismenom obliku, pogođena je sankcijom ništavosti, u smislu člana 103. ZOO-a, jer je takav suprotan prinudnom propisu iz člana 28. ZOO-a.

15. Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim slučajem, Vrhovni sud je također istakao kako je tokom postupka utvrđeno da su pravni prednik apelantica i drugoapelantica u dva navrata potpisali ugovore o zamjeni predmetnih nekretnina, i to jedan u Banjoj Luci 3. oktobra 1994. godine i drugi u Visokom 16. decembra 1994. godine, što predstavlja vanjsku manifestaciju izjave volje koja je potrebna za zaključenje ugovora, u smislu člana 28. stav (1) ZOO-a. Vrhovni sud je u tom pravcu naglasio da za postojanje slobodno izražene volje pri zaključenju ugovora nije dovoljno pozivanje na postojanje ratnih okolnosti u toku 1994. godine, kada su predmetni ugovori zaključeni. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tvrdnje iznesene u reviziji da zbog općih ratnih okolnosti pravni prednik apelantica i drugoapelantica prilikom zaključenja ugovora nisu mogli slobodno izraziti svoju volju nisu u saglasnosti s pozitivnim pravom koje ovakve ugovore označava ex lege ništavim.

16. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, apelantice su tokom postupka propustile da dokažu istinitost svoje tvrdnje da je njihov pravni prednik prilikom zaključenja predmetnih ugovora tražio utvrđivanje klauzule o raskidu ugovora nakon prestanka rata. Potom je Vrhovni sud naglasio da iz ponašanja pravnog prednika apelantica, a sve do podnošenja predmetne tužbe, nije moguće zaključiti da pokazana volja prilikom zaključenja ugovora nije data slobodno. Na ovakav zaključak upućuje i ponašanje pravnog prednika apelantica nakon zaključenja predmetnih ugovora odnosno obraćanje tuženom u svrhu popravka vikendice, nepreduzimanje bilo kakvih radnji za osporavanje predmetnih ugovora, iako je sa svojim radnim angažmanom nakon rata bio u Banjoj Luci, pa prema ocjeni Vrhovnog suda sve navedeno ukazuje da su pravni prednik apelantica i drugoapelantica slobodno izrazili svoju volju prilikom zaključenja predmetnih ugovora. Ovakav zaključak, kako je naveo Vrhovni sud, nije doveden u pitanje ukazivanjem revizijom na iskaze parničnih stranaka jer su njihovi iskazi pravilno ocijenjeni tako što je potvrđeno postojanje općih ratnih okolnosti, a ne specifičnih koje su opredijelile prednika apelantica da zaključi predmetne ugovora.

17. Vrhovi sud je posebno naglasio da pitanje motiva za zaključenje ugovora treba razlikovati od izražene volje jer se pod pojmom motiva podrazumijeva unutrašnji ljudski faktor koji pokreće, usmjerava, održava i obustavlja ljudsku aktivnost iz čega slijedi da motiv prethodi samom izražavanju volje i nije od odlučujućeg značaja za ocjenu slobodno izražene volje. Stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, postojanje ratnih okolnosti kao motiva zbog kojeg su obje ugovorne strane pristupile zaključenju predmetnih ugovora nema za posljedicu zaključak da izražena volja za njihovo zaključenje nije dana u skladu sa odredbom člana 28. stav (2) ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantice smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantice u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuju da su redovni sudovi u Republici Srpskoj nakon instrumentalizirane kampanje s ciljem pritiska na sudove da odbijaju zahtjeve kojima se traži utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenih tokom rata počeli odbijati takve tužbene zahtjeve ne upuštajući se u dovoljnoj mjeri ili nikako logičnoj analizi činjeničnog stanja koje je prethodilo zaključivanju takvih ugovora u nametnutim ratnim okolnostima. Međutim, kako je u apelaciji naglašeno, Odluka Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. decembra 2001. godine uvijek je aktuelna i nju niko ne može izmijeniti jer je postala trajno vlasništvo i civilizacijska vrijednost ove zemlje.

19. Apelantice kršenje prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, pa u tom pravcu tvrde da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili iskaz drugoapelantice budući da je prvostepeni sud taj iskaz ocijenio fragmentiranom ocjenom, paušalno i iskrivljeno, te je taj sud bez pravne argumentacije utvrdio da su predmetni ugovori zaključeni na temelju slobodno izražene volje. Međutim, navedeni iskaz odnosno svaki njegov fragment govori upravo suprotno jer strah koji su osjećali za vlastiti život u to vrijeme u Banjoj Luci govori da prilikom zaključenja navedenih ugovora nije postojala volja i želja da se ugovori zaključe. Zatim se dalje navodi da redovni sudovi nisu ocijenili ni iskaz tuženog, niti njegove supruge, kao ni svjedoka Slavka Blagojevića, zbog čega su povrijeđena ustavna prava apelantica. Prema navodima apelacije, sud je bio dužan da po sili zakona (član 191. stav 4. ZPP) izvrši ocjenu iskaza drugoapelantice u svojstvu stranke, što drugostepeni i revizioni sud nisu učinili. Apelacijom se ukazuje da ugovori nikada ne bi bili zaključeni da su pravni prednik apelantica i drugoapelantica (koji su u vrijeme zaključenja ugovora bili psihički i mentalno potpuno zdravi) znali u kakvom se stanju nalaze nekretnine u Visokom (oštećeni stan i nedostupna vikendica kraj Visokog, koji su nakon zaključenja ugovora potpuno devastirani uslijed ratnih dešavanja). Pravni prednik apelantica se poslije rata vratio u Banju Luku i bio podstanar, a prethodno, da bi osigurao nužne uvjete stanovanja pravni prednik apelantica je u Visokom pokušao dobiti donacije za popravak oštećenog stana prije rušenja cijele kuće u kojoj se stan nalazio, a nakon rata i donaciju za nužno stanovanje u ratom potpuno devastiranoj vikendici, ali u tom nije uspio. Apelacijom se ukazuje da je profesionalni pristup u rješavanju revizije zahtijevao od revizionog suda pravno obrazloženje pravila materijalnog prava na kojima je utemeljio revizionu odluku. Poziv na odredbe materijalnog prava bez pravnog obrazloženja ne znači u pravnom smislu ništa, ali ukazuje na činjenicu da je reviziona presuda utemeljena na povredi materijalnog prava iz člana 240. st. 1 i 2. ZPP koja se svodi na povredu člana 211. ZPP, pa je kao takva nezakonita i neustavna. Zbog svega navedenog apelanticama je prekršeno i pravo na imovinu i dom.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj presudi primijenjene relevantne odredbe ZOO-a na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja su se apelantice neosnovano pozvale. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je naveo da obrazloženje presude sadrži dovoljno jasne pravne razloge, koje je usto u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena presuda. Osim toga, Okružni sud je naveo da se apelacijom ne navode relevantni osnovi za povrede na koje se apelantice pozivaju. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, odnosno da se odbije kao neosnovana ukoliko sud nađe potrebnim da o apelaciji meritorno raspravlja.

22. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posljedice ništavost Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Razmjena Član 552.

(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom ugovaraču da preda stvar koja je razmijenjena tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191. stav (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primjeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 240. tačke (1) i (2) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000554 15 Rev 2 od 15. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 11. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantice pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelantica kojim su tražili da se utvrdi ništavost predmetnih ugovora o zamjeni predmetnih nekretnina, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

33. U vezi s prigovorima apelantica da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, prihvatio stav nižestepenih sudova da predmetni ugovori o zamjeni nisu ništavi, u smislu člana 103. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja odbio tužbene zahtjeve apelantica pri čemu je taj sud detaljno pojasnio razloge za takvo odlučenje, imajući u vidu stvarnu volju ugovornih strana u momentu zaključenja ugovora o zamjeni, zasnivajući takav stav na provedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka izvršen uvid u materijalne dokaze koje su predložile parnične stranke, te da su tokom postupka saslušane parnične stranke u svojstvu svjedoka, kao i drugi svjedoci (čiji su iskazi, suprotno tvrdnjama apelantica, prezentirani i ocijenjeni od prvostepenog suda) pri čemu je utvrđeno da apelantice ponuđenim dokazima nisu dokazale da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo ikakvih pritisaka, niti bilo kakvog drugog utjecaja (prijetnja, primjena sile i dr.) na volju pravnog prednika apelantica i drugoapelantice za zaključenje predmetnih ugovora o zamjeni zbog kojih bi ugovori bili ništavi, u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Na osnovu provedenih dokaza redovni sudovi su utvrdili da je stvarna volja prednika apelantica i drugoapelantice u momentu zaključenja ugovora bila da se zaključe navedeni ugovori o zamjeni, na što ukazuje i činjenica da su iste ugovorne strane zaključile dva ugovora o zamjeni, i to jedan u Banjoj Luci u oktobru 1994. godine, a drugi u Visokom u decembru 1994. godine nakon što su se pravni prednik apelantica i drugoapelantica upoznale sa stanjem nekretnina u Visokom. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i okolnosti koje su prethodile zaključenju predmetnih ugovora (provođenje ostavinskog postupka u kojem je doneseno rješenje na osnovu kojeg su predmetne nekretnine u Banjoj Luci prešle na pravnog prednika apelantica i na drugoapelanticu), kako bi na taj način bile otklonjene procesne prepreke za zaključenje predmetnih ugovora.

38. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi pošli od pretpostavke da se konkretne okolnosti pod kojima su predmetni ugovori zaključeni moraju utvrđivati isključivo na bazi dokaza koji se izvode neposredno pred sudom i na osnovu raspravljanja parničnih stranaka, kako to propisuju relevantne odredbe ZPP (čl. 7. i 123. ZPP). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da apelantice tokom postupka ponuđenim dokazima nisu uspjele dokazati da je na pravnog prednika apelantica i drugoapelanticu na bilo koji način vršen pritisak da zaključe predmetne ugovore o zamjeni, niti su dokazale da je bilo direktnih prijetnji ili ucjena da se predmetni ugovori zaključe, jer osim navoda drugoapelantice u vezi s okolnostima koje su prethodile zaključenju predmetnih ugovora apelantice, ti navodi niti jednim drugim objektivnim dokazom nisu potvrđeni. Usto, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da postojanje rata i općepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, imaju svoju težinu i da su mogle utjecati na volju ugovornih strana pri zaključenju ugovora, ali da te okolnosti same za sebe nisu dovoljne za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništav.

39. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 455/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na www.ustavni sud.ba , tačka 14) izrazio stav da sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu s materijalnim propisima. Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. Prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije izostao ovakav pristup redovnih sudova prilikom odlučenja koji su na podlozi raspoloživih dokaza utvrdili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja koje su u konačnici opredijelile redovne sudove na zaključak da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o ništavost predmetnih ugovora, u smislu člana 103. ZPP budući da kod pravnog prednika apelantica i drugoapelantice tokom postupka nije dokazano postojanje konkretnih subjektivnih okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja spornih ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti, u smislu odredbe člana 28. ZOO-a.

40. Pozivanje apelantica na Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja čini se neosnovanim. Navedeno stoga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno razmotrili sve okolnosti koje su pratile zaključenje spornih ugovora utvrdivši da provedenim dokazima nije utvrđeno da je prilikom njihovog zaključenja izjava volje dana suprotno članu 28. stav (2) ZOO-a.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot mišljenju apelantica, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na štetu apelantica, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su redovni sudovi naveli za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su sudovi svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga su navodi apelantica da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

42. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju ovih prava zapravo zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantica o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantica, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazano u apelaciji, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.

45. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na razlozima čiju je neosnovanost Ustavni sud utvrdio ispitujući navode o kršenju prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1127/16 (J. G. i A. D.-M.) | Sudska praksa | Aktio