Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3009/18 (M. P. i S. S.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3009/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-3009/18, rješavajući zahtjev Marice Priljeva i Snežane Stefanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marice Priljeva i Snežane Stefanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Priljeva i Snežana Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zrenjanina, Republika Srbija, koje zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnijele su, 28. maja 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 537729 15 P od 19. aprila 2017. godine. Apelantice su takođe, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da apelanticama iz sudskog depozita isplati deponovanu zakupninu te odloži izvršenje presude Općinskog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 537729 15 P od 19. aprila 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojm su tražili da se naloži Žarku Ivanoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da iseli iz stana u Sarajevu, preciziranog u presudi, te da stan slobodan od ljudi i stvari preda apelanticama i naknadi im troškove postupka. Presudom su obavezane apelantice da tuženom nakande troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je nesporno da su apelantice suvlasnice predmetnog stana; da je kao korisnik predmetnog stana upisan Miroslav Ivanović, otac tuženog i da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 27-04/1-23-34/13 od 06.05.2015. godine tuženom utvrđeno pravo da kao član porodičnog domaćinstva Miroslava i Ljiljane Ivanović nastavi koristiti predmetni stan. Općinski sud je naveo da je nesporno da iz navedenog utvrđenja u smislu čl. 3. stav (1) tačka b) Zakona o zakupu stana, proizlazi da je riječ o stanu u svojini građana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, odnosno sa su apelantice suvlasnice predmetnog stana a tuženi član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava (njegovih roditelja Miroslava i Ljiljane Ivanović) koji su taj status stekli do 6.1 decembra 2000. godine.
3. S tim u vezi je navedeno da je članom 10. stav (1) Zakona o zakupu stana predviđeno je da su zakupodavac i zakupac dužni zaključiti ugovor o zakupu stana u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona. U stavu (2) istog člana predviđeno je da ako zakupac ne postupi u skladu sa obavezom iz stava (1) tog člana smatra se nezakonitim korisnikom stana, a u stavu (3) da ukoliko zakupodavac na stanu iz člana 3. tačka a) i b) ovog Zakona ne postupi u skladu s obavezom iz stava (1) ovog člana, zakupac ima pravo da nastavi koristiti stan, a obavezu plaćanja zakupnine vrši putem sudskog depozita u iznosu zaštićene zakupnine i to najdalje do desetog u mjesecu za tekući mjesec za koji plaća zakupninu. Općinski sud je naveo da je uvidom u prijedlog ugovora o zakupu stana na kojem postoji stanarsko pravo od 17. septembra 2015. godine, utvrđeno da isti sadrži odredbe o ugovornim stranama (apelanticama kao zakupodavcima i tuženom kao zakupcu), o predmetu zakupa (predmetni stan) , o visini zakupnine (32,00 KM koja se plaća do 10 za tekući mjesec), o vrsti troškova koji se plaćaju u vezi sa korištenjem stana i troškova o redovnom održavanju stana, o podzakupu, o otkazu i otkaznim rokovima, o mjestu i datumu zaključivanja ugovora. Nadalje je navedeno da je iz nepravomoćnog rješenja ovog suda broj 65 0 V 592028 16 V od 24.novembra 2016.godine (protiv kojeg su apelantice podnijele žalbu) utvrđeno da je dozvoljeno predlagatelju-tuženom polaganje novčanog iznosa od po 32,00 KM za mjesece: februar, mart, april, maj, juni, juli avgust, septembar i oktobar 2016. godine, te za ubuduće dok budu postojali zakonski razlozi, odnosno do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka na depozitni račun Općinskog suda preciziran u presudi a u korist protivnica predlagatelja-apelantica. Među strankama, kako je navedeno, nije sporna činjenica da je tuženi na ime zaštićene zakupnine uplatio apelanticama iznos od 32,00 KM za mjesec oktobar 2015. godine (uplata je izvršena na račun apelantica koji je označen u prijedlogu ugovora o zakupu stana), te isti ovaj iznos za period od novembra 2015. do marta 2017.godine na sudski depotit suda a za račun apelantica.
4. Općinski sud je naveo da su, kao proizlazi iz naprijed navedenog, parnične stranke prema decidnoj zakonskoj odredbi iz čl. 10. stav (1) Zakona o zakupu stana bile u obavezi da zaključe ugovor o zakupu stana u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona tj. u okviru perioda od 3. jula 2015.godine do 3. oktobra 2015.godine. U okviru navedenog perioda, tačnije 17. septembra .2015. godine apelantice su učinile punudu tuženom za zaključenje ugovora o zakupu stana te mu dostavile u pisanoj formi primjerak predloženog teksta ugovora o zakupu ali je tuženi prije isteka zakonskog roka za zaključenja ugovora, tačnije 23. septembra 2015.godine, obavijestio apelantice da prihvata ponudu s prijedlogom da se ponuđeni tekst ugovora dopuni tako što bi se u isti unijela odredba o roku na koji se ugovor zaključuje odnosno da se ugovor zaključuje na određeno vrijeme do dodjele zamjenskog stana, u skladu sa članom 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, što se u smislu čl. 41. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ima smatrati da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svome ranijem ponudiocu tj. apelanticama. Naime, kako je obrazloženo, članom 41. ZOO je propisano da ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svome ranijem ponudiocu. U konkrentom slučaju, kako je obrazloženo, apelantice nikada nisu odgovorile na navedeni prijedlog tuženog da se predloženi ugovor dopuni što znači da isti nisu prihvatile budući da prema članu 42. ZOO ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude. Po shvatanju ovog suda, s pravom je tuženi predložio da se predloženi tekst ugovora dopuni odnosno da se u isti unese odredba da se ugovor o zakupu stana zaključuje na određeno vrijeme do dodjele zamjenskog stana u skladu sa članom 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH", br. 28/05 i 2/08), a koji rok, i formulacija roka, je propisana čl. 8. stav (2) Zakona o zakupu stana. Naime, predloženi tekst ugovora nije sadržavao odredbu o roku na koji se zaključuje ugovor, a što je bitan elemenat ugovora, imajući u vidu da je član 8. Zakona o zakupu stana propisom jasno definisano na koji rok se može zaključiti svaki od ugovora o zakupu, sve ovisno tome kojoj kategoriji stanova, bliže opisanim u članu 3. Zakona o zakupu stana, pripada stan u vezi s kojim se zaključuje ugovor o zakupu stana.
5. Prema tome, prema mišljenju tog suda, tuženi je osnovano odbio zaključiti ugovor sa predloženim tekstom ugovora i osnovano predložio da se isti dopuni, dok su apelantice kao zakupodavci nesnovano odbile prihvatiti ponudu tuženog kao zakupca za dopunu ugovora, a iz kojeg razloga ugovor o zakupu stana nije ni zaključen. Navedena propuštanja apelantica odnosno te okolnosti, prema mišljenju Općinskog suda, se ne mogu podvesti pod razloge propuštanja tuženog kao zakupca da postupi po svojoj obavezi iz čl. 10. stav (1) Zakona o zakupu stana tj. da zaključi ugovor o zakupu stana a koji propust dalje implicira presumpciju da je nezakonit korisnik stana. Osim navedenog, tuženi je imao razloga odbiti zaključenje predloženog ugovora ne samo zbog toga što nije naveden rok na koji se ugovor zaključuje, već i zbog toga što tekst ugovora koji je ponuđen od strane apelantica nije sadržavao i neke druge zakonom propisane obavezne odredbe ugovora o zakupu stana, kao npr. odredbe o korištenju zajedničkih dijelova i zemljišta koje služi zgradi, odredbe koje se odnose na investiciono održavanje stana i zajedničkih dijelova zgrade (član 9. stav (1) tačka g) h) Zakona o zakupu stana). Kako je obrazloženo, iz svih navedenih razloga tuženi se ne može smatrati nezakonitim korisnikom predmetnog stana već je, naprotiv, postupio u skladu sa svojom zakonskom obavezom iz člana 10. stav (3) Zakona o zakupu stana, jer je i pored toga što ugovor o zakupu stana nije zaključen iz razloga za koje nije odgovoran, svoju obavezu plaćanja zakupnine nastavio vršiti putem sudskog depozita u iznosu zaštićene zakupnine, pa apelanticama ne pripada pravo da traže predaju stana slobodnog od ljudi i stvari tj. iseljenje tuženog iz predmetnog stana.
6. Protiv navedene presude apelantice su podnijele žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.
7. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je Ustavni sud donio odluku broj AP-4314/17 u kojoj je usvojio njihovu apelaciju vezanu za dužinu trajanja, između ostalog, i predmetnog postupka pa su osporene presude donesene kao rezultat naloga iz te odluke. Smatraju da sudovi nikako nisu mogli utvrditi da u spornom ugovor o zakupu nedostaje odredba vezana za rok trajanja ugovora jer je taj rok predviđen članom 8. Zakona o zakupu stanova pa zbog toga nema potrebe da se taj rok unosi u ugovor o zakupu. Smatraju da zbog navedenog presudu nisu donijeli nezavisni i nepreistrasni sudovi jer oni u konkretnom slučaju ne znaju pravo pa ne mogu ni donijeti odgovarajuću odluku .Zbog navedenog traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da im se isplati zakupnina koju tuženi deponuje i da se odloži izvršenje presude Općinskog suda do okončanja postupka po apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelantice traže da Ustavni sud odloži izvršenja presude Općinskog suda i naloži da im se isplati zakupnina deponirana u sudski depozit, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Ustavni sud zapaža da se i u konkretnom slučaju radi o pravosnažnoj i izvršnoj sudskog odluci. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke, mora sadržavati razloge i argumente iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava i obustavi izvršenje.
13. Ustavni sud zapaža da apelantice zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo vežu za kršenje njihovih ustavnih prava, dakle za meritum apelacije, te da ne navode nikakve druge razloge za donošenje tražene privremene mjere. Ustavni sud smatra da navedeno ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere odnosno da apelantice nisu ponudile takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Zbog toga Ustavni sud smatra zahtjev apelantica neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević