Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-939/16 (A. O. iz Brčkog)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Uporedive situacije
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-939/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 939/16, rješavajući apelacije Armina Omazića i Asmira Tatarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Armina Omazića i Asmira Tatarevića podnesene protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 039065 15 Kž od 19. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Omazić iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant Omazić), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 039065 15 Kž od 19. novembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 939/16.

2. Asmir Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant Tatarević), kojeg, takođe, zastupa advokat Osman Mulahalilović, podnio je 26. februara 2016. godine apelaciju protiv iste presude Apelacionog suda. Apelacija je registrovana pod brojem AP 940/16.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo DB) zatraženo je 9. i 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Apelacioni sud je odgovore dostavio 22. januara 2018. godine, Tužilaštvo DB 29. januara 2018. godine, a Osnovni sud 19. februara 2018. godine.

5. S obzirom na to da se apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti pobrojane predmete, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 939/16.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 039065 12 K od 3. februara 2015. godine apelant Tatarević je proglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u tački I/1 izreke presude, preduzetim prema oštećenom A. P., kao saizvršilac, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22. navedenog zakona, za koje krivično djelo mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 5, 33, 38, 41, 42. stav 1. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a radnjama opisanim u tački I/2 izreke presude, preduzetim prema oštećenom V. T., kao saizvršilac, počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, u vezi sa članom 22. navedenog zakona, za koje krivično djelo mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 5, 33, 38, 41, 42. stav 1. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa ga je sud primjenom člana 48. stav 3. KZSFRJ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

8. Istom presudom apelant Omazić je proglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u tački II/1-3. izreke presude, preduzetim prema oštećenim L. S., S. P. i B. P., kao saizvršilac, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, u vezi sa članom 22. navedenog zakona, te je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 5, 33, 38, 41, 42. stav 1. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

9. U obrazloženju presude Osnovnog suda detaljno su precizirani provedeni dokazi (str. od 9. do 14), te je u daljnjem tekstu interpretiran sadržaj provedenih dokaza odbrane i dokaza optužbe (iskazi svjedoka od 14. do 39. stranice, nalazi vještaka od 39. do 45. stranice), nakon čega su navedeni iscrpni razlozi i obrazloženja zbog kojih je sud, ocjenjujući svaki od provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, odlučio da konkretni dokaz prihvati ili ne prihvati, dajući iscrpne razloge i obrazloženja u vezi s tim. Nadalje, u obrazloženju presude ukazano je koje odlučne činjenice su, na osnovu kojih dokaza, ocijenjenih pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, utvrđene. Osnovni sud je iscrpno interpretirao iskaze velikog broj saslušanih svjedoka, među kojima i oštećenih, prema kojima su apelanti preduzimali radnje za koje su proglašeni krivim, te dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega im poklanja vjeru, ukazujući u čemu su iskazi oštećenih kao svjedoka uzajamno saglasni, odnosno saglasni s drugim provedenim dokazima, prije svega iskazima saslušanih svjedoka koji nisu imali svojstvo oštećenih u ovom postupku, a koji su bili očevici događaja koji su apelantima stavljeni na teret u odnosu na oštećene koji su saslušani u svojstvu svjedoka, te zbog čega neke iskaze ili dijelove nekih od iskaza saslušanih svjedoka nije prihvatio.

10. Na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, Osnovni sud je zaključio da je apelant Tatarević za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na teritoriji predratne opštine Brčko, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to članu 3. stav 1. tačke a) i c), članu 4. stav 1. tačke 1. i 6, čl. 13. i 17. III ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, članu 3. stav 1. tačke a) i c) i članu 27. stav 1. IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije (Protokol-II), kao pripadnik Teritorijalne odbrane BiH, a kasnije Armije BiH, kao vojnik na dužnosti pratioca komandanta (tzv. komanda stana) 108. HVO brigade za Bosansku Posavinu, u više navrata vršio akte fizičkog zlostavljanja zatvorenih lica srpske nacionalnosti povređivanjem tjelesnog integriteta i zdravlja i nanosio im teške duševne patnje i ponižavanja. U obrazloženju presude detaljno su opisane i pobrojane za svakog od oštećenih konkretne radnje i postupci koje je apelant prema njima preduzimao.

11. Na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, Osnovni sud je zaključio da je apelant Omazić za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na teritoriji predratne opštine Brčko, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to članu 3. stav 1. tačke a) i c), članu 4. stav 1. tačke 1. i 6, čl. 13. i 17. III ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, članu 3. stav 1. tačke a) i c) i članu 27. stav 1. IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije (Protokol-II), kao pripadnik Armije BiH, i to 108. HVO brigade za Bosansku Posavinu, u svojstvu vojnog policajca u četi Vojne policije u više navrata prema civilnim stanovnicima srpske nacionalnosti nečovječno postupao, nanosio velike patnje, povređivao tjelesni integritet. U obrazloženju presude detaljno su opisane i pobrojane radnje koje je apelant preduzimao prema oštećenim.

12. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 K 039065 15 Kž od 19. novembra 2015. godine djelimično uvažio žalbe apelanta Tatarevića i njegovog branioca, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je apelant Tatarević proglašen krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude prema oštećenom V. T. počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, u vezi sa članom 22. navedenog zakona, pa ga je za navedeno krivično djelo na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 5, 33, 38, 41, 42. stav 1. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Apelant Tatarević je oslobođen optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci presude preduzetim prema oštećenom A. P. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

KZSFRJ.

13. Istom presudom Apelacioni sud je žalbu branioca apelanta Omazića odbio kao neosnovanu i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu.

14. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio žalbene tvrdnje da sudovi DB pred kojima je vođen krivični postupak nisu bili nadležni da postupaju u konkretnoj krivičnoj stvari, s obzirom na to da ne postoje rješenja Suda BiH kojima im ovaj sud prenosi isključivu nadležnost za suđenje. Apelacioni sud je zaključio da je ovakav stav u suprotnosti sa članom 430. stav 2. Zakona o krivičnom postupku DB (u daljnjem tekstu: ZKPDB), kojim je uređeno postupanje sudova DB, odnosno Tužilaštva i koji propisuje da će se predmeti primljeni u rad iz nadležnosti Suda BiH, što predmeti ratnih zločina svakako jesu, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona (16. septembar 2010. godine), dovršiti pred sudovima DB ukoliko Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka ili branilaca, ne odluči preuzeti takav predmet. Nadalje, u konkretnom slučaju optužnica Tužilaštva DB, koju je potvrdio Osnovni sud 9. novembra 2011. godine, upućuje na zaključak da je upravo u skladu sa članom 430. stav 2. ZKPDB Osnovni sud stvarno nadležan za presuđenje u prvom stepenu, a Apelacioni sud u žalbenom postupku, te da u tom kontekstu (stvarne nadležnosti) nije nužno egzistiranje bilo kakve odluke Suda BiH u smislu člana 449. stav 3. ZKPDB. Zbog toga, prema ocjeni Apelacionog suda, nije dovedena u pitanje stvarna nadležnost sudova DB da postupaju u konkretnom predmetu.

15. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore kojim se ukazuje da je tokom prvostepenog postupka sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi sa primjenom člana 251. stav 2. ZKPDB. Istaknuto je da je tačno da su u jednom dijelu prvostepenog postupka zbog bolesti predsjednika sudećeg vijeća, odnosno fizičke nemogućnosti dolaska člana vijeća zbog elementarne nepogode, glavni pretresi morali biti odgođeni za period duži od 30 dana, a da nakon toga glavni pretres nije započeo iznova, kako to propisuje odredba člana 251. stav 2. ZKPDB. Međutim, Apelacioni sud je smatrao da, bez obzira na to što to nije bilo u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, ovakav propust suda nije mogao imati karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka koja bi dovela do obaveznog ukidanja prvostepene odluke, ako se prethodno ne učini vjerovatnim da je takav propust prvostepenog suda bitno uticao na pravilnost i zakonitost odluke. Pogotovo u situaciji kada tokom prvostepenog postupka nijedan od učesnika nije u tom pravcu isticao prigovore, a niti zahtijevao od prvostepenog suda da sa glavnim pretresom započne iznova, tako da zbog činjenice da prvostepeni sud u takvoj procesnoj situaciji nije tražio saglasnost od stranaka za nastavak glavnog pretresa bez njegovog otpočinjanja iznova, Apelacioni sud nije vidio kako je „sav proces montiran od tužilaštva i prvostepenog suda“, pa time niti da to predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 251. stav 2. ZKPDB.

16. Neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanta Omazića da se prvostepena presuda zasniva na dokazima pribavljenim suprotno članu 10. stav 2. ZKPDB i uz povredu člana 14. navedenog zakona jer je prvostepeni sud uvrstio u dokaze i na njima zasnovao svoju odluku, tj. zapisnike o saslušanju svjedoka-oštećenih B. P i S. P., iako njegovom braniocu nije omogućen uvid u cjelokupan sadržaj spisa iz kojih su ovi zapisnici preuzeti. Apelacioni sud je ukazao da je braniocu apelanta Omazića, odmah nakon potvrđivanja optužnice, omogućen neograničen uvid koji uključuje prepisivanje i umnožavanje cjelokupnog dokazanog materijala na kom se optužnica zasnivala, uključujući i zapisnike o ispitivanju navedenih svjedoka-oštećenih. Nadalje, ukazano je da odbrana nije navela koji bi to dokaz iz sadržaja omota navedena dva istražna spisa mogao potencijalno diskreditovati iskaze oštećenih svjedoka, a koji mu nije stavljen na raspolaganje, a trebao je biti, te zaključio da nije dovedena u pitanje zakonitost ovih dokaza niti „jednakost oružja“.

17. Apelacioni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode apelanta Tatarevića da se u njegovom slučaju radi o tužiočevom nedozvoljenom disponiranju optužnicom, što prvostepeni sud nije mogao prihvatiti, jer je donošenjem osuđujuće presude na osnovu tako izmijenjene (proširene) optužnice prekoračio optužbu na njegovu štetu u smislu člana 297. stav 1. tačka j. ZKPDB. Međutim, imajući u vidu da je, uvažavajući žalbu apelanta Tatarevića u dijelu koji se odnosi na inkriminaciju iz tačke I/1. izreke, preinačio prvostepenu presudu i apelanta oslobodio od optužbe da je na štetu A. P. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, Apelacioni sud je zaključio da žalbeni prigovori apelanta Tatarevića u pogledu navedenih bitnih povreda krivičnog postupka više nemaju odlučnih značaja za pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

18. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanata u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na radnje preduzete prema oštećenim. U vezi s tim je ukazano da se prvostepena presuda u ovom dijelu ne zasniva samo na iskazima saslušanih svjedoka oštećenih, već i na iskazima brojnih drugih svjedoka koji nisu imali status oštećenih. U obrazloženju presude detaljno su interpretirani iskazi brojnih svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku, ukazano je u čemu su saglasni i u čemu su bili osnov za zaključak da je postupanje apelanata imalo učinak „mučenja, nečovječnog postupanja, nanošenja velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja“. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio pozivanje na značaj nalaza vještaka medicinske struke za pravilnost činjeničnog stanja u ovom dijelu. Apelacioni sud je ovo ocijenio neprihvatljivim zato što „mučenje, nečovječno postupanje, nanošenje velike patnje i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja“ nužno ne podrazumijeva da su oštećeni uslijed zadobivenih udaraca pretrpjeli teške tjelesne povrede koje bi ostavile trajne i neotklonjive posljedice, pa da vještak patolog kod oštećenih, za koje je pribavljena relevantna dokumentacija, i nije mogao potvrditi da je konstatovano zdravstveno stanje u uzročnoj vezi s premlaćivanjima koja su oštećeni pretrpjeli. U vezi s tim je ukazano da su oštećeni bili podvrgnuti nedozvoljenom tretmanu 1992. godine, da relevantna medicinska dokumentacija potiče iz vremena nakon njihove razmjene. Takođe, ukazano je da je vještak patolog istakao da većina povreda koje su oštećeni pretrpjeli, bilo da su nanošene stisnutom šakom, nazuvenom čizmom, policijskom palicom, kundakom ili drugim pogodnim predmetom, zavisno od lokaliteta povređivanja, nisu morale imati trajne i u vrijeme ljekarskog pregleda vidljive posljedice, koje bi se, s medicinskog aspekta, mogle dovesti u vezu s radnjama za koje je apelant proglašen krivim jer za učinak tih povreda nije karakteristično da ostavljaju vidljive tragove protekom vremena. Apelacioni sud je zaključio da to, samo po sebi, ne umanjuje patnje (fizičke i psihičke) koje su oštećeni pretrpjeli. U vezi s tim, ukazano je i da je vještak neuropsihijatar potvrdio da su određena akutna psihička stanja oštećenih, koje je tretirao u svom nalazu, u direktnoj vezi s pretrpljenim fizičkim i psihičkim zlostavljanjem.

19. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio žalbene tvrdnje da radnje za koje su apelanti proglašeni krivim „po zakonu nisu krivično djelo“. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti tvrdili da ne postoji „nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja“,. U vezi s tim je ukazano na pravnu prirodu krivičnog djela iz čl. 142. i 144. KZSFRJ koji, pored blanketne dispozicije, ima i alternativno propisane radnje počinjenja, zbog čega, nezavisno od broja i modaliteta radnji koje je počinilac preduzeo, sve one predstavljaju jedinstveno krivično djelo. S obzirom na to da je utvrdio da je prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio u svemu u skladu sa članom 281. stav 2. ZKPDB, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da radnje koje se apelantima stavljaju na teret imaju karakter „radnji mučenja ili nanošenja velikih patnji“, zbog čega su se u njima stekla sva zakonska obilježja krivičnih djela iz čl. 142. i

144. KZSFRJ, tako da u konkretnom slučaju, osim u pogledu krivičnopravnih radnji opisanih u tački I/1. za apelanta Tatarevića, koja se odnosi na oštećenog A. P., nije bilo osnova za donošenje oslobađajuće presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđena prava iz člana II/2 i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije.

21. Oba apelanta tvrde da sudovi DB, pred kojima je vođen krivični postupak, nisu bili nadležni da postupaju u konkretnoj krivičnoj stvari. Pozivajući se na odredbe ZKPDB kao i ZKPBiH, pri tome posebno ukazujući na član 27a. ZKPBiH koji je bio na snazi u vrijeme podizanja optužnice (26. oktobar 2010. godine), apelanti tvrde da sudovi DB nisu mogli postupati bez rješenja Suda BiH kojima im ovaj sud prenosi isključivu nadležnost za suđenje za ratne zločine.

22. Nadalje, apelant Omazić tvrdi da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni suprotno članu 10. ZKPDB, a što je za učinak imalo i povredu načela jednakosti u postupanju u smislu člana 14. istog zakona. Apelant tvrdi da je podneskom od 11. marta 2014. godine tražio uvid u dokaze Tužilaštva, spise Ki 43/93 (u kojem je iskaz dao svjedok optužbe B. P.) i Kri 22/95 (u kojem je iskaz dao svjedok S. P.), ali da mu nije data mogućnost pristupa cjelokupnim dokazima i spisima, odnosno da mu je dat na uvid samo omot spisa u predmetu Ki 44/93. Prema apelantovoj tvrdnji, „da mu je dana mogućnost pristupa navedenim spisima oni bi sigurno sadržali elemente za diskreditaciju navedenih svjedoka oštećenih“.

23. Apelant Tatarević dalje ukazuje da je tokom prvostepenog postupka sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi sa primjenom člana 251. stav 2. ZKPDB, jer su u jednom dijelu prvostepenog postupka zbog bolesti predsjednika sudećeg vijeća, odnosno fizičke nemogućnosti dolaska člana vijeća zbog elementarne nepogode glavni pretresi morali biti odgođeni za period duži od 30 dana, a da nakon toga glavni pretres nije započeo iznova, kako to propisuje odredba člana 251. stav 2. ZKPDB.

24. Apelant Tatarević takođe tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer se deset godina postupak protiv njega vodio za krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ, a zatim je pred samu završnu riječ optužnica izmijenjena, odnosno proširena i stavljena su mu na teret dva krivična djela, i to krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ i krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ.

25. Konačno, oba apelanta tvrde da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim su istakli da radnje za koje su proglašeni krivim ne predstavljaju krivično djelo iz čl. 142. i 144. KZSFRJ. U prilog ovim tvrdnjama istakli su da Tužilaštvo DB nije dokazalo da su oštećeni trpjeli velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta. Apelanti smatraju da se radilo o lakim tjelesnim povredama koje nisu medicinski verifikovane, da zbog toga nisu mogle predstavljati velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta, te u vezi s tim ukazuju na praksu MKSJ i Suda BiH.

b) Odgovor na apelaciju

26. Apelacioni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da se radi o identičnim navodima koje su apelanti isticali u žalbama na presudu Osnovnog suda, zbog čega ovaj sud u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju koje je iznio u svojoj odluci.

27. Osnovni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da u postupku i odluci koju je donio ovaj sud nije bilo povreda na koje se u apelacijama ukazuje.

28. Tužilaštvo DB je u odgovorima na navode iz apelacija ukazalo na dijelove obrazloženja osporene presude, te zaključilo da su apelacije neosnovane.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata ili oružanog sukoba naredi da se prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima ili sanitetskom ili virskom osoblju vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, ili nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, ili protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama materijala sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica koje nije opravdano vojnim potrebama, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

30. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7 Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.

(…) Član 10 Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koga drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava ovog člana.

Član 14 Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(…) Član 15 Slobodna ocjena dokaza (1) Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(…) Član 23 Stvarna nadležnost i sastav suda (1) Osnovni sud i Apelacioni sud sude u krivičnim predmetima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom.

(…) Član 24 Mjesna nadležnost suda (1) Osnovni sud i Apelacioni sud su nadležni da sude za svako krivično djelo učinjeno ili pokušano na teritoriji Brčko distrikta BiH.

(…) Član 28 Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan da se oglasi nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu, ali je dužan da preduzme one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

Član 47 Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(…) (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi, odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.

(5) U slučaju iz stavova 3 i 4 ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 251 Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (1) Ako se glavni pretres koji je bio odgođen drži pred istim sudijom, odnosno vijećem, pretres će se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeća ukratko će iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavni pretres počne ponovo.

(2) Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.

(…) Član 297 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,

g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude., Član 298 Povrede krivičnog zakona Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, (…) Član 306 Granice ispitivanja presude Apelacioni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

Član 430 Rješavanje predmeta iz nadležnosti Suda BiH (1) Predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova Brčko distrikta BiH do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena.

(2) Predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova Brčko distrikta BiH, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će sudovi Brčko distrikta, osim ako Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet.

(3) Ako je Sud Bosne i Hercegovine vođenje postupka iz svoje nadležnosti prenio sudovima Brčko distrikta na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano, sudovi Brčko distrikta će prihvatiti dokaze koji su u skladu sa zakonom prikupljeni u toku istrage i sudskog obezbjeđenja dokaza.

31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27a.

Prenošenje vođenja postupka za krivična djela iz Glave XVII KZBiH (1) Ako se postupak vodi za krivična djela iz čl. 171. do 183. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, Sud može rješenjem prenijeti vođenje postupka drugom sudu na čijem je području pokušano ili izvršeno krivično djelo, najkasnije do zakazivanja glavnog pretresa, a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta.

(2) Sud rješenje iz stava (1) ovog člana može donijeti i na prijedlog stranaka ili branioca, a u fazi istrage samo na prijedlog tužioca.

(3) Rješenje iz stava (1) ovog člana donosi Vijeće sastavljeno od trojice sudija iz člana 24. stav (7) ovog zakona. Protiv rješenja Vijeća žalba nije dopuštena.

Član 449.

Rješavanje predmeta primljenih u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.

(2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će mjesno nadležni sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, odluči da preuzme takav predmet a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu s ovim zakonom VI.Dopustivost U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 039065 15 Kž od 19. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik Osman Mulahalilović i apelant Tatarević su primili 4. januara 2016. godine, apelant Omazić 11. januara 2016. godine, a obje apelacije po punomoćniku Osmanu Mulahaliloviću su podnesene 26. januara 2016. godine. Dakle, obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelanti pobijaju presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/2. i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa apelanti stoga u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz sljedećih razloga: sudovi DB nisu bili nadležni da postupaju u konkretnom slučaju, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant Omazić smatra da se osporena presuda zasniva na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način i uz povredu načela jednakosti stranaka, a u odnosu na apelanta Tatarevića posebno su istaknuti navodi o povredi prava na odbranu, jer je prvostepeni sud prekoračio optužbu na njegovu štetu prihvativši proširenje optužbe pred samu završnu riječ. Takođe, ukazano je da je glavni pretres bio odgođen za period duži od 30 dana, a da nakon toga nije započeo iznova, što, prema apelantu Tatareviću, takođe vodi povredi prava na pravično suđenje.

40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 [1978]; 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B [1992]; 15 EHRR 417, st. 33-34).

41. U konkretnom slučaju, apelanti pokreću pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njihove navode.

42. Apelanti tvrde da sudovi DB nisu bili nadležni da postupaju u konkretnom slučaju jer, kako su u suštini naveli, nije postojalo rješenje Suda BiH u smislu člana 27a. ZKPBiH kojim im je ustupljena nadležnost za postupanje.

43. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da su sudovi DB uspostavljeni Zakonom o sudovima DB, koji je donio supervizor za DB. Članom 21. navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Osnovnog suda prema kojoj je ovaj sud, pored ostalog, nadležan da sudi za sva krivična djela, te za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na Osnovni sud da on sudi. Članom 22. ovog zakona određeno je da je Apelacioni sud nadležan da odlučuje o redovnim i vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda. Nadalje, članom

23. ZKPDB propisana je stvarna nadležnost Osnovnog i Apelacionog suda prema kojoj su ovi sudovi nadležni da sude u krivičnim predmetima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom. Najzad, članom 430. stav 2. ZKPDB određeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova DB do stupanja na snagu ZKPDB dovršiti ovi sudovi i ako optužnica nije potvrđena, odnosno nije stupila na pravnu snagu, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju presude Apelacionog sud ukazano da je ZKPDB stupio na snagu 16. septembra 2010. godine, a da je Optužnica Tužilaštva DB broj KT-RS-15/09 od 26. oktobra 2010. godine potvrđena 9. novembra 2011. godine, a što upućuje na zaključak da je upravo u skladu sa članom 430. stav 2. ZKPDB, Osnovni sud stvarno nadležan za presuđenje u prvom stepenu, a Apelacioni sud u žalbenom postupku. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti osnovanim pozivanje apelanata na član 27a. ZKPBiH jer navedena odredba regulira situaciju kada Sud BiH postupak pokrenut pred tim sudom, odnosno Tužilaštvom BiH za krivična djela iz čl. od 171. do

183. KZBiH može prenijeti sudu na čijem području je neko od ovih djela pokušano ili izvršeno, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja.

44. Nadalje, apelant Omazić tvrdi da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, te da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U suštini, apelantovi navodi u ovom dijelu svode se na tvrdnju da mu je bio uskraćen pristup cjelokupnim, konkretno navedenim spisima, odnosno da bi u slučaju da mu je dozvoljen uvid, ovi spisi sigurno sadržavali informacije i podatke za diskreditaciju konkretno navedenih svjedoka-oštećenih.

45. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u predmetu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, aplikacija broj 6684/05, presuda od 11. januara 2011. godine) istakao da je u predmetu Rowe i Davis (vidi Evropski sud, Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 28901/95, presuda od 16. februara 2000. godine, st. 60-62) ustanovio načela koja su primjenjiva na obavezu da se otkriju dokazi koji su relevantni u krivičnom postupku:

„60. Fundamentalni aspekt prava na pravično suđenje je da krivični postupak, uključujući elemente tog postupka koji su u vezi sa procedurom, trebaju biti adversarni i da treba postojati jednakost oružja između tužioca i odbrane. U krivičnom predmetu, pravo na adversarni postupak znači da i tužiocu i odbrani mora biti data prilika da se upoznaju i da komentarišu opservacije i komentare predočene od druge strane... Dodatno, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da tužilaštvo otkrije odbrani sve materijalne dokaze koji su u njegovom posjedu, a koji idu u prilog ili su protiv optuženog...

61. Međutim, obaveza da se otkriju relevantni dokazi nije apsolutno pravo. U svakom krivičnom postupku mogu postojati konkurentni interesi, kao što je nacionalna sigurnost ili potreba da se zaštite svjedoci od rizika odmazde ili da se sačuvaju tajni policijski metodi istrage zločina, koji se moraju ocijeniti naspram prava optuženog... U nekim slučajevima može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi kako bi se zaštitila fundamentalna prava drugih lica ili osigurao važan javni interes. Kako god, u smislu člana 6. stav 1, dozvoljene su samo one mjere ograničenja prava optuženog koje su striktno neophodne... Pored toga, da bi optuženom bilo pruženo pravično suđenje, poteškoće uzrokovane odbrani ograničenjem njenih prava moraju biti dovoljno uravnotežene procedurama koje prati sudska vlast… 62. (...) Zadatak Evropskog suda je da utvrdi u svakom konkretnom slučaju da li je procedura donošenja odluka koja je primijenjena, koliko je god to moguće, u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka i jednakosti oružja i uključuje li adekvatne mjere za zaštitu interesa optuženog...“

46. Takođe, prilikom razmatranja da li procedure osiguravaju adekvatne mjere za postizanje ravnoteže, Evropski sud u svakom slučaju ispituje i prvostepeni i žalbeni postupak, pogotovo što je, kako to stalno ukazuje, njegov zadatak u pogledu člana 6. da utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi citiranu presudu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44).

47. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da ZKPDB u članu 14. reguliše jednakost strana u postupku, u članu 47. pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da zakonsko rješenje iz člana 14. ZKPDB, što je u skladu i s citiranim stavovima Evropskog suda, najprije osigurava obavezu suda da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, tj. u pogledu pristupa dokazima osigurana je procedura koju prati sudska vlast. Osim toga, i sud i tužilac su obavezni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

48. U vezi s navodima apelanta Omazića koji se odnose na uvid u spise na koje je u apelaciji ukazao, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda razmotrena tvrdnja apelanta Omazića da mu je onemogućen uvid u spise Ki 43/93 od 16. februara 1994. godine i Kri 22/95 od 6. maja 1995. godine iz kojih su preuzeti zapisnici o saslušanju svjedoka-oštećenih B. P. i S. P., koje je prvostepeni sud uvrstio u dokaze. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je braniocu apelanta Omazića odmah nakon potvrđivanja optužnice omogućen neograničen uvid koji uključuje prepisivanje i umnožavanje cjelokupnog dokazanog materijala na kom se optužnica zasnivala, uključujući i zapisnike o ispitivanju navedenih svjedoka-oštećenih, te da odbrana nije navela koji bi to dokaz iz sadržaja omota navedena dva istražna spisa mogao potencijalno diskreditovati iskaze oštećenih svjedoka koji mu nije stavljen na raspolaganje, a trebao je biti. Nadalje, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da navedene svjedoke-oštećene unakrsno ispita i na taj način dovede u pitanje njihov kredibilitet. Takođe, ne može se zaključiti da kredibilitet ovih svjedoka nije bio podvrgnut i ocjeni suda, pred kojim su neposredno ispitani, te koji ih je ocijenio u vezi s iskazima drugih svjedoka, kako onih koji su imali status oštećenih tako i onih koji taj status nisu imali, uz obrazloženje zbog čega i u kom dijelu im poklanja vjeru, odnosno zbog čega ih nije prihvatio. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant Omazić ne problematizuje i ne dovodi u pitanje iskaze brojnih drugih svjedoka, uključujući i one koji su imali status oštećenih, niti njihov kredibilitet, a na kojim su redovni sudovi takođe zasnovali odluku o postojanju krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti. Najzad, apelant Omazić ne tvrdi da su iskazi ovih svjedoka-oštećenih na koje ukazuje u apelaciji, a to ne proizlazi ni iz obrazloženja osporene presude, imali karakter odlučujućih za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti, odnosno da se odluke redovnih sudova u pretežnom dijelu zasnivaju na njima. Stoga, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima, čak i ukoliko apelantu Omaziću nije omogućen uvid u spise iz kojih su zapisnici o saslušanju ovih svjedoka preuzeti, s ciljem eventualne diskreditacije iskaza ovih svjedoka, suprotno apelantovim navodima, ne rezultira kršenjem načela jednakosti stranaka u postupku na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka kao cjeline. Najzad, apelant Omazić ničim nije obrazložio, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega bi ovi dokazi bili nezakoniti u smislu člana 10. ZKPDB, kako je u apelaciji naveo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, podržavajući navedene stavove Evropskog suda, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja procedura donošenja osporene odluke Apelacionog suda provedena u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, nije bilo kršenja standarda jednakosti oružja.

49. Apelant Tatarević dalje navodi povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi s primjenom člana 251. stav 2. ZKPDB jer je glavni pretres bio odgođen za period duži od 30 dana, a da nakon toga nije započeo iznova, kako to propisuje odredba člana 251. stav 2. ZKPDB. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud razmotrio ove apelantove navode, te je smatrao da, bez obzira što to nije bilo u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, ovakav propust suda nije mogao imati karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka koja bi dovela do obaveznog ukidanja prvostepene odluke, ako se prethodno ne učini vjerovatnim da je takav propust prvostepenog suda bitno uticao na pravilnost i zakonitost odluke, a pogotovo u situaciji kada tokom prvostepenog postupka nijedan od učesnika nije u tom pravcu isticao prigovore, a niti zahtijevao od prvostepenog suda da sa glavnim pretresom započne iznova. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud nije utvrdio da zbog činjenice da prvostepeni sud u takvoj procesnoj situaciji nije tražio saglasnost od stranaka za nastavak glavnog pretresa bez njegovog otpočinjanja iznova postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 251. stav 2. ZKPDB. Ovakvo obrazloženje Apelacionog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, posebno imajući u vidu da apelant, kao što je to istakao i Apelacioni sud, nije isticao prigovore u tom pravcu pred prvostepenim sudom, pa slijedi da su i ovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

50. Apelant Tatarević takođe tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer se postupak protiv njega prvobitno vodio za krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ, a zatim je pred samu završnu riječ optužnica izmijenjena, odnosno proširena i stavljena su mu na teret dva krivična djela, i to krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ i krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, te da je Apelacioni sud ocijenio da se u njegovom slučaju radilo o tužiočevom nedozvoljenom disponiranju optužnicom, te da je donošenjem osuđujuće presude na osnovu tako izmijenjene (proširene) optužnice prvostepeni sud prekoračio optužbu na njegovu štetu u smislu člana 297. stav 1. tačka j. ZKPDB. Međutim, imajući u vidu da je, uvažavajući žalbu apelanta Tatarevića u dijelu koji se odnosi na inkriminaciju iz tačke I/1. izreke, preinačio prvostepenu presudu i apelanta oslobodio od optužbe da je na štetu A. P. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, Apelacioni sud je zaključio da žalbeni prigovori apelanta Tatarevića u pogledu navedenih bitnih povreda krivičnog postupka više nemaju odlučnih značaja za pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Stoga, imajući u vidu da su posljedice propusta prvostepenog suda prestale donošenjem drugostepene odluke, gledajući postupak u cjelini, slijedi da su i ovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

51. Nadalje, oba apelanta tvrde da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da djelo koje im se stavlja na teret ne predstavlja krivično djelo (krivična djela iz čl. 142. i 144. KZSFRJ). U prilog ovim tvrdnjama su, u suštini, istakli da Tužilaštvo nije dokazalo da su oštećeni trpjeli velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta, te da se radi o lakim povredama.

52. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li se osporena odluka zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

54. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda ukazano na pravnu prirodu krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ koje, pored blanketne dispozicije, ima i alternativno propisane radnje počinjenja, a zbog čega, nezavisno od broja i modaliteta radnji koje je počinilac preduzeo, sve one predstavljaju jedinstveno krivično djelo. Nadalje, u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je neosnovano pozivanje apelanata na značaj nalaza vještaka medicinske struke za pravilnost činjeničnog stanja u ovom dijelu. Apelacioni sud je ovo ocijenio neprihvatljivim zato što „mučenje, nečovječno postupanje, nanošenje velike patnje i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja“ nužno ne podrazumijeva da su oštećeni uslijed zadobivenih udaraca pretrpjeli teške tjelesne povrede koje bi ostavile trajne i neotklonjive posljedice, pa da vještak patolog kod oštećenih, za koje je pribavljena relevantna dokumentacija, i nije mogao potvrditi da je konstatovano zdravstveno stanje u uzročnoj vezi s premlaćivanjima koja su oštećeni pretrpjeli. U vezi s tim je ukazano da su oštećeni bili podvrgnuti nedozvoljenom tretmanu 1992. godine, da relevantna medicinska dokumentacija potiče iz vremena nakon njihove razmjene. Takođe, ukazano je da je vještak patolog istakao da većina povreda koje su oštećeni pretrpjeli, bilo da su nanošene stisnutom šakom, nazuvenom čizmom, policijskom palicom, kundakom ili drugim pogodnim predmetom, zavisno od lokaliteta povređivanja, nisu morale imati trajne i u vrijeme ljekarskog pregleda vidljive posljedice, koje bi se, s medicinskog aspekta, mogle dovesti u vezu s radnjama za koje je apelant proglašen krivim jer za učinak tih povreda nije karakteristično da ostavljaju vidljive tragove protekom vremena. Apelacioni sud je zaključio da to, samo po sebi, ne umanjuje patnje (fizičke i psihičke) koje su oštećeni pretrpjeli. Takođe je ukazano i da je vještak neuropsihijatar potvrdio da su određena akutna psihička stanja oštećenih, koje je tretirao u svom nalazu, u direktnoj vezi s pretrpljenim fizičkim i psihičkim zlostavljanjem.

55. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju prvostepene presude, kao i presude Apelacionog suda iscrpno interpretirani iskazi priličnog broja saslušanih svjedoka, te da su oba suda ove iskaze ocijenili pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, na čemu su zasnivali zaključak da li im i u kojoj mjeri poklanjaju vjeru, te koje odlučne činjenice na osnovu ovakve ocjene utvrđuju kao dokazane. Nadalje, a suprotno tvrdnjama apelanata, kako je već ukazano u ovoj odluci, u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda na jasan i nedvosmislen način ukazano je zbog čega medicinska dokumentacija, odnosno njen nedostatak, kao i medicinsko vještačenje nisu mogli biti od značaja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Takođe, a kako je već ukazano u ovoj odluci, apelantima nije bila uskraćena mogućnost da kredibilitet svjedoka-oštećenih dovede u pitanje u unakrsnom ispitivanju, odnosno nije izostala ocjena kredibiliteta ovog svjedoka od suda pred kojim je neposredno ispitan. Stoga tvrdnje apelanata i u ovom dijelu nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane.

56. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

57. Oba apelanta tvrde da je osporenom presudom Apelacionog suda prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

58. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

59. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

60. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti tvrdnje o povredi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (primjena međunarodnih standarda) zasnivaju na tvrdnji da im je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1, te iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su navodi apelanata u odnosu na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije već detaljno ispitani u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani. Stoga je potrebno ispitati i navode u odnosu na član 14. Evropske konvencije.

61. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

62. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje, te da tvrdnje u ovom dijelu zasnivaju na argumentima zbog kojih smatraju da im je ovo pravo povrijeđeno. Međutim, ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz navoda apelanata nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno apelanti u vezi s tim nisu predočili niti jedan dokaz.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

64. Najzad, imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ispitao navode apelanata u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, i ocijenio da su apelacioni navodi u tom pogledu neosnovani, Ustavni sud zaključuje da samim tim nema povrede ni člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine budući da je Ustavni sud upravo primijenio standarde prava i sloboda iz Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak nije vođen pred zakonom određenim nadležnim sudom, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da su dokazi pribavljeni na nezakonit način, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te pravo na odbranu, odnosno da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.

66. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su tretirani drugačije u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne.

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je osigurana direktna primjena prava i sloboda iz Evropske konvencije i njezinih protokola i prioritet nad svim ostalim zakonima kada tvrdnje u ovom dijelu apelanti zasnivaju na povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, a Ustavni sud je upravo primjenom standarda prava i sloboda iz Evropske konvencije zaključio da su apelacioni navodi u ovom dijelu neosnovani.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-939/16 (A. O. iz Brčkog) | Sudska praksa | Aktio