Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2107/16 (Rudnik boksita „Srebrenica“ a.d. Srebrenica)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2107/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2107/16, rješavajući apelaciju Rudnika boksita „Srebrenica“, a.d. Srebrenica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rudnika boksita „Srebrenica“ a.d. Srebrenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Ps 000078 15 Rev 2 od 10. septembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 000078 14 Pž 3 od 12. februara 2015.

godine i Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 000078 13 Ps 2 od 23. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rudnik boksita „Srebrenica“ a.d. Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 16. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 040244 14 Rev od 8. decembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000078 14 Pž 3 od 12. februara 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 000078 13 Ps 2 od 23. juna 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda, Višeg privrednog suda, Vrhovnog suda i RGR „Geokop“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Okružni privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2018. godine, Viši privredni sud 22. marta 2018. godine, Vrhovni sud 26. marta 2018. godine, a tužilac 9. aprila 2018. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 000078 13 Ps 2 od 23. juna 2014. godine odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca, preciziran u podnesku od 4. marta 2014. godine, da se obaveže apelant da tužiocu na ime glavnog duga isplati novčani iznos od 276.348,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2006. godine do konačne isplate. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se obaveže apelant da tužiocu isplati novčani iznos od 151.814,14 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 1. avgusta 2007. godine, pa do isplate. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev da se obaveže apelant da tužiocu isplati novčani iznos od 111.690,86 KM na ime zakonskih zateznih kamata na novčani iznos od 723.141,18 KM za period od 1. septembra 2006. godine do 15. septembra 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2007. godine pa do isplate. Obavezuje se apelant da tužiocu naknadi troškove cjelokupnog postupka u iznosu od 33.379,15 KM. Odbija se tužiočevo potraživanje troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u stavu III izreke ove presude. I, konačno, stavom IV navedene presude odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužilac isplati izgubljenu zaradu u iznosu od 345.128,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. Tužilac je 12. juna 2007. godine podnio tužbu protiv apelanta sa obligacionopravnim zahtjevom istaknutim u tužbi radi naknade štete zbog neispunjenja ugovora. Okružni privredni sud je sproveo veliki broj dokaza koji je obuhvatao saslušanje stranaka, uvid u pismenu dokumentaciju kao što su ugovori i zapisnici, vještačenja i dr. Sud je kao vjerodostojan dokaz prihvatio zapisnik o konačno izvršenim radovima da je on sačinjen na osnovu mjesečnih izvještaja i izračuna u tim izvještajima, da je rađen na bazi pismene materijalne dokumentacije o mjesečnom stanju izvedenih radova i obračunu masa na mjesečnom nivou. Sve činjenice iz navedenog zapisnika bile su potvrđene i izjavama saslušanih svjedoka koji su vršili mjesečna snimanja iskopa rude i o tome sačinjavali zapisnike koje su potpisivali predstavnici obje ugovorne strane, i to bez bilo kakvih primjedaba. U pogledu primjene materijalnopravnih propisa, sud je obaveze stranaka ocijenio prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), prema kojima su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

6. Okružni privredni sud u obrazloženju presude navodi da prilikom donošenja odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (da mu tužilac naknadi izgubljenu zaradu zbog neisporučivanja rude boksita koju je po ugovoru sa „Balkalom“ a.d. Banja Luka trebalo da mu isporuči kao kupcu) treba poći od sadržaja Ugovora o izvođenju rudarskih radova broj 168/06 od 11. aprila 2006. godine. Prema odredbi člana 1 navedenog ugovora, tužilac se obavezao da izvodi radove na kopanju, utovaru, transportu i odlaganju otkrivke i rude, kao i održavanju transportnih puteva, a prema odredbi člana 3 Ugovora, radovi na otkrivci i rudi imali su se izvršiti u količini od 300.000 m3 čvrste mase u ugovorenom roku. Iz sadržaja ugovorenih odredaba navedenog ugovora da se nesporno zaključiti da tužilac nije imao ugovorenu obavezu „da u količini od 300.000 m3 čvrste mase iskopa (i) 60.000 tona rude boksita, odnosno bilo koju drugu količinu ove rude, pa stoga nema ugovorne odgovornosti tužioca za štetu nastalu zbog toga što apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu prema svom kupcu a.d. 'Balkal' Banja Luka iz međusobno zaključenog ugovora“. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe ZOO po kojima se izmakla dobit može ostvarivati samo u slučaju postojanja uslova propisanih odredbom člana 266 stav 1 u vezi sa članom 262 stav 2 ZOO.

7. Kako navodi Okružni privredni sud, apelant je već imao zaključen ugovor o isporuci - kupoprodaji 60.000 tona rude boksita sa preduzećem „Balkal“ a.d. Banja Luka u 2006. godini, u vrijeme kada je sa tužiocem zaključio navedeni ugovor o izvođenju rudarskih radova, tako da je apelant morao dokazati postojanje činjenica na osnovu kojih je u vrijeme zaključenja ugovora o izvođenju rudarskih radova tužilac morao predvidjeti takvu štetu koju apelant potražuje u ovoj pravnoj stvari, koja će dovesti do umanjenja apelantove imovine kao prodavca po ranije zaključenom ugovoru sa trećim licem. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je ostvarenje očekivane dobiti isporukom rude boksita preduzeću „Balkal“ a.d. Banja Luka spriječeno štetnom radnjom ili propuštanjem tužioca (uzročno-posljedična veza), pa mu stoga ni zbog ovog razloga ne pripada pravo da u predmetnoj pravnoj stvari ostvaruje pravo na naknadu štete po postavljenom protivtužbenom zahtjevu. Slijedom navedenoga, Okružni privredni sud je utvrdio da je pravno neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti iz osnova ugovornih odnosa, te je kao takav odbijen u cijelosti.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000078 14 Pž 3 od 12. februara 2015. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u cjelini.

9. Po ocjeni Višeg privrednog suda, apelantova žalba nije osnovana, jer za postojanje odštetne odgovornosti u vidu izgubljene dobiti iz člana 189 ZOO, koja predstavlja strukturalni vid štete, nisu ispunjeni elementi potrebni za nastanak obaveze po ovom osnovu (član 154 istog zakona).

10. Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud o tome dao valjane razloge koji su zasnovani na činjenicama od kojih su najbitnije da krivica tužioca za neispunjenje obaveze u cjelini, ili zbog kašnjenja u ispunjenju nije ni bila predmet dokazivanja. Naprotiv, izvedenim dokazima je utvrđeno da ni apelant sa svoje strane nije ispunio obavezu u pogledu dostavljanja detaljnog plana rudarskih radova, ili je kasnio sa njihovim dostavljanjem, što je uticalo i na produženje ugovorenih rokova i dinamike radova, tako da je na osnovu ovih činjenica bilo moguće utvrditi da na strani tužioca ne postoji štetna radnja ili propuštanje, niti uzročna veza između takve radnje i eventualne štete na strani apelanta.

11. Zbog tog razloga, nisu osnovani apelantovi navodi o povredi odredaba materijalnog prava (čl. 189, 262 i 266 ZOO), a pošto ni drugi apelantovi navodi koji su od značaja za zakonitost pobijanog dijela presude u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva, te pošto nema ni povreda na koje sud pazi po služenoj dužnosti, to je primjenom odredbe iz člana 226 ZPP odlučeno kao u izreci.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 000078 15 Rev 2 od 10. septembra 2015. godine apelantova revizija je odbijena.

13. Kada je u pitanju odluka o protivtužbenom zahtjevu, po ocjeni Vrhovnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa se apelantova revizija ukazuje kao neosnovana.

14. Kako navodi Vrhovni sud, nijedna odredba navedenog ugovora, niti to proizilazi iz eventualnih usmenih dogovora ugovarača ne ukazuje niti daje prostora za tumačenje da se tužilac obavezao iskopati u masi od 300.000,00 m3 količinu od 60.000,00 tona rude boksita ili bilo koju drugu količinu rude. To što se apelant obavezao kupcu,,Balkal“ a.d. Banja Luka da će isporučiti 60.000,00 tona rude boksita tokom 2006. godine (dok traje ugovor tužioca i apelanta), ne znači da je tužilac preuzeo obavezu da tu količinu i iskopa, odnosno da je tuženi (apelant) svoju obavezu morao i mogao ispuniti samo iz dijela rude koju bi iskopao tužilac kao ispunjenje ugovora.

15. Kako navodi Vrhovni sud, zaključenje ovog ugovora, kao i svakog drugog, nosi sa sobom odgovarajući poslovni rizik, a stvar je poslovne politike tuženog (apelanta) da obezbijedi poslove kojima može računati sa sigurnošću da može ispuniti preuzete obaveze prema navedenom preduzeću, kao kupcu njegove robe. Imajući u vidu da je tužilac izvršio ugovor sa 86,71 %, eventualno bi postojala njegova odgovornost samo za razliku neiskopane količine čvrste mase do 100% ispunjenja ugovora, ali pod uslovom da se iz te mase mogla iskopati određena količina rude, a da li je to moglo i u kojoj količini, tuženi (apelant) nije dokazivao. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci na osnovu odredbe člana 248 i člana 250 stav 2 ZPP u vezi sa članom 456a) ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

17. Apelant navodi da tužilac nije izvršio svoju ugovornu obavezu do određenog roka, odnosno nije izvršio iskop otkrivke i rude u ugovorenoj količini, iako je apelant tužiocu produžio dva puta rokove. Apelant smatra da je pogrešan stav da nije dokazao uzročno- posljedičnu vezu između nemogućnosti ostvarivanja dobiti isporukom rude boksita kupcu kao izgubljenu zaradu i propuštanje tužioca da izvrši u cijelosti svoju ugovorenu obavezu. Kao što je navedeno, cilj ugovora između tužioca i apelanta nije bio samo otkrivka već i kopanje rude boksita, i to su obje ugovorne strane ugovorile, kao i prodaju rude. Apelant navodi da je sud pogrešno primijenio materijalni propis, jer članom 262 stav 2 ZOO kojim je određeno da, ukoliko dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo na naknadu štete, dok član 266 stav 1 istog zakona određuje da povjerilac ostvaruje pravo na naknadu izmakle koristi koju je dužnik mogao predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora kao moguću posljedicu povrede ugovora. Tužilac, kao i apelant su na dan zaključenja ugovora znali za posljedice neblagovremenog izvršenja ugovornih obaveza, jer, kao što je više puta navedeno, cilj ugovora je kopanje rude boksita i prodaja rude i zarada tužioca i apelanta. Iz svega navedenog predlaže se da se usvoji apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni privredni sud smatra da stanje spisa predmeta nesporno dokazuje da je apelant u cijelosti iskoristio redovan put pružanja pravne zaštite u odnosu na svoj protivtužbeni zahtjev, te su u postupku po pravnim lijekovima sudovi višeg stepena sudovanja ocijenili razloge pobijanja nižestepenih presuda.

19. Viši privredni sud navodi da je o zakonitosti nižestepenih presuda koje su donesene nakon izjavljene apelacije odlučio Vrhovni sud donošenjem navedene presude od 24. avgusta 2016. godine, kojom su otklonjene povrede na koje je apelant u tom postupku osnovano ukazao, a pošto je apelantova revizija odbijena, a protiv revizijske odluke apelacija nije izjavljena, to je, takođe, razlog što je bespredmetno izjašnjavati se o navodima iz apelacije.

20. Vrhovni sud navodi da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje apelant ukazuje. Iz apelacije slijedi da je apelant nezadovoljan konačnom odlukom Vrhovnog suda u vezi sa protivtužbenim zahtjevom, ali ne ukazuje u čemu se sastoji proizvoljnost u radu suda osim što je nezadovoljan načinom ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. U obrazloženju revizione odluke dati su jasni, logični i na utvrđenom činjeničnom stanju zakoniti razlozi za odluku koju apelant dovodi u sumnju, tako da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa se predlaže da se apelacija odbije.

21. Tužilac smatra da podnosilac apelacije nije istakao u apelaciji nikakve relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se poziva, te da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovara i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. (....)

Obim naknade Član 266.

(1) Povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.(...)

VI. Dopustivost

1. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

2. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 000078 15 Rev 2 od 10. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

5. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

6. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

7. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada štete iz osnova ugovornih odnosa tužioca i apelanta, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

8. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

9. Ustavni sud ukazuje da je predmet apelacije apelantov zahtjev da mu se naknadi šteta, odnosno izmakla korist iz osnova ugovornog odnosa u vezi sa iskopom rude koju je bio ugovorio sa tužiocem. Međutim, kako slijedi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi (Okružni i Viši privredni sud i Vrhovni sud) su utvrdili da nijedna odredba ugovora između tužioca i apelanta ne ukazuje, niti daje prostora za tumačenje da se tužilac obavezao da će u masi od 300.000,00 m3 iskopati količinu od 60.000,00 tona rude boksita, ili bilo koju drugu količinu rude. Nadalje je navedeno da zaključenje ovog ugovora, kao i svakog drugog, nosi sa sobom odgovarajući poslovni rizik, a stvar je poslovne politike apelanta, koji je postavio protivtužbeni zahtjev, da obezbijedi poslove kojima može računati sa sigurnošću da može ispuniti preuzete obaveze prema preduzećima kao kupcima njegove robe.

10. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud, najprije, utvrdio sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, koje su predstavljale osnov za primjenu relevantnih materijalnopravnih odredaba iz kojih ni po zahtjevu tužioca, ni po zahtjevu apelanta nije mogla proizaći pravna posljedica koja je predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je kao vjerodostojan dokaz prihvatio zapisnik o konačno izvršenim radovima, obrazloživši da je on sačinjen na osnovu mjesečnih izvještaja i izračuna u tim izvještajima, da je rađen na bazi pismene materijalne dokumentacije o mjesečnom stanju izvedenih radova i obračunu masa na mjesečnom nivou, da su činjenice iz ovog zapisnika bile potvrđene i izjavama saslušanih svjedoka koji su vršili mjesečna snimanja iskopa rude i o tome sačinjavali zapisnike koje su potpisivali predstavnici obje ugovorne strane, i to bez bilo kakvih primjedaba, što je relevantan dokaz koji na najobjektivniji način potvrđuje istinitost činjenica o količini iskopane mase.

11. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Neosnovani su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

12. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

13. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

14. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio mogućnost podnošenja žalbe na prvostepenu presudu, kao i revizije na drugostepenu presudu. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio pravne lijekove predviđene zakonom. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.

15. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

16. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge.

17. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti navodi su razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.

18. Nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio je djelotvorne pravne lijekove.

19. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2107/16 (Rudnik boksita „Srebrenica“ a.d… | Sudska praksa | Aktio